Iako sam ovu utrku već obradio u jednom prethodnom članku, ne mogu propustiti priliku napisati “koji redak” i o ovom posljednjem izdanju od 31.8.2019.

Prvi sam Grawe trčao sa frendicom Ninom, pejsajući ju, dok je moja želja bila samo završiti i upisati svoj prvi half. I tada sam znao da mogu trčati i duže i brže od onog što sam prezentirao, no prvi sam krug “poklonio” Nini i onda ispalio uz njen blagoslov pokušavajući doseći “sub two” (ispod 2 sata). I ove godine se dogodilo nešto slično. Prvi sam krug trčao sa jednim frendom, čiji je tempo pao značajno nakon cca 8km. Pred kraj prvog kruga nam se pridružio Ivica koji je trčao sa bolovima u koljenu pa je i njemu odgovaralo polako… jer brži jednostavno nije išlo. Po ponovnom izlasku na nasip (drugi krug), Ivica i ja smo se ipak odvojili od frenda iz prvog kruga (identitet poznat redakciji,… ahahahaha!) pa smo nastavili koliko je Ivek mogao. Moja uloga u tom trenutku je bila samo “povući” Ivicu koliko je to moguće, a da pritom ipak ne završi sa protezom nakon ulaska u cilj. Ivica je iskusni maratonac, no ozlijeda ga je prizemljila. Ja s druge strane u subotu nisam imao nekih prioriteta doli sudjelovati i upisati još jedan half.

Iskreno, nisam bio spreman za neke čudesne rezultate, no u glavi sam bio siguran da to mogu otrčati unatoč poražavajućoj činjenici kako u posljednjih mjesec i više dana, gotovo da i nije bilo trčanja. Tako mi je grah pao. Ne tražim nikakve isprike, jer “u glavi” 21 km ja mogu pretrčati ispod 2 sata “bilo kada”. To znači da će “glava” i dalje tjerati “motor” bez obzira na stanje. Valjda godine treninga. Mentalnog. Kako sam se fokusirao na trčanje drugih, a svoje stavio u drugi plan, krajnji rezultat utrke mi je bio apsolutno nevažan. Do te mjere da sam tek u nedjelju pogledao koliko mi je trebalo da pretrčim, a ispalo je da je skoro 40 minuta sporije od mojeg najboljeg vremena. Eto, nisam mislio da će mi toliko trebati, no tako je kako je. Medalja koju su mi stavili oko vrata zapravo ne govori jesam li bio četvrti ili posljednji pa mi je iskreno svejedno.

Ali nikako mi nije svejedno kako sam ušao u cilj. No, to ću na kraju. Sad malo o samoj utrci i organizaciji. GNM nije od jučer. A nisu ni ljudi iz AK Sljeme koji ga organiziraju. Vrijeme održavanja ima neke svoje pozitivne i neke svoje manje pozitivne strane. Prvo ćemo o ovim potonjima o kojima najčešće čujem gunđanja koja su po meni apsolutno deplasirana.

Vruče mi je! Dakle, to mi je jedna od najbedastijih primjedbi. Uopće mi nije jasno čemu to uopće spominjati. Pa kraj kolovoza je! Što biste vi? Da vam organizator postavi ventilatore ili klimu? Prvo i osnovno, ovo je maratonska utrka, što bi upućivalo da se radi o utrci s određenom težinom unatoč činjenici da cijeli događaj zapravo ima 5 dužina koje startaju u 3 različita vremena, što je super i jedna od odličnih stvari. Dakle, vratimo se na “kukanja”.

Aiiii, koliko prašine, ne da se disati. Pogotovo u toj gužvi! Slijedeća stavka koju ljudi spominju kad kukaju (ali ipak dolaze na utrku) jer trasa i podloga po kojoj se trči. Dakle, tu je organizator možda i mogao nešto napraviti, ali onda to ne bi bilo na Bundeku. Kukanje se uglavnom odnosi na uski prostor nasipa po kojem se trči te na prašinu koja se diže uslijed trčanja. E pa, ljudi moji dragi, kad idete na neku utrku, onda se malo informirate o trasi, podlozi i komentarima sa utrke pa donesete neku koliko toliko racionalnu odluku o tome želite li sudjelovati ili ne. Iskreno mislim kako ništa od ovoga nije ni malo dramatično. Čak nije ni za spomenuti. Trasa utrke je većinom na utabanoj zemlji, na nasipima sa obje strane Save između biciklističko-pješačkog mosta na zapadu i Mosta mladosti na istoku. Dakle, ima i dijelova koji se trče po asfaltu. Zemlja na tim dijelovima nasipa je široka, za razliku od Hendrix polumaratona koji se trči po “kolotracima”. Oni koji su trčali obje utrke, stazu GNM doživljavaju kao pistu na aerodromu. Stoga, kukanju nema mjesta. To je staza i bok. Pa ako se do sada niste navikli na utrke AK Sljeme koji u svojem repertoaru imaju vrlo malo tih klasičnih cestovnih utrka.

Čuo sam čak i da je sadržajni raspored okrijepe mogao biti drugačije raspoređen u smislu da je nešto “slađih” stvari trebalo staviti na prve okrijepe no držim da je to vrlo individualno. Okrijepa je bilo prilično. I dobro opskrbljene. Bar za polumaraton, a vjerujem i za one na ceneru.

Event dakle ima 5 opcija: Desetinka od cca 4K+ te četiri varijante maratona: 1/4, 1/2, 3/4 i maraton. Naravno, ako pretrčite bilo koju od prve tri verzije maratona, ne dobivate pravo reći da ste trčali maraton i da ste maratonac. Nemojte to zaboraviti pa kad kažete da ste trčali GNM, slobodno naglasite koju ste dužinu trčali kako ne biste uzimali zasluge onih koji su istrčali svih 42+ kilometara. Dakle, zanemarivši Desetinku, trči se 1-4 kruga.

Prijava, naručivanje stvari za paket i plaćanje je prilično jednostavno, pogotovo ako već imate profil za prijavu od koje prethodne utrke u organizaciji AK Sljeme. Tada sustav po ulogiravanju koristi već poznate podatke, što je meni osobno super. U 21. smo stoljeću pa bi bio red da sve možemo raditi online. Sve je jednostavno, sve piše, samo treba čitati i ispunjavati. Razumljivo je da je ista cijena za duže utrke, jer se toliki sjete javljati organizatoru da im promijeni veličinu majice, dužinu utrke, podatke o trkaču jer su prodali startninu nakon roka za to. Sve se to može napraviti ponovnim ulogiravanjem u profil utrke no postoji caka – treba to napraviti u zadanom roku koji je najavljen prilično unaprijed. Mislim da su se svi organizatori već davno mentalno pripremili na izmjene u zadnji čas, no ono što volim kod njih da se ne libe sprdati šaljivim komentarima na društvenim mrežama na račun svih koji imaju problema. Nisam baš za sprdanje s ljudima, no to je zapravo reakcija organizatora na sprdanje sa zdravim razumom organizatora od strane neodlučnih trkača. Sve se može, ali nemojte baš zadnji tjedan. Organizator je prezaokupljen završnim organizacijskim noćnim morama pa imajte malo razumijevanja i prema njima. Samo se sjetite što vam treba da organizirate dječji rođendan za desetoro djece pa to pomnožite sa… puno, uglavnom. I onda još dodajte sponzore, volontere, glazbu, stage, klopu, cugu,… ni baš zajebancija.

No proizvod je vrhunski. Ne jednom sam rekao kako AK Sljeme iz nekih potpuno bedastih trasa radi vrhunske utrke. Zašto? Pa jer sve djeluje vrlo organizirano, ali ipak ležerno. To što se nama čini ležerno, organizatoru svaki put izraste hrpa sijedih lasi od stresa. No nećemo ih baš tako žaliti, to su oni odabrali pa ne treba baš ni suze roniti zbog toga. Silno sam želio ostati na cugi nakon utrke, jer sam opet, kao i mnogo puta prije imao deadline za pokupiti sina kod bake. No tako je kad odlučiš trčati sporije. Skrati se vrijeme za pivu. A silno sam želio na pivu. Sva sreća što me Tamara dočekala sa mrzlom iz ruksaka pa sam utrku ipak završio sa stilom. Vrhunski proizvod nudi finišersku medalju, majicu utrke, promo materijal različitih proizvoda sponzora (letci), u ovom slučaju i konzerva tune te Hidra ISO piće. Bilo je tu i lijepa svjetleća narukvica te mala gumena sa logom utrke. A logo… simpatična Luna, privlačna svima. Takva su i majica i medalja. Vrlo ukusno napravljeno s namjerom da privuče što više trkača.

I sad se vraćam na kraj utrke, bar onaj moj. Iskreno, Ivica je jedan fantastičan čovjek. Ljudina. Dobričina. Trčao je uz mnoge pejsajući ih u njihovim nastojanjima da istrče svoje prve cenere i halfove (kao da je bitno koje su dužine). Ući u cilj s tim istim likom… poseban je to osjećaj i hvala mu za to. Frendovski smo si dali ruku i sportski se zagrlili, čestitajući si na još jednoj završenoj utrci. Hvala Tamari koja je taj moment ovjekovječila video snimkom.

View this post on Instagram

A post shared by Freud's Runners (@freudsrunners)

No oni koji nisu bili na Bundeku u subotu, teško da bi shvatili da to nije samo paket i trčanje. To je i rasvjeta uz koju Bundek postaje jedno čarobno mjesto prepuno veselih boja. Dolazi i konstantno brbljanje i glazba sa pozornice što nije ništa neobično za AK Sljeme. I to kakvo brbljanje. Zabavno i bez filtera. Ne znam jel se netko na to vrijeđa, ali meni je uvijek zabavno i ljubazno molim organizatora da od toga ne odustaju. Zakon!

Ali nije ni to sve! Vatromet! Ljudi, bilo je i vatrometa. Nažalost, bio sam u drugom krugu okrenut leđima kad je to počelo no bilo ga je! Malo ga se osjetilo na sjevernoj strani u drugom krugu, no organizatoru se to također ne može zamjeriti jer na to utječe vjetar. Na vjetar se kao ni na sunce, kišu i ostale vremenske prilike ne može utjecati, bar koliko je meni poznato.

Sve u svemu, odličan provod. Bar nama polumaratoncima. Maratonci kažu da ih je bilo manje pa su kapali na cilj na Bundeku onako s manje pompe uz blago pakiranje stvari organizatora (ili sponzora), no pive je bilo dovoljno što je nadoknadilo dosta tih stvari koje su kao jako bitne. Čini se da na ove utrke dolaze samo pivopije koji promišljaju samo kako će utrka završiti da mogu na pivu. Nije im zamjeriti.

Slijedeće godine dolazim na četvrtinku i neću voziti tako da mogu otrčati i ostati na pivi bez žurbe po klinca (tako je nama roditeljima). Svaka čast AK Sljeme, odlična posao. Sve su vam utrke zabavne, no ova posebno sjaji i šljašti!