Mogu – ne mogu

Jučer me moj dragi prijatelj Branko Kuzele iznenadio jednom objavom na Facebook grupi Freud’s Runners and Friends. O samoj grupi govorit ću jednom dugom prilikom, što silno želim, no Branko je skrenuo pozornost na nešto što često ljudima znam reći, ali rijetki to zapravo razumiju. I nije stvar da su ljudi glupi, da ja pričam u šiframa, već je samo riječ da vrlo često uzimamo stvari zdravo za gotovo.

Smatram se blagoslovljenim što hoću i mogu činiti sve te divne stvari. 

Načelno sam okružen ljudima koji su zdravi, bar fizički tako djeluju. Ništa im ne fali. Zapravo za neke bi se čak moglo reći da imaju i viška. No šalu na stranu. Danas je Branko ispričao jednu crticu iz svog života kada je svojeg prijatelja, 100% HRVI, dakle osobu sa invaliditetom, osobu sa posebnim potrebama, uključio u hodnju veterana Domovinskog rata, dakle u aktivnost grupe. Branko je jedan veliki gospodin kojeg znam od djetinjstva i na ovaj način nam je želio skrenuti pozornost koliko je bitno uključiti osobe sa posebnim potrebama u svoje svakodnevne aktivnosti. Iskreno, nisam se do sada imao prilike susretati sa osobama sa invaliditetom u krugu ljudi u kojem se krećem i zahvalan sam Bogu što su svi zdravi oko mene, no vjerujem kako bi to bio izazov i prilika učiniti pravu stvar. Poznajem dva, meni vrlo draga čovjeka koji su aktivno uključili osobe sa posebnim potrebama u rutinu njihovog života te im i danas pomažu. Tomislav Cvitanušić, veliki sportaš i čovjek, jedan od suorganizatora Sarajevskog polumaratona, čovjek kojem je teško nabrojati sve sportske uspjehe i dostignuća no vjerujem kako bi sam za sebe izdvojio jedan od svojih ponajvećih osobnih uspjeha kada je trenirao slijepog trkača te vodeći ga s njim otrčao Sarajevski polumaraton.

Druga ljudina koju ću navesti, dolazi iz moje pradjedovine, iz Gorskog Kotara, delničanin Darko Pirc, koji se može podičiti kako trenira osobu sa Downovim sindromom i na taj mu način dodatno omogućava maksimalno uključivanje u društvo. Ova četiri momka iz te dvije priče su dokaz da granice sami postavljamo i rušimo one koje su nam nametnute.


Vratimo se na trenutak mom blagoslovu i zašto mi je bitan te zašto to toliko naglašavam ljudima. Naravno, nije baš uvijek sve crno-bijelo kako bismo mi to željeli koji put.

Ljude bih u smislu podijelio na one koji “hoće i mogu”, “hoće, a ne mogu” i “neće, a mogu”. Znam, tehnički bi trebala postojati i opcija “neće i ne mogu”, ali vjerujem kako se radi o varijaciji ovih dviju negacijskih grupa i da je malo vjerojatno da se radi o većem broju ljudi.

Ako pogledate ove prethodne tri priče (nemojmo zaboraviti Brankeca), onda imate tri snažne osobe, u ovom slučaju i fizički i mentalno, one koji “hoće i mogu”. Takvi ljudi žele vidjeti svijet, žele sudjelovati, žele pomoći, žele motivirati, žele osjetiti život oko sebe i svjesni su da su blagoslovljeni i svoj blagoslov žele podijeliti s drugima. Njima njihov blagoslov nije nešto što shvaćaju zdravo za gotovo. Za njih je blagoslov potpun kad daju dalje. Iako se smatram dijelom te skupine ljudi, nisam u kategoriji navedena tri gospodina koji me inspiriraju. Oni su počašćeni raditi i pomagati ljudima iz druge skupine, koju nerado nazivam “hoće, a ne mogu”. Zašto nerado? Jer ih taj izraz vrlo često ne opisuje ispravno. Dakle pogreška je u percepciji većine ljudi koji nameću određena ograničenja toj skupini hendikepiranih ljudi, osobama sa posebnim potrebama, za koje se vjeruje (vrlo često pogrešno) da nešto ne mogu. Naravno da ta ograničenja nisu lažna i nestvarna, ali je pitanje u kojoj mjeri zaista ograničavaju osobu kada ista odluči suprotstaviti se toj svojoj uvjetno nazvanoj ograničenosti. Je li Mujče istrčao polumaraton? Je li Adam odplaninario na Samarske stijene i trenira li crossfit? Nitko nije rekao da je jednostavno, no kada si dovoljno fokusiran i odlučan, iskreno vjerujem kako je sve moguće.

Kroz život najčešće srećem onu treću skupinu ljudi i taj me dio zapravo žalosti no dobra stvar je što se na to može utjecati pa je izlazak iz tog začaranog kruga izvediv. Toliko sam puta vidio ljude koji su fizički potpuno sposobni za sve aktivnosti no u njima ne postoji ništa što bi ih pokrenulo i čude se ko picek glisti što ljudi poput mene “lutaju šumom”. Sjede u svojim preudobnim naslonjačima, zavaljeni sa svojim čipsom i daljinski upravljačem od TV-a, svojeg dvogleda u svijet. Žive tuđe živote. Gledaju kako se ljudi vole na u nekoj TV noveli, bave se sportom tako što gledaju kako to netko drugi radi, putuju u neke daleke egzotične zemlje kroz dokumentarni film,… ništa oni ne rade sami za sebe, a gdje bi za nekog drugog? Što god bilo to što ih NE pokreće, snažno je, a vrlo često je to neko pomanjkanje vjere u sebe. Znam jednog takvog – sebe prije 12 godina otprilike. Odlučio sam ne ulaziti u dublju analizu što mi se tada događalo, no znam da mi je danas bolje.

