Puno se priča o virtualnom i nisam se ja sada dotakao ničeg novog. Snimani su filmovi, pisane knjige, aplikacija ima na pretek,… pa nije ni čudo da smo počeli i trčati u virtualne utrke. No nemam namjeru držati slovo o tome koja je najbolja utrka i zapravo se nadovezujem na jedan svoj tekst o broju utrka koje nam trebaju. Tada su mnogi kritizirali moj stav da bi utrka moglo biti i manje.

Na ovaj tekst me potakao članak intervjua s Kilianom Jornetom, ponajboljim brdskim/planinskim trkačem na svijetu. Kilian je čudo. Medicinsko i voljno. Introvert čiji rezultati ne samo da ulaze u sportske anale, već bi trebali i u medicinske knjige. Ako se niste upoznali s Kilianom, vrijeme je. I nemojte se početi uspoređivati s njim, jer to nije usporedivo. Nije čak ni u istoj kategoriji namirnice da bi bilo kruške i jabuke. Više kao vanzemaljski brod i šumska jagoda. No, ako vas bude motivirao, samo dajte.

Uglavnom, pri kraju online intervjua govori o dvije stvari: prva je potreba za potreba za očuvanjem prirode, čemu broj utrka ne doprinosi, a druga je činjenica da je sport zapravo igra, bez obzira što “igrači” žive od te “igre”.

No vratimo se mi u našu stvarnost u kojoj je do ove godine trčanje dotaklo do tad nestvarne razmjere. Ne želim biti licemjeran i reći kako nisam dio toga. Jesam! I uživao sam u svakoj utrci, kao što uživam u svakodnevnom pogledu na finišerske medalje koje mi ukrašavaju stubište u stanu. No gledajmo sport šire, ne samo kroz trčanje na koje se nekako fokusiram najviše u posljednje vrijeme. Meni je trčanje šumama i planinama bliže no išta drugo, ali kad nas je mnogo, “otisak” koji ostavljamo na naše prirodno okruženje svakako je značajan. Sjećam se da sam kao klinac na Sljeme odlazio bez ikakvih natjecateljskih poriva. Danas si moram reći da to ne radim. Tko kaže da svi ovi auti koji se navažaju našim brdima nisu glavni razlog što su nam šume sve rijeđe i rijeđe. Naravno da ništa od toga nije samo od jedne stvari, koja god bi ona mogla biti no definitivno da količina ljudi koja dnevno ili tjedno prođe određenim prirodnim ambijentom na njega i utječe… vrlo vjerojatno negativno. Nekad su se na Mount Everest penjali samo neki, a danas je poput velikog smetlišta gdje se zapravo penju samo oni koji si to mogu priuštiti. Silna je to količina… nečega (!!) što na toj planini inicijalno ne bi bilo. Na Medvednici je u posljednjih dva desetljeća niknulo nekoliko novih ugostiteljskih objekata, unatoč činjenici da neki postojeći nisu obnavljani već prepušteni zubu vremena.

Ja volim gradsku vrevu. Istinsko sam dijete centra grada Zagreba. Dijete Špice, ali sam oduvijek volio prirodu i tamo se osjećao daleko bolje. No i dalje volim tu gradsku užurbanost, buku i kretanje svega. A utrke su ono najbolje u svemu tome (ok, uz festivale streetfood-a i pive). Volim biti dio tih događaja i rado samo o tome i pisao, no nered koji ostaje nakon pojedinih utrka je zastrašujuč pa se treba pitati vrijedi li natjecanje za 500 ili 2000 ljudi zbog kojih poslije imamo toliko plastičnog i drugog otpada. Kakve koristi od utakmice u kojoj njih 20-30 se “igra”, a ostalih nekoliko stotina ili tisuća ne radi ništa i još k tome stvara dodatno smeće (plastične čaše, papirnate posude, opušci,…). Istinski me nije briga hoće li nogomet propasti, jer nacionalni ponos niti počinje niti završava s loptom. Ništa ne bih branio no ne bih ni plakao bez profesionalnog sporta. Mislim da bi svi treneri ovog svijeta daleko bolje živjeli od amaterskog i rekreativnog sporta kad bi ljudi počeli razumijevati koliko aktivan život utječe na kvalitet njihovih života.

