#100 – Kako mi se da?

Evo još jednog čudesnog pitanja koje čujem, osjetim u pogledu, komentaru ili kroz razgovor – kako ti se da?

Prva stvar koja meni padne na pamet je odgovoriti protupitanjem – A kako se tebi ne da? Jer iskreno, možda će čovjeku lakše biti odgovoriti na to pitanje nego slušati zašto se meni da.

I am not a product of my circumstances. I am a product of my decisions.

Stephen R. Covey

Ali ono skroz za istač. Ja volim život i od kad znam za sebe spavanje je bilo precjenjeno. Danas malo radim i na tome jer sam potpuno svjestan kako je san itekako bitan za moju živahnost i oporavak tijela. No prilično često mi se dogodi da me netko pita od kuda mi taj poriv. U većini stvari koje radim sam takav. Nije toliko riječ o nekoj potrebi za savršenstvom ili čemu sličnom, već davanju sebe koliko ide za stvari koje su bitne. Blog se zapravo nastavlja na cijeli taj sport i priču oko motiviranja drugih na sport i aktivan život. I ne pitam se što je zajednica učinila za mene već što ja činim za zajednicu koja me okružuje, stvarno ili virtualno, jer čini se da je i virtualno postalo bitno.

No jedno nadopunjuje drugo, ako mene pitati. Svaka moja riječ, napisana ili izgovorena je nešto moje osobno. Ne nešto što sam izmislio, već nešto što sam osobno proživio i iskusio. I kako bi bilo fer od mene da to zadržim za sebe? Mene su učili da učim na tuđim greškama. Današnja tehnologija i izvori informacija uvelike mi pomažu kad trebam učiniti nešto što do sada nisam nikad učinio ili probao. Kad idem na planinu na kojoj još nisam bio, provjerim dostupne podatke o nagibu, stazama i pomno čitam komentare. To je napisano zato da bi ljudima pomoglo da se bolje pripreme za ono što predstoji. Da uzmu adekvatnu odjeću i obuću, okrijepu, ali i ostale stvari koje su bitne za taku aktivnost. Kad sam išao na svoju prvu utrku s preprekama, Reebokov događajčić u Maksimiru, pročitao sam iskustva ljudi koji idu na Spartan race i slične utrke. Meni je to logično.

U osnovnoj školi bio sam “razredni odvjetnik”, onaj koji je uvijek rekao na glas ono što su drugi govorili potiho. Ne smatram to naročito korisnim za sebe, no vjerujem da neke stvari treba reći i učiniti. Nije to lako baš svaki put. Neki put dođe spontano, neki put se morate prisiliti.

Tako je i sa sportom te svakim drugim oblikom tjelesne aktivnosti. Meni se jednostavno da. Na jednom hodočašću u Mariju Bistricu, od prije 20+ godina, kad nisam bio u ovako dobroj kondiciji, negdje oko Laza me uhvatilo kukanje “da ja to ne mogu”. Nikad to neću zaboraviti. Zašto? Jer je u tom trenutku pored mene prošla jedna gospođa u molitvi, evidentno vidljivo da se radi o invalidu s ozbiljnije povinutom kralježnicom (oprostite, ali ne znam dijagnozu niti je bitna). Žena je grabila put ispred sebe, moleći krunicu, kao da je curica, a ne invalid od 60+ godina. Posramila me. To je definitivno jedan od onih trenutaka koji pamtiš u životu i resetiraš svoje postavke. Meni bar. Jer kako sam jednom već naveo, ja mogu i hoću te sam zbog toga presretan. Bog mi je dao da mogu pa bi bila prevelika šteta, i bezobrazluk čak, ne željeti to iskoristiti jer ima puno onih koji bi htjeli, a ne mogu zbog tjelesnih ograničenja (govorim o invaliditetu).

Ma taj pogled s brda… kao reklama za Salomon dobar!

