Mnogo ljudi oko mene živi aktivnim stilom života. Svoju tjednu, a ponekad i dnevnu rutinu ispresijecaju raznoraznim tjelesnim aktivnostima. No iako mislim da su to sve stvari koje su namijenjene svima nama, mnogi to tako ne doživljavaju. Puno više je onih koji se ne nalaze u tim rutinama i ne razumiju čemu sve to. Ne jednom sam čuo ili pročitao komentar u stilu: “Joj, vi niste normalni?”, “Pretjerujete?”, “Zašto si to radite?” ili nešto slično.

Gotovo je nestvarno kakav sustav vrijednosti prevladava i predstavlja “main stream”. Moje bavljenje sportom nije ni po čemu posebno kao niti jedan rezultat kojim bih se kao trebao podičiti. Moja vremena i udaljenosti koje pretrčim nisu ništa posebno, moje bicikliranje i visinske razlike u bicikliranju nisu ni po čemu značajne. Niti jedan moj uspon na neku od planina ne predstavlja raritet ni po čemu, kao niti i jedna kilaža koju podižem u teretani. O penjanju na umjetnu stijenu uopće ne želim ni govoriti jer tu sam tek tanak. Ni plivanje mi nije neko čudesno. No to me neće spriječiti da to sve skupa radim i da se bavim tim i svim drugim oblicima tjelesne aktivnosti koji me ispunjavaju. Čak sam krenuo i na salsu. Zašto ne? I to je oblik tjelesne aktivnosti, a već mi je dugi niz godina na to-do listi i toplo vam preporučam. Mali otklon od vaše rutine.

E sad, prilično sam siguran da svi mi u obitelji ili među bliskim prijateljima imamo bar jednu osobu kojoj nije baš skroz jasno zašto mi to radimo i pitaju se “zar ne možemo biti normalniji”. Ovo je članak za njih pa im slobodno proslijedite ili ih tagirajte. A kako bismo to trebali normalniji i što točno njima predstavlja normalno, jer se meni zasigurno čini kako je sve što ja radim apsolutno normalno.

Znate li koliko sam puta čuo partnere svojih prijatelja (op.a. ne bavimo se spolovima i definicijom partnerskog odnosa) kako prigovaraju odlaske u birtije i vraćanje u gluho doba noći u prilično neurednom stanju. Iskreno, s pravom rekao bih, ali to je samo moj osobni stav. Kad sam postao roditelj shvatio sam kako ne mogu biti funkcionalan roditelj ako sam mamuran. Ne mogu. Nisam ni probao jer se moje dijete budilo u 6 ujutro od početka. Računica je vrlo jednostavna. Ako ja dođem pijan u 3 ujutro, a dijete mi se probudi u 6 ujutro te očekuje da funkcioniram kao roditelj (što i sam očekujem od sebe), onda to nikako ne može biti održiv scenarij. Ipak, vratimo se temi. U ovom društvu to je i dalje prihvatljivo ponašanje, odnosno normalno. Naglasit ću kako meni to nikako nije normalno. Niti će ikad biti. Ne kažem da se ne biste trebali opustiti i popiti koju viška, no to ne može biti normalan ili bar normalniji obrazac ponašanja u odnosu na fizički aktivni život koji provodite u prirodi.

Dakle, umjesto da partneri, članovi obitelji, bliski prijatelji i svi drugi koji su svjedoci vaših silnih aktivnosti prihvate kako vi ne švrljate po birtijama, ne trčite za suknjama, ne kockate, niti se bavite bilo kojim drugim oblikom devijantnog ponašanja … skloniji su vas kritizirati zbog vaših ovisnosti za trčanjem po Sljemenu recimo. Da stvar bude bolja, većina trkača ili bajkera vrlo vjerojatno prati svoju tjelesnu aktivnost nekim pametnim satom ili aplikacijom na mobitelu pa je prilično sigurno kako će moći dokazati gdje su točno bili (i u kojem tempu, jer to je također bitno svakom trkaču). Netko tko odlazi u birtiju i iz nje izađe drugi dan to sigurno neće moći u detalje objasniti svojoj boljoj polovici. Nisam tražio, no prilično sam siguran kako ne postoji aplikacija kojom se mjeri alkoholiziranost, a ako i postoje, vjerojatno nema pripadajuću zajednicu s kojom se uspoređuju rezultati. Eto, iskreno se nadam kako takvo što ne postoji.

Ako ste pak ona druga strana, koja uglavnom zvoca o tome kako vama drage “osobe nikad nema doma”, morate se priupitati nije li možda vrijeme da se priupitate zašto ste vi toliko zbuksani u svoja četiri zida, da preispitate svoje norme i ono što vama predstavlja normalno. Biste li možda radije da vama draga osoba možda promijeni svoje navike te postane normalnija. Pa umjesto da istrči 2 sata i vrati se sretna doma, ode na 5-6 sati u birtiju, razvali se od cuge i onda kmeći slijedeći dan kako nije u stanju ništa jer joj nije dobro (“toj osobi”, trudim se biti gender neutral). Što biste radije? Zdravu osobu koja se voli baviti sportom, koja pršti od života i sreće, šireći dobre vibracije i primjer je zdravog života ili biste možda nekog normalnijeg?

Često smo nezadovoljni, a da zapravo niti ne shvaćamo što imamo. Naši partneri, članovi obitelji ili bliski prijatelji nisu naše preslike. Oni su osobe za sebe i imaju svoje interese, strasti, potrebe i želje. Ne moramo svi biti jednako aktivni, ali lakše je kad je taj jaz manji između dvoje ljudi pa se isti bolje razumiju. Balans je izuzetno bitan bez obzira o koje se odnosu radilo. Bilo da je riječ o odnosu dvoje ljudi, kako privatnom tako i poslovnom, partnerskom, roditeljskom ili prijateljskom, tako i odnosu između osobnih potreba, obiteljskih i profesionalnih dužnosti i obaveza,… odnosu pri unosu hrane i pića te odnosu obaveza i osnih stvari koje vas opuštaju. No bitno je da sami u tim odnosima što prije odredite što je normalno vama i osobama oko sebe.

Trebali bismo preispitati što nam je bitno. Što nas ispunjava. Meni je aktivni život bitan i koristim svaku moguću priliku kako bih se bavio sportom. Takav sam. Meni je to i bitno i nužno. Zbog toga ne prestajem biti sve drugo što želim ili trebam biti, ali nemam nikakvu namjeru odustati od svojih strasti. Moja najveća želja je da to veselje prenesem na svog sina. Nimalo lak zadatak, ali trudim se. Moja poruka svima onima koji misle da ja i ljudi poput mene pretjerujemo jest da promislite o tome što imate uz sebe. Jeste li tu osobu koju stalno preispitujete o njenim potrebama upoznali jučer ili je ta osoba oduvijek takva, od samog početka. Stava sam kako se ljudi ne mijenjaju već evoluiraju. Vrijednosti koje su im usađene od malena se uglavnom fino bruse, a ono što se mijenja su prioriteti i interesi. Moj je najtopliji savjet da pokušate sudjelovati u tim aktivnostima zajedno sa svojim partnerom. Svaki iole racionalni partner će vam izaći u susret želeći podijeliti djelić svojih iskustava i osjećaja koji kolaju njegovim bićem.

Siguran sam da će vas to povezati još čvršće, no iskreno vam kažem kako morate u startu odbaciti onaj negativni stav “umrijet ću”, “ja to ne mogu”. To nitko ne želi čuti i nitko se s tim ne želi boriti. To je vaš unutarnji neprijatelj kojeg primarno trebate poraziti. Pozitivne ljude će to udaljiti od vas je to nije način na koji oni razmišljaju i guši ih. Svi imamo svoje “umrijet-ću-trenutke” i dovoljno je što se bavimo sa svojima pa je prilično zajebano ako se moramo baviti i s tuđima. U razumnoj dozi sve je dozvoljeno, a nama kojima je tjelesni napor podnošljiviji moramo imati razumijevanja za teške početke i povratke u narušenu formu svojih bližnjih koji su nam se odlučili pridružiti.

Ako nismo otvoreni prema drugačijem teško ćemo razumijeti ljude oko sebe pa čak i prihvatiti ono što nam je nerazumljivo. Moji kompromisi idu samo toliko daleko koliko ide pozitivna energija druge strane. Uživajte u pozitivnoj energiji svojih naelektriziranih prijatelja i vratit će vam se dvostruko.

Slobodno podijelite ovo među svojim prijateljima, pogotovo onima kojima sami ne možete reći što mislite. Ja nemam s tim problema i neće biti prvi put čuti “Thomas je kriv”.