Ne tako davno, našao sam se na životnoj prekretnici koja je prilično utjecala na sve aspekte mog života. Puno se toga promijenilo u mom životu gotovo u jednom trenutku. Naravno da to nisam niti očekivao niti se pripremao za takav scenarij. Neću govoriti o tome, jer iskreno nije ni potrebno. Svatko ima taj neki svoj zajebani životni trenutak u kojem morate odlučiti kako ćete se postaviti. Svojevrsni flight or fight mode, koji zna potrajati.

Ono što je možda značajno jest da ništa što u tom trenutku učinite neće biti permanentno rješenje. Što je pizdarija veća, što je vaša trauma dublja, to će vjerojatno niz sa rješenjima biti duži.

U vrijeme dok se meni moja životna drama odigravala meni iza leđa, bez da sam shvaćao što će se dogoditi, trenirao sam i do 15 puta tjedno. Jednostavno sam se raspršio na sve strane. Skoro svakodnevno sam vozio bicikl dva puta dnevno (na posao i s posla), plivao bih 3 puta tjedno, crossfit 4-5 puta tjedno, trčao 3-4 puta tjedno kao trening i gotovo svaki vikend neka utrkica ili bar trčanje na brdo.

Bio sam u svojevrsnom hiper-stranju u kojem nisam znao za umor ni bolove u mišićima. Nije bilo nikakvih kemija jer nisam vičan uzimanju suplimenata. Jedino sam pio proteinske napitke. No bio sam redovan sa treninzima ne preskačući niti jednu obiteljsku obvezu i druženje. To nikada nije bila opcija.

A onda odjednom bam! Meni kao grom iz vedra neba, sve se okrenulo za 180 stupnjeva… ili koliko god već. Uglavnom, pošemerilo se. Čovjekova prva reakcija bi vjerojatno bila pasti u depru, sklupčati se u fetus pozu i plakati. Ne mogu reći da nisam o tom scenariju promislio. Jesam.

No vjernik sam i nekako mi se učinilo da mi dragi Bog nije dao život kako bih se sklupčao u fetus pozu i plakao, već da živim ovaj život. Zahvaljujući prilično discipliniranom načinu života gdje je u danu gotovo svaki trenutak maksimalno iskorišten od samoga jutra gdje se moraš probuditi ranije prošetati psa bez obzira na vremenske uvijete, napraviti doručak, odvesti dijete u vrtić/školu, otići na posao, odraditi jedan trening, otići na djetetov trening (i odraditi svoj drugi trening), večerati, biti suprug, partner, prijatelj,… zapravo nisam imao vremena za dramiti. Shvatiš da život i dalje teče. I dalje dolaze računi koje treba platiti, dijete i dalje treba svoje, posao nema tko drugi odraditi, kod roditelja i dalje koji put moraš otići na ručak za vikend,… svijet oko tebe nije pritisnuo pauzu samo zato što si ti odlučio zauzeti centralni dio svog čupavca u dnevnom boravku promišljajući “u kojem je trenutku sve otišlo u k…c”. Jasno mi je da većina nas pokušava proanalizirati i sebe i druge i sve moguće situacije, no što više analizirate, to se manje suočavate sa problemom i to ste dalje od rješenja.

Ono što sam ja učinio, što ne znači da je rješenje za svakog, jest da sam nastavio živjeti na isti način na koji sam to činio i ranije. Ili bar najsličnije tomu. Naravno, nije to niti lagano niti uvijek primijenjivo no meni je pomoglo. Nisam se ja pravio da je sve u redu. Ja sam samo nastavio raditi ono što znam da mogu i što me veselilo.

Sport je tu bio prilično bitan. No nemojte misliti da će vas napor abolirati od promišljanja. Crossfit je odličan za to, možda i najbolji, no relativno kratko traje. U crossfitu od napora često nećete moći čuti ništa doli svog paničnog disanja pokušavajući doći do zraka. Volim taj osjećaj, no najdraži mi je kad završi. Tri sporta – plivanje, bicikliranje i trčanje su gotovo kontraproduktivni jer zapravo satima ste sami sa sobom i svojim mislima. One nikamo ne idu bez obzira koliko kilometre vi prevaljivali, ali s vremenom od siline tog ponavljanja problema koje pokušavate prožvakati u svojoj glavi, isti ti problemi postaju prilično obični. Naučili ste se na njih. Stalno su tu i kao da postaju beznačajni jer ste valjda sami sebi dosadni. Više nitko ionako ne želi čuti ni riječi o vašim problemima u tom trenutku, što je sasvim razumljivo.

Planinarenje je odlično. Ima određeni tempo, dužinu i može vas okupirati gotovo cijeli vikend u društvu nekih fantastičnih ljudi. Priroda je divna, bez obzira na godišnje doba. Morate joj samo dati prilike. Nedugo nakon uspona na Triglav, ponovno sam otkrio penjanje na stijenu, doduše umjetnu, ali opet nešto što bi vas moglo prilično zabaviti i podebljati listu vaših vještina.

Ne znam koliko se takvih dramatičnih životnih trenutaka nasadilo pred vas, no danas sam prilično siguran da su mi moje sportske rutine gotovo spasile život i držale me u utrci sa životom. Smijemo pasti, ali moramo biti svjesni da koliko god priželjkivali ili čak dobili pomoć od drugih, sami sebe moramo dovesti u red. Život ne staje i ne pritišće pauze i tajmautove. Nema razloga da to činiti i vi. Usporite, promislite, iskoristite svaki trenutak, ali pratite tempo života oko sebe jer dan i noć se nastavljaju izmjenjivati.

Live #lifewithoutpause