E zato mi se da. No jeste li bili na planini, u šumi nakon kiše? Kad vidite one oblake kako prolaze kroz krošnje drveća dok trčite (možete i hodati) mekanom zemljom? Ili kad se popnete na Zavižan pa popijete pravu Velebitsku travaricu dok pogledom hvatate Bašku na Krku i vrtite film o Premužićevoj stazi na koju se upravo spremate? Kad ostavite stvari u hotelu u Dubrovniku i prvo otrčite na Srđ? Kad nakon cijelog dana skijanja odlučite otrčati ponovno na vrh kako biste vidjeli zalazak sunca u Alpama? Kad se ujutro probudite i istrčite sva maksimirska jezera? Kad krenete na Sljeme u 5 ujutro kako biste vidjeli novo rađanje dana? Ja ovako mogu nabrajati primjere i primjere u beskonačno. Ja iskreno volim to što radim. I to što se bavim sportom i provodim vrijeme u prirodi s obitelji i istomišljenicima, ali i to što pišem o tome. Volim utjecati na ljude. Uopće ne mislim da je moj način života idealan i da bi ga trebalo presliskavati. Svatko bira svoj put. Ja samo imam osjećaj da ću propustiti stvari pa si dan natrpavam koliko ide. O vikendu neću ni govoriti. Najgore mi je ako me satre neka viroza pa moram mirovati po preporuci doktorice. Ipak, nisu svi za to. Ne paše to svakome, ali znam neke koji vole spavati pa su mi ipak zahvalni što sam ih istjerao iz kreveta kako bismo uživali cijeli dan u nekom izletu ili nekom posebnom događaju.

Marija – Freud’s Runners u čudesnoj sljemenskoj kišnoj šumi

Ako niste osjetili sve ovo o čemu sam govorio, možda je vrijeme da probate. Moj sin je moj “najveći zalogaj”, primarna ciljana skupina u kojoj je samo on. A motivirati njega je koji puta nemoguća misija. No onaj osmjeh, ono zadovoljstvo, onaj osjećaj uspjeha kad odradimo nešto teško… apsolutno puni dušu i daje energiju. I njemu i meni. Vi koji ovo čitate niste moja djeca, niti vas želim tako tretirati, ali da biste mogli svjedočiti drugima, morate prvo natjerati sebe. Kad jednom uspijete taj osjećaj sreće postaje vaše utočište i zarazno je jako.

Dodavanje baseball lopticom… ma zašto ne?!

Nemojte čekati savršenu priliku jer ona možda nikad neće doći. To istovremeno ne znači da se morate zadovoljiti sa mrvicama. Ipak pokušajte prepoznati potencijalne dobre stvari i dajte sve od sebe da ih realizirate. Ne da vam se ići s djetetom van? U zoološki vrt možda? Šetnju obližnjim parkom ili makar na sladoled u obližnju slastičarnicu? Propuštate priliko za druženje sa svojim djetetom? Šetnju uz plažu sa svojim partnerom? Kavicu s prijateljima koji vas već treći put zovu? Roditelji vas zovu na ručak? Ali baš vam se danas ne da? E pa slobodno propuštajte priliku jednu za drugom i propustit ćete svoj život kao i život onih voljenih i bitnih osoba koje vas okružuju!

I’d rather regret the things I’ve done than regret the things I haven’t done.

Lucille Ball

Volio reći za sebe da živim kao da mi je danas posljednji dan na Zemlji, ali nije tako. I ja propustim stvari… koji put! U mom poimanju tog “propuštanja” to je značajno ili bar značajnije u odnosu na to kako bi to netko drugi vidio. Od kud mi energija? Mislite da je Nikola Tesla izmislio mene? Nije. Znam puno ljudi koji su daleko energičniji od mene. Oni mi daju ideje. Ne hranim se njihovim životima već crpim ideje za svoje “pustolovine”. Pronađite svoju inspiraciju i pokušajte ostvariti svoje snove. Energija dolazi povezano za voljom tako da što više nešto želite, to je veća vjerojatnost da će se to i ostvariti. Fokusiranost isto nije na odmet kad volje nema. Ne uspije svaki put, ali nemojte gubiti nadu! Uspjet će drugi put ili će vam uspjeti nešto drugo što ste željeli. Ali ako ne pokušate, vrijeme vas neće čekati, a mogli biste poslije žaliti za time.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: