Proljeće 2018., kasni travanj. Meni možda najljepše doba godine za otići na more. Valjalo je potrošiti bar dio starog godišnjeg odmora, a za mene godišnji ne znači izležavanje na plaži ili beskrajno ispijanje kave. Odluka je pala otići u Novi Vinodolski i maksimalno isplanirati tjedan dana sa dovoljno događaja da se ne dosađujem, a opet da se ne zakoljem od napora. Devet dana sam na moru, bez sina, bez prijatelja, samo moja hrpa outdoor opreme i ja. Za mene biti sam duže vrijeme pravi je izazov, no Primorsko-goranska županija nudi pregršt događaja. Zacrtao sam si Omišalj 10K cestovnu utrku za početak, a Hahlići trail za kraj godišnjeg. Ovdje želim staviti osvrt na utrku u Omišlju s obzirom kako sam prekjučer, 30. ožujka 2019. ponovno istrčao tu utrku.

Ma daj me nemoj zezati s tim brdima

28. travanja 2018. dolazim u Omišalj, mjestašce na vrh brda, praktički prvo po ulasku na otok Krk, tik do Zračne luke Rijeka. Blago se gubim jer centar grada nije ono što sam očekivao, ali sam se brzo snašao i uspio pronaći parking. Do mene parkira još jedan Zagrepčanin sa suprugom i pojašnjava mi gdje moram ići. Dolazim u ured turističke zajednice grada, koja je odmah tik do starta utrke i prvo što primjećujem je hrpa vatrogasaca i veselih ljudi angažiranih na utrci. Jasno mi je odmah kako ovo neće biti utrka u rangu Zagrebačkog noćnog cenera, no koga je to uostalom briga. Moj godišnji je počeo pa može početi i utrka. Utrka o kojoj ne znam ništa osim da je duga 10 km. Trasa? Pa ja ništa ni ne znam o Omišlju, a kamoli da znam gdje bi trasa utrke trebala ići. Nisam baš pretjerano ponosan na tu činjenicu no taman da mi pokušaju objasniti ne bih znao jer sam prvi puta ovdje. Inače se ne zamaram gdje ide utrka jer, budimo realni, prvi ziher neću biti pa mi je tako svejedno, glavno da pratim masu. Prepoznajem neke poznate trkačke njuške, onako sa fejsa no od meni osobno poznatih nema nikoga, što mi zapravo i nije neka drama jer sam na godišnjem, sudjelujem u utrci, prekrasno je vrijeme i što mi još treba. U turističkoj zajednici uzimam svoj startni paket i čekam start. Sve je blizu pa čak i kava u dva kafića tik do starta. Kako sam se prije utrke dopisivao sa organizatorom, Nikolom Kerekovićem, slučajno istog i upoznajem na startu. Vedar i glasan, sjajan lik, odmah mi je bilo jasno. Juri on svako toliko na motoru simo-tamo i pokušava iskoordinirati da sve prođe kako valja. Prvo je išla kratka dječja utrka. Taman da djeca dobe ideju malo o trčanju i kako je to kad se natječeš. Hrpa roditelja, ostale rodbine i trkača navija za klince koji daju sve od sebe. Ma divota!

Potom slijedi glavna utrka. Mislim si ja: “Pa nemre to biti neš’ prestrašno. To je cener kakvih sam već dovoljno odradio.”. I zaista, krećemo mi tako od tog središnjeg trgića, između dva kafića pa prema izlazu iz grada. Ne bi vjerovali, ali ona inicijalna nizbrdica ubrzo postaje uzbrdica, cestom prema aerodromu gdje slijedi okret s pogledom na zračnu luku i Velebit. Pomisao da ću sada lako ići nizbrdo je vrlo varljiva. Puštaš tijelu da ga gravitacija povuče nizbrdo i pokušavaš nadoknaditi trčanje uzbrdo koliko ti to noge dopuštaju pa se vraćaš pred ulaz u grad i skreneš lijevo prema groblju i terminalu. Tu slijedi nizbrdica… i to kakva! Ne znam hoće li me noge napucati u guzicu i katapultirati ili ću se u jednom trenutku samo popiknuti i otkotrljati poput klupka vune ostavljajući iza sebe dijelove tijela. Ni ne promišljam u tom trenutku da je ovo ruta za nazad. Moj mozak još nije spreman procesirati taj podatak jer samo promišljam kako se ne raspasti i prosuti po asfaltu jer ja juuuuuriiiim!