Virtualne utrke nisu zamišljene za vrhunski sport. To je bar moj skromni stav. Bar ne u ovom trenutku i ne kod nas, ali su fantastične za poticanje na sport. Eto ide i (parcijalno) virtualno izdanje Noćnog cenera. Istovremeno, CrossFit je ove godine gotovo virutalan, a godinama ste slali svoje video uratke na online suđenje (pravila su prilično jasna pa čak i oko toga kako snimiti video) i sretni i natjecatelji i organizatori. Danas zvijezde zapravo postaju neki sasvim obični sportaši koji vrlo izvjesno ne žive od toga, već uživaju u sportu. Kao nagrada, na kućni prag im dolazi “najobičnija”, generička medalja kakvu svi dobiju. Trče kad žele i gdje žele, odnosno mogu. Najbitnija razlika između virtualne i realne utrke je u činjenici da je teško postići iste uvjete za sve sudionike, što se događa ukoliko svi startaju s istom mjesta u isto vrijeme, s istim vremenskim uvjetima i stanjem na stazi. U tom slučaju nije realno za očekivati i uspoređivati dva rezultata dvojice približnih natjecatelja, ako nisu krenuli s istog mjesta u isto vrijeme. Njihovi rezultati u tom slučaju nisu usporedivi, a na njih mogu utjecati mnoge činjenice poput podloge, prometa, vremenskih (ne)prilika, elevacije, doba dana,… No ako ćemo biti iskreni, iza virtualnih natjecatelja ne ostaje gotovo nikakav wast footprint. Onako kako istrčim van, bilo na trening ili virtualnu utrku, tako se vratim doma.

U tom slučaju, ako se nadovežemo na drugu temu o kojoj je Kilian govorio, o profesionalnim sportašima i njihovom “potrebom za igrom”, zapravo je za sport i okoliš sasvim dobro imati samo virtualne utrke, a nekolicina “koja bi se igrala za novce” neka se snađe. Naravno, nije baš empatično i nisam siguran u tu priču, ali ovo ima neke logike. Jer profesionalni sport danas ne postoji ako ga nema tko gledati. O tome ovisi zapravo zarada u sportu. No meni je to kao gledanje tuđeg života sa sigurne udaljenosti. Kao da gledate romantičnu komediju i nikad ne pokušate proživjeti ljubav. Za pretpostaviti je kako bi svatko normalan radije ljubio nego gledao druge kako se ljube. Zašto tako nije i sa sportom? Ja rado pogledam dobar film (ne nužno ljubić) i nisam protiv da se sportska natjecanja održavaju, no ako bi me se pitalo da moram birati, ne bih dvojih ni sekunde. Ja sam apsolutno za ispunjeni život, a ne gledanje tuđih života i poistovjećivanje s glavnim glumcima bez realizacije.

Trčanje, plivanje, bicikliranje, dizanje utega u sklopu natjecanja u kojima sam sudjelovao, kako u gradovima tako i u potpuno prirodnom okruženju, ispunilo me nebrojeno puta. I ljudi koji su bodrili nas natjecatelje bili su živi poticaj. Ne poričem. Trčati u sklopu Advent Runa ili Noćnog cenera ima za mene poseban naboj i odiše posebno pozitivnom energijom. Nikad to nisam skrivao. No ja se ne bavim sportom radi medalje, pobjede ni radi drugih ljudi. Činim to radi sebe jer uživam u tome. Lijepo mi je to! Osjećam se bolje. A najbolje se osjećam kad znam da iza mene i mojih trkačkih frendova ostaje ništa ili bar minimalno otpada kojeg sami zbrinjavamo.