U nedjelju sam na Netflixu pogledao film The Dawn Wall o pokušaju Tommyija Caldwella i njegovog partnera Kevina Jorgesona da po prvi put ispenju stijenu na El Capitanu. Trudim se ne pokvariti doživljaj filma, ali vjerujem kako je većini jasno kako završava film. Trailer možete pogledati na ovoj poveznici.

No mene nije završetak impresionirao koliko sam put i odluke koje je Tommy donosio. Za istog sam čovjeka prvi put čuo gledajući film Free Solo što i nije čudo jer sam novajlija u svijetu penjanja. The Dawn Wall (ne Down kako sam prvo pomislio), govori o pronalasku ruta i penjanju na stijenu El Capitana koja prva ujutro, u zoru (eng. Dawn), bude osunčana. Dakle nije čudo što je Alex Hannold u svoj tim pozvao baš Tommyija Caldwella jer čovjek je legenda El Capitana i penjanja uopće.

Film nas vodi kroz Tommyijev život, a ne mogu ne primijetiti neke stvari koje su me oduševile prije svega kao roditelja, ali i kao čovjeka koji se bori sa svojim usponima i padovima. Zanimljiv mi je način na koji je njegov otac utjecao na njega te kako mu je isto zapravo spasilo život. Nešto što kao roditelj i sam proživljavam pa se mogu poistovjetiti. Ne vjerujem da bih išao tako ekstremno no kad idite neke Tommyijeve odluke i postupke u životu, bude vam jasnije iz roditeljske perspektive. Bravo za tatu.

Tommy je odlučan i fokusiran. Interesantne su mi te neke paralele koje vučem sa svojim životom i nekim svojim odlukama. Njegova odluka da se optereti projektima u trenucima kada je na dnu nekom bi bilo pretjerivanje i ludovanje, ali zapravo je nešto sasvim suprotno. U potpunom ludilu on zapravo odlazi u svoju zonu komfora. Većini ljudi to izgleda kao ludilo, ali upravo je suprotno. On se u tom naporu osjeća dobro i smireno. Netko se sklupča u fetus pozu nasred dnevnog boravka, a netko uđe u projekt čudesnih magnituda, istrči nešto što nije nikad istrčao, napiše knjigu, trenira 3 puta dnevno, pronađe novi lijek… ili počne pisati blog. Ja ga razumijem. Stav kako ga ništa neće slomiti mi je poznat. Možda jednog dana pukne(m) k’o kokica, ali to definitivno neće biti danas.

Njegovo penjanje je teško opisati nekome daleko boljem od mene pa to neću raditi. Ukratko, on je vrh vrhova, a još dodatno zbog fizičkog hendikepa koji ga također nije pokolebao. Life, you ain’t fuckin’ me up!

No kako vam ne bih prepričavao film, predlažem da ga pogledate.

Ipak, moram reći da me je impresionirala i priča o partnerstvu. Njegov penjački partner Kevin je čovjek koji je došao iz boulderinga i teško da je bio dorastao Tommyijevoj vještini na otvorenoj stijeni. Ipak, u to su ušli zajedno i visili tjednima na stijeni pokušavajući u etapama ispenjati nešto što do tada nitko drugi nije napravio. Ipak, oprostite mi malo na spojlanju, ono što me najviše oduševilo je činjenica da je Tommy odlučio kako to neće napraviti sam iako je bilo jasno kako je to mogao napraviti puno brže. Krenuo je sam, “jači”, “bolji”, “snažniji”, “koncentriraniji”,… “superiorniji”,… naravno da je tu ponajmanje riječ o nekoj stvarnoj nadmoći. Tommy je očigledno ljudina koja je odlučila pokazati svoju ljudskost u punom i pozitivnom smislu riječi. Nije da nije pokušao krenuti sam, ali je shvatio da je veličina u tome da podržiš svog partnera i da mu pomogneš kad je najteže. Naravno da se ovo može preslikati na bilo koju životnu priču. I želim vam svima to. Jer zajednički uspjeh i dijeljenje sreće je ipak bitnije, važnije. On bez Kevina ne bi ovo sam mogao ispenjati… jer nitko se drugi nije ni javio da bi mu bio partner za to. Kevin se sam ponudio. Tommy je valjda vjerovao da mu je toliko dužan. Ali radost nije bila onakva kakvu je želio kad je krenuo sam. Nije ga ispunilo i shvatio je da bez Kevina to ne bi bilo to.

Meni je to upravo divno. I mene su dizali kad sam bio na dnu. Brži su me čekali i na biciklu i u trku. Veselili se mojim bedastim pokušajima i uspjesima na stijeni, koji su smiješni u usporedbi s Caldwellovim ili Hannoldovim uspjesima, ali su meni koji put monumentalni. I u poslovnom smislu su mi pomogli ljudi koji su znali više i bili kompetentniji. Neću sad prditi o sinergiji jer to mi je malo demagogija, onak preforsirano no ne jednom me tuđi uspjeh razveselio više nego moj vlastiti. Najviše me vesele uspjesi mog sina jer moja je misija da od njega stvorim samostalnog čovjeka, a ne da činim stvari umjesto njega. Volim kad se mom bratu trči više od mene ili me kum Kiki prestigne na brdu. Kad vidim da zajedno popijem cugu na brdu sa bržima i sporijima, mlađima i starijima, jer smo svi zajedno u tome. Sa sinom sam naučio da nije sve u jurcanju. Umjesto da ga gonim da ubrza, shvatio sam kako samo duže vremena provedemo zajedno u prirodi u njegovom tempu. To mi je pomoglo shvatiti i tempo drugih meni bliskih ljudi s kojima provodim vrijeme i veličinu tih trenutaka koje smo proveli čineći stvari zajedno.

Pomoći ljudima je super, a najveći dar u tome svemu je činjenica da ste bili u mogućnosti pomoći i učinili ste to. Niste propustili priliku. Niste okrenuli leđa ljudima. Naravno da je ovo samo moja interpretacija jednog fantastičnog podviga. No svatko od nas doživljava stvari na svoj način. Svakome su njegovi problemi najveći. Ali meni je ovo topla i iskrena priča o jednom zaista posebnom čovjeku. Apsolutna preporuka za pogledati, a naravno da želim čuti vaš osvrt i viđenje istog. Možda sam propustio nešto bitno.

Lajkajte, pretplatite se i dijelite!