I kad misliš da je to jurcanje nizbrdo gotovo, cesta skreće udesno i opet nizbrdica! Sad se već pitam gdje ovo ide, ali primjećujem kako se vodeći trkači vraćaju odozdo pa mi postaje jasnije da utrka zapravo tek počinje. Okret gotovo pred lučicom i peri uz brijeg. Da, utrka je upravo počela. Valja naglasiti kako je vrijeme sunčano i vrlo toplo. Ne baš ljetno izdanje, ali prilično toplo, oko 25 stupnjeva. Vjerojatno bi vam svaki trkač rekao da se ne bi nimalo bunio da je 10-15 stupnjeva manje. No, što je, tu je. Drugi uspon je savladan i opet ide malo nizbrdice do groblja gdje cesta ponovno skreće udesno, prema plaži i vidi se terminal. Opet malo nizbrdo, dugačko i fino, taman da vas pripremi za kratku i intenzivnu uzbrdicu nakon čega slijedi spust do mora. Dolazite do mora i tu radite vaš posljednji zaokret shvaćajući kako sad valja stisnuti zube jer su posljednja tri kilometra pred vama. U tom trenutku ja još uvijek nisam promišljao o posljednjem kilometru koji je najstrmiji jer se prvo moram pozabaviti ovim od plaže do zavoja, nakon čega slijedi dugačka uzbrdica koju sam maloprije prošao nizbrdo, a ista se pretvara u blago mrcvarenje nogu kroz postepeno povećanje nagiba, sve do groblja. U tom trenutku je sasvim prirodno pomisliti kako biste mogli ovdje ostati jer već vam je dosta, a ono najgore tek slijedi pa je možda jednostavnije da vas tu ubace u koju slobodnu raku. Šalim se naravno. Predaja nije opcija! Kod groblja je okrepa koju sam propustio pri prvom prolasku jer sam se navikao trčati dužine od 10 km bez okrepe. Grabim bocu vode, koju mi je kao i svaki puta nakon što otpijem dva guca preglupo baciti sa strane jer mi je to rasipanje vode pa nastavljam s tom bocom u ruci i dolazim do posljednje uzbrdice. Vidim ispred sebe neke trkače kako hodaju i mislim si kako to nisam ja jer ja ne stajem. Zapravo, ni ne stanete, ali shvatite ubrzo da vam je puls previsok, a da hodanjem ne gubite baš nešto na brzini u odnosu na vaš pokušaj trčanja. I tako sam ipak prohodao nekih 50-ak metara kako bih spustio puls i došao do zraka te odlučujem finiširati snažno. Ulazak u cilj dok ti izgovaraju ime ima posebnu draž. Medalje nema, ali se ja osjećam kao pobjednik jer je iza mene 10 kilometara utrke za koju se nisam posebno pripremao no osjećao sam kako su se trkovi na Sljeme isplatili. Ostao sam uživati u veseloj atmosferi proglašenja pobjednika te ponovno primjetio gospodina sa početka priče pored kojeg sam se parkirao. G. Alen Štefanić osvojio je peto mjesto na utrci, što je meni djelovalo fantastično s obzirom da je isti gospodin generacijski bliže meni (čak nešto stariji) nego mladićima koji su došli ispred njega. Samo za naglasiti kako sam istog gospodina sutradan sreo dok sam silazio biciklom sa Zavižana, on je od Senja krenuo trkom. Toliko o godinama.

Od 2. Omišalj 10K uspio sam bolje upoznati Nikolu Kerekovića i nekako smo se našli u toj konstantnoj potrebi za kretanjem, koju obojica dijelimo.

2019.

Kada je izašla najava za 3. Omišalj, uopće nisam dvojio treba li ići. Za mene je ovo bio izazov koji treba ponoviti i treba toj utrci dati šansu jer nije baš za svakoga. Ovaj puta znam kamo moram trčati i znam što me čeka. Uspjevam čak i društvo pronaći. Pet dama i ja. Fantastično društvo. Sve vedre i odlično raspoložene za razvaliti utrku. Prenio sam što sam znao i jasno dao do znanja kako će im ova utrka uzeti sve što imaju i da nije za curice. No ni jedna od njih ni nije curica. To su majke, zaposlene žene i trkačice koje se ne daju zaplašiti. I tako su i trčale. Snažno i pune samopouzdanja. Sada kad gledam fotografije sa utrke, vidim samo osmjehe.