I u skupini ljudi koji “hoće i mogu” postoji problem sa vjerom u sebe. Taj osjećaj nije ekskluzivan samo za jednu grupu. To uvijek postoji, ali ti ljudi su spremni preispitati te svoje strahove i dvojbe. Suprotstaviti se im se.

No držimo se sporta i fizičke aktivnosti. Koliko puta ste čuli od svojih sportskih prijatelja da se čude kako je netko istrčao određenu duljinu prilično brzo, što se i vama i njima u tom trenutku čini nedostižno? Morate shvatiti kako osoba koja je trčala tako brzo nije počela odmah tako brzo trčati već je do toga došla teškim radom i treningom. Nismo svi rođeni isti. Nemamo svi isti genetski kod koji nam omogućava iste performanse. Nemamo svi iste talente niti jednaki stav u glavi oko pojedine vještine ili načina kako ostvariti svoj najbolji rezultat. Jer kada bi to bilo tako, nitko se ne bi isticao.

Napredujemo kad želimo napredovati. Onda se fokusiramo na taj napredak i pronalazimo optimalna rješenja. Pronalazimo volju za trening, vrijeme za trening, adekvatno se hranimo i “punimo”, spavamo dovoljno za oporavak, pronalazimo ljude koji nam u tome mogu pomoći bilo da se radi o trenerima ili osobama koje nas prate u tome. Činimo sve ono što će nas dovesti bliže ostvarenju našega cilja. I postajemo ljudi koji “hoće i mogu”.

Ako ne govorimo o nekim ozbiljnim tjelesnim ograničenjima (ne, imati 10 kg više nije ozbiljno ograničenje), iskreno mi nisu jasni ljudi koji tvrde da nešto ne mogu. Kroz crossfit sam naučio kako gotovo sve može biti prilagođeno osobi, skalirano ili modificirano. Možda trenutno niste u mogućnosti izvesti zgib, no neku od modifikacija sigurno možete (na TRX-u iz stajaćeg položaja, s elastičnom gumom, sa skokom,…). Čitam jednu knjigu u kojoj autor navodi kako i nakon što više ne možete, opet nadodajte još 5-10% i na taj način pomaknite granicu. Pomak se naravno mora dogoditi u glavi i ne govorim sad o tome da nakon što ste dva puta bili na Sljemenu, počnete pakirati ruksak za uspon na Mont Blanc, jer to je ludost. Moj je stav da je NEĆU ispravnija varijanta izraza NE MOGU. Još jednom ponavljam kako se radi o potpuno legitimnoj opciji, to je vaše pravo, no nemojte se opravdavati na nemogućnost. Priznajte si jednostavno da ne želite ili ne želite dovoljno. To bi bilo fer, umjesto da svoju nevoljkost nazivate krivim izrazom. Vi niste voljni uložiti sve što treba kako biste došli do željenog rezultata. I da, potpuno se slažem da vas nitko ne treba uvjeravati da ste u krivu ukoliko ste tako odabrali, no moja “kritika” ne ide prema vašoj volji, već prema krivoj interpretaciji voljnog elementa i poistovjećivanju sa nemogućnošću.

Ima dana kada ne želim napraviti trening do kraja. Naravno da je jedan dio toga rezultat mojeg “kukanja poput male curice” (bu-hu-huuu), no obično se radi o drugom treningu u danu, gdje sam svjestan da bi me nastavak trening vrlo vjerojatno odveo u zonu manje kontrole pokreta i veće mogućnosti nastajanja ozlijede. Postoji alternativa i tome. Staviš manje utega, usporiš tempo,… i dovršiš trening u zadanom vremenu kao i svi ostali. I apsolutno je nebitno ima li netko oko tebe mišljenje o tome, jer se ni sa kim ne natječeš. Tvoj rezultat je samo tvoj i valja ga usporediti samo sa nekim tvojim prethodnim rezultatima. Rijetki su takvi dani, ali ima ih.

Kad te netko motivira na nešto dobro, najbolje što možeš napraviti je motivirati druge da čine isto – “šalji dalje”

No ono čega se sjetim svaki put kad tako cvilim je da oko mene postoje ljudi koji su zbog bolesti ili neke druge fizičke onesposobljenosti ograničeni raditi stvari u kojima ja svakodnevno uživam pod normalno. A što bi oni dali da to mogu na način na koji je to meni omogućeno…? I to mi daje snagu da dam sve što imam i u tome nađem veselje i sreću jer je to moj blagoslov. Nemojte čekati da vam se nešto u životu dogodi pa da promišljate: “Što bih dao da sad to mogu.”. Živite za taj trenutak sada. Dajte si prilike. Dajte drugima prilike i pomozite im da ostvare više od onoga za što misle da su pretplaćeni i/li što ime je okolina nametnula. Motivirajte i inspirirajte ljude oko sebe jer taj osjećaj je neprocjenjiv.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: