Prošlo je otprilike godina dana od mog gledanja famoznog i prokleto napetog dokumentarca Free Solo o usponu Alexa Honnolda na El Capitan, granitnu stijenu u nacionalnom parku Yosemite visoku preko 900 metara. Film je nagrađen Oscarom, a prikazuje apsolutno nesvakidašnji pothvat jednog penjača. Ali to smo svi već gledali, već je prožvakana tema, film nema nikakvu vrijednost, daje krive ideje mladim penjačima, mladima općenito, Alex je luđak, sebičnjak, bez emocija,… to su neki od komentara na koje sa nailazio i ne slažem se ni sa jednim, a objasnit ću vam zašto.

Dakle, nakon gotovo dvije godine što se bavim boulderingom, od kojih vjerojatno jednu intenzivnije, samo mogu potvrditi ono što mi je bilo jasno i početkom godine kada sam pogleda dokumentarac – Honnold nije bedak.

Ako ste gledali film, nakon ovog članka pogledajte ga ponovno, a ako niste pogledali, obratite pozornost na činjenice umjesto da se u stilu gledanja kakvog starog filma o Jamesu Bondu čudite u stilu: ma nema šanse da je to moguće. Honnold nije ni 007 kandidat ni pretendent za ulogu re-makea nekog filmova s Rogerom Moorom ili Pieceom Brosnanom (još sam neodlučan koji mi je lošiji od te dvojice). Nekoliko stvari koje valja razumijeti uz ovaj film pa krenimo jednu po jednu.

1. Ovo je dokumentiranje jednog monumentalnog uspona po jednoj monumentalnoj površini. Prvo dokumentiranje ovakvog tipa uspona. Snimale su se i ranije takve stvari no danas su mogućnosti veće kako zbog napretka tehnologije tako i zbog mogućnosti sponzoriranja takvih stvari.
2. Honnold je poseban. Poseban je u fiziološkom smislu jer unatoč zdravoj pameti, njegovom mozgu treba prilično više podražaja da bi “adrenalin proradio” (tko je pratio film znat će o čemu pričam) pa to koristi za nešto što bi običnom smrtniku bilo čista ludost. I da, zaista to treba gledati i kao ludost i kao nešto najbliže savršenstvu… tanka je ta linija.
3. Prilično bitno jer malo je takvih na svijetu bilo i bit će. Honnold spada u kategoriju ljudi koji pomiču granice. Bez takvih ljudi (svatko okrene na neku svoju stranu), ne bismo imali ni lijekove niti kotač i vjerojatno bismo i dalje mislili da je svijet ravna ploča. No takvi ljudi nisu sposobni za obitelj niti ju zaslužuju jer obitelj od njih nema ništa. Svijet ima, no oni najbliži gotovo ništa. Ludost jučer je potencijalna genijalnost danas… samo treba pronaći smisao.
4. Ovo nije film za klince. Jedan moj dragi prijatelj, apsolutni uzor, ljudina, a između ostalo alpinist koji se popeo na najviše vrhove Južne i Sjeverne Amerike te Europe za film kaže: “Odličan, ali za mene besmislen film sa lošom porukom.” no moj je stav kako ovo nije film za bedake i klince. Moj frend Tomo nije bedak, da odmah razjasnimo. On je hodajuća legenda koja inspirira, a u njemu ima iskustva za 100 života. Tek se zagrijava. Iako se vrlo često slažemo, sasvim je u redu da se ne složimo baš oko svega. Ovo nije film za one ispod 30 godina. Ma možda valja imati i preko 40 ako si muško jer mi smo djetinjasti dosta dugo kako se čini.

Mnogim ljudima je čudo vidjeti nekoga da trči pet kilometara… ma da trči uopće i pitaju se kako je to moguće? Zbog čega? Od koga? A onda vidjeti nekoga tko je odlučio popesti se na stijenu visoku preko 900 metara. I to bez osiguranja. To su neka čudna posla.