Utrka 2019. u odnosu na 2018. nije mijenjala trasu, što je meni odgovaralo. Znao gdje će ići, gdje ću pustiti noge da same bježe, a gdje ću pokušati ušparati malo energije za posljednji kilometar. Cilj za 2019. je bio jednostavan – budi brži od prošle godine. I nije bilo bitno koliko, glavno da je brže jer bi to značilo da sam nešto i napredovao kroz godinu. Pored mene trči izvjesni Vanja Koljan (zaključili smo da se od nekud poznajemo no ne znamo otkuda, možda od prošle godine) i do šestog kilometra izmjenjujemo se po uzbrdicama i nizbrdicama tko je brži. Ja puštam gravitaciji da me potegne nizbrdo pa se on vraća na uzbrdici. Slične smo građe pa si mislim da bismo ovako mogli do kraja no nakon one duge blaže nizbrdice iza groblja, gospodin Vanja je odlučio da mu je dosta moga “očaravajućeg” društva i odlijepio se prema moru. Moji napori da ga uhvatim bili su iluzija, jer je istom baš krenulo. Valjda je konačno zagrijao motor na radnu temperaturu. Stižem do groblja, uzimam vode po drugi put i kreće zadnjih kilometar i pol uzbrdice. Sve ostalo do tada sam napravio kao i prošle godine, ali mi se ipak čini da sam nešto brži no još ne znam koliko. Samo sam tjerao noge da se izmjenjuju u tom trku, ne promišljajući ništa više. Ni je li mi teško ni je li vruće… ništa. Vrijeme je bilo gotovo identično kao i prošle godine. Utrka je pomaknuta gotovo mjesec dana unaprijed, na 30. ožujka, no temperatura je bila prilično visoka za taj dio godine. Ali, što sad? Pa trčati se mora.

Dolazim do oznake 9. kilometra i Vanje nema, a zapravo u tom trenutku više nije ni bitno jer jedina borba koju imam je ona sa ovim brijegom koji se neće izravnati samo za mene. Odlučio sam da ovaj put hodanje nije opcija. Nema toga ovaj put. Jači sam, brži, pripremljeniji i u glavi sređeniji. Gledam u svoje noge i ne gledam gdje je kraj uzbrdici. Samo pokušavam održati kadencu u ritmu glazbe koja dolazi iz slušalica. Ostalo oko mene ne postoji. Ne čujem ni srce koje je vjerojatno u crvenom, niti pluća koja žele pauzu. Nema šanse! Kakva pauza. Peglaj to brdo, govorim sam sebi! Interesantno je kako čovjek može natjerati tijelo da učini što ono ne želi. Uzbrdica je savladana, ja i dalje trčim bez zastajkivanja i u cilj ulazim u šprintu jer mi se taman netko približio na 10 metara i mislim si: “E nećeš me oderat sad na kraju!”. Ponovno onaj super osjećaj kad ti izgovaraju ime u cilju no ovaj put i medaljica. Zaista posebna. Glinena, ali onako izgledom podsjeća na kamenu. Vrlo prigodna i bravo za organizatora. Vrijeme? 2.5 minute sam bolji od prošle godine. Misija uspješno izvršena.

Dok pokušavam doći do zraka, susrećem svog suparnika, g. Vanju koji me onako u šali pita da gdje sam do sada i što mi se dogodilo, na što mu pružam ruku i čestitam na toj malo internoj pobjedi. Zaista je bio bolji. Simpatičan mladić. Vraćam se na ciljnu ravninu fotografijom ovjekovječiti ulazak dama s kojima sam otišao u ovu pustolovinu i fotografiram samo sretna lica. Marija, Ivana, Marcela, još jedna Ivana i Jelena, rasturile ste i za mene ste pobjednice. No, u tom općem veselju nakon utrke, dok smo ispijajući pifce onako znatiželjno iščekivali hoćemo li išta osvojiti na tomboli, voditelj utrke proziva Mariju da je osvojila 3. mjesto u kategoriji! Dakle, Freud’s Runners se vraćaju sa medaljom, onom metalnom, posebnog sjaja. Ne samo finišerskom. Marija ne vjeruje jer kao prvo nije došla po medalju, već se zabaviti, a drugo ovdje smo ostali radi tombole, a radi postolja.

Večerica u lokalnom restoranu, kao dio tretmana koji smo imali kao natjecatelji (op.a. to je dio startnog paketa) i pakiramo se u auto prema Zagrebu puni odličnih dojmova nadajući se kako će se održati i 4. utrka 2020. Ovo nije utrka za svakoga, to je moje osobno mišljenje. Ovo je utrka za one koji ne odustaju, koji se bore, koji grizu i onda kad više nema ni trunke snage. Malo je cestovnih utrka na 10 kilometara koje su mi bile teške poput ove. Najbliže je Samoborska noćna utrka 2016. (također na 10km), ali se s godinama ublažila. Možda nisam dovoljno utrka istrčao da bi moje mišljenje bilo relevantno no moje vrijeme u Omišlju je 10% sporije u odnosu na moj najbolji rezultat na ravnom, a moji rezultati uglavnom ne variraju puno. 10% nije malo. Ova utrka je za snažne žene i muškarce. Bravo Omišalj 10K i nadam se da se vidimo i slijedeće godine.