No ima još nešto što sam shvatio u posljednjih godinu dana penjući se po stijeni, a svoje penjanje ne mogu staviti ni u istu galaksiju sa Honnoldovim, a kamoli u isti koš. Imamo nešto zajedničko zbog čega razumijem kako se odvažio popentrati po toj stijeni bez osiguranja. Kad krenete penjati na stijenu doživljavate svu silu neuspjeha, što je sastavni dio svega u životu. No na stijeni kod zahtjevnijih smjerova naučite raditi u fazama, ako ne ide od prve. Polako učite koreografiju od prvog do posljednjeg grifa. Koji put imate dio na kojem padate po “stoti put” samo zato što niste dobro pozicionirali koljeno (ok, samo ja padnem 100 puta i nitko više). Nije to neka nova metodologija. Istu stvar je primjenjivala moja majka kad bi sa mnom sjedila uz klavir pa smo izvježbavali takt po takt. Prokleto dosadno. Ja sam samo želio to zbrljati (ona bi koristila taj izraz), no čak i kad ne bi sjedila uz mene, “čuo” sam je kako me sluša i misli da to moram ići korak po korak.

Vratimo se mi stijeni na kojoj konačno naučite koreografiju za pojedini segment i mislite kako će to ići bez problema jer sad imate sve faze poslagane. Ne baš. Krećete iz početka. I onda shvatite kako imate još nekoliko faktora na koje ste zaboravili i koji utječu na tu koreografiju. Zaboravili ste uračunati umor zbog snage koja vam ode zbog previse na početku, prsti više ne drže na pola puta pa ste zaboravili “pozicionirati to koljeno” kako ste planirali, uspjeli ste dohvatiti grif no krivom rukom, a ne znate kako se prepozicionirati jer to nije dio inicijalne koreografije, počinjete razmišljati kako ćete pasti, pri padu ćete okinuti “obiteljskim draguljima” o kakav sloper, ili ćete zubima zagristi o neki volumen ili piramidu,… Uglavnom, nemam namjeru glumiti da sam ekspert, jer nisam, ali upravo zato baš imam pravo sve ovo govoriti jer ovaj članak nije namijenjen vrhunskih penjačima već početnicima koji pomisle da mogu biti Honnold. Možda i možete, ali ne možda baš danas. Ako vam se čini da previše razmišljam na stijeni, uzmite u obzir da ja brutalno puno razmišljam o svemu, stalno. Kad to ne bi bilo tako, vjerojatno ne bi bilo ovog bloga. Na to još nadodajte kako sam i roditelj pa radije odustanem i sačuvam se neke ozlijede umjesto da riskiram i ozlijedim se pa imam dvostruki problem: nisam sa klincem kako bih želio, a ne mogu ni trenirati zbog ozlijede.

Kako god bilo, Honnold nije izašao iz kombija jedan dan i odlučio kako će baš tog trenutka ispenjati El Capitan, kao što nije tako iznebuha ispenjao ni mnoge druge superzahtjevne stijene prije toga. Ne. Ništa nalik tome. Honnold je slagao koreografiju koju je morao umemorirati i ono što se nije smjelo dogoditi jest da ju zaboravi. Trebali su se poklopiti gotovo idealni uvjeti prema svim onim njegovim iskustvenim proračunima. I to ne samo njega, već i njegovog tima. Nije u tome bio sam. Imao je pomoć. Pomoć kod slaganja koreografije. Na stijeni mu nitko ne bi mogao pomoći. Tu je trebalo “ukalupiti” i faktor mentalne stabilnosti. Pogotovo na mjestima gdje je znao da je tanak.

Repetitio est mater studiorum.

View this post on Instagram

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause)

Ništa bolje ne opisuje to što je on radio. Ponavljanje dok pokret ne postaje potpuni “muscle memory”, gdje poznaješ svaki pa i najmanji koračić. Meni su se ruke znojile kad god bih gledao dokumentarac, no on je djelovao potpuno smireno. Bio je tamo već sto puta, znao što ga čeka i spremniji nije mogao biti. Znate li za izraz “poznajem to kao vlastiti džep”? On je projektirao taj džep.

Pa stoga, svi koji su planirali pogledati film, po prvi put ili tko zna po koji put, promislite o ovom što ste sad pročitali i pokušajte sagledati njegov uspjeh iz perspektive u kojoj on u potpunosti. A oni koji penju van “zone komfora” nas u dvoranama, budite slobodni i komentirajte. Siguran sam da vaše mišljenje također može utjecati na mudre odabire mladih penjača.