Činjenica da sam rastavljen nije neka vojna tajna niti to tajim, no nije za hvaliti se. Rastava braka, tko god prošao kroz nju, je jedan veliki životni neuspjeh. No kao i svaku stvar u životu, neuspjehe i strahove treba prihvatiti kao činjenice, saživjeti se s njima, pokušati ih shvatiti, racionalizirati ako ide i ne dozvoliti da vas određuju. To je bar moj stav, a vi stvorite svoj prema vlastitom nahođenju.

Iako bih mogao o međuljudskim odnosima govoriti do besvijesti, pokušavajući vam objasniti neki racionalni pristup i “pravi put”, sasvim ponizno ću vam reći kako pojma nemam kako te stvari funkcioniraju jer kad gledam ljude koji su se trebali rastati bar sto puta, a još uvijek su u braku iako se očajno ne vole, uopće mi nije jasno kako se moj brak uspio raspasti. No život je takav. Nepredvidiv. Danas sam “sretno rastavljen”. Moja bivša supruga i ja se i dalje razumijemo najmanje oko dvije stvari: sinko nam je na prvom mjestu i sport je sastavni dio dnevne rutine. Ili bar imamo o čemu razgovarati i raspravljati, ako ništa drugo. Ne slažemo se uvijek i u svemu, ali pokušavamo biti podrška jedno drugom, biti racionalni.

Unatoč činjenici da sam profesionalno vezan na rad s ljudima i njihovim ponašanjem, barem onim devijantnim, ovo neće biti analiza ljudskih veza općenito već sam u onom segmentu koji se tiče promjena vezanim za aktivni život i sport, a vi se slobodno nadovežite s komentarima i svojim promišljanjima jer druge bi mogla zanimati iskustva i/ili moguća rješenja. Bar vi koji se usudite. 🙂

Postoji cijeli niz događaja koji prethodi onom trenutku u kojem se partneri počnu odvajati jedno od drugoga. Po bilo kojoj osnovi i zbog bilo kojeg razloga. No u svijetu u kojem ja provodim prilično vremena, a to je ovaj sportski, parovima se često dogodi da jedan partner “krene dalje”, a drugi “ostane stajati na mjestu”. U sportskom smislu, u smislu tjelesne aktivnosti i kvalitete života kroz fizički aktivniji život to bi značilo da jedan često počne mijenjati svoje sportske, prehrambene i druge bitne životne navike, dok drugi obično to gleda u čudu. Netko kao pokretač promjene pronalazi u zdravstvenim tegobama u kojima se našao, pretilosti koja ograničava uživanje u stvarima iz svakodnevnog života, možda nešto sasvim banalno poput potrebe za boljim fizički izgledom obično praćeno povećanim libidom ili nešto potpuno četvrto, peto,… koji god razlog bio, po meni je dobar jer vas potiče da budete bolja verzija sebe. Super su mi priče u kojima partneri krenu zajedno trenirati uz izreku: “We train together, we stay together”. Iskreno, moja bivša supruga i ja smo nastavili trenirati i nakon rastave pa to recimo nije bila neka posebno motivirajuća parola no nemam ništa protiv da to ljudi pokušaju! Zajednički interesi i zajedničko treniranje je super. Što god oplemeni vašu vezu, super je. No tema ovog članka je upravo onaj slučaj u kojem drugi partner u čudu gleda na onog prvog koji je totalno poludio/la pa trenira danonoćno.

Razgovarao sam s nekim bliskim ljudima koji su ili rastavljeni ili u vrlo teškim bračnim/partnerskim trenucima, pokušavajući dobiti kako se osjećaju u odnosu na svoje partnere koji niti ih razumiju niti podržavaju. A kako se čini, osjećaji su obostrani jer nakon nekog vremena ovi aktivni su odlučili da je vrijeme za ići dalje. Osjećali su se kao da su evoluirali i da su zarobljeni u tom neskladu. Evo samo nekih opisa (tražio sam nekoliko riječi kojima bi opisali svoje stanje, emocije u sebi i prema partneru) tih partnera uz napomenu kako sam izmijenio tekst samo kako se ne bi moglo zaključiti o kojem spolu se radi, ostalo je originalan tekst:

• inertna, statična i fizički neprivlačna osoba s kojom ovako ne mogu još dugo. Nikakav moj trud partnera ne može natjerati da se pomakne s mjesta.
• poštovanje, tuga, ljutnja na bivšeg partnera, a sport pomaže umanjiti ljutnju i tugu. Zadovoljstvo kao rezultat aktivnog života omogućava zadržavanja ono malo poštovanja prema bivšem partneru, roditelju njihove djece.
• Problem u braku je dublji nije uzrokovan sportom kod jednog od partnera, aktivnost je simptom. Ali neaktivni partner ‘tolerira’ i donekle razumije potrebe aktivnog partnera, pa sport možda čak i doprinosi održavanju veze jer aktivni partner ima svoj hobi koji ga veseli. Jaz se produbljuje te nastupa otuđenje i neprivlačnost .
• Odlazak na trening je uvijek bio trenutak mog mira, trenutak kada radim nešto u čemu UŽIVAM, što me ispunjava i čini SRETNOM osobom. U procesu rastave taj moj MIR je bio narušen. Nije bilo lako isključiti negativne emocije koje su nažalost bile prisutne. STRAH, RAZOČARANJE, TUGA, BJES… su se mjesecima izmjenjivali, a odlazak na trening je bio bijeg od stvarnosti. Pod utjecajem svih tih emocija bilo je treninga koje se moglo odraditi bolje i brže nego što je bilo zamišljeno! Nakon treninga bi nastupio fizički umor i iscrpljenosti, ali bi se pojavila psihička snaga i smirenost. Sport – trčanje mi je dalo nadljudsku SNAGU da prebrodim trenutno najteži i najružniji period u mom životu.

Naravno da ništa od toga nije zato što se jedna osoba počela baviti sportom. Bar ne znam ni za jedan takav slučaj. Sve je to dublje. No nuspojava bavljenja je bolji izgled i bolje psihofizičko stanje općenito. Ljudi se nakon tjelesne aktivnosti osjećaju bolje, sretnije, a neke studije govore kako sportaši nemaju potrebu za seksom zbog količine treninga uslijed kojih dolazi do povećane razine endorfina koji je “hormon sreće” (iako nije hormon). Za naglasiti je da se seksa ne biste nikad trebali odreći, ali ako ste u neskladnom braku, bavljenje sportom je kudikamo jeftiniji od ljubavnice/ka.

Dakle, svjedoci smo kako se neki “prekrasni” parovi, neki vanzemaljski selebritiji, raspadaju unatoč svojoj vanjskoj ljepoti, što bi upučivalo kako nije sve u lijepom izgledu pa svoje treniranje ne treba bazirati na želji da dobro izgledate, no ako je to vaš glavni pokretač – so be it.

Naravno postavlja se uvijek pitanje jesmo li mi sportski frikovi poludjeli u jednom trenutku. Uvijek postoji mogućnost da ona druga strana ima pravo i da smo mi zastranili u odnosu prema svojim partnerima i da smo zabrijali na sport, da smo ušli u zonu ovisnosti o sportu i da smo izgubili kontakt sa stvarnošću.

Samo misliš na svoj trening i utrke.

partner koji ne razumije niti prihvaća

Treba se zapitati je li naša promijena rezultat nekog izlaska iz puberteta, nekog kasnog paljenja ili se možda otvorio prostor za nešto za što prije nismo nalazili vremena jer smo se trebali ostvariti kao roditelji, poslovni ljudi, partneri ili nešto sasvim četvrto, peto, šesto… možda od svega pomalo. Treba promisliti dobro je li naša promjena bila rezultat nekih loših odnosa gdje je odlazak u sport naš bijeg u neku drugu, paralelnu stvarnost ili je zaista evolucijska potreba da budemo ono za što smo dizajnirani, a to je kretanje. Moramo sami sebi postaviti takvo pitanje jer odgovor na to pitanje daje nam odgovor na pitanje jesmo li ovisni o sportu ili samo uživamo u njemu. Svakako ne bi bilo dobro da je riječ o bio kakvoj ovisnosti jer ovisnosti ukratko nisu dobre i vuku za sobom cijeli niz nuspojava. Nemojte biti ovisni ni o čemu jer stavljate nešto lijepo u jedan apsolutno krivi aspekt koji baca sjenu na sve dobro što se kroz to događa. Lijepo je voljeti svog partnera, svoje dijete, svoje prijatelje i roditelje, no ukoliko ste ovisni o njima vaš odnos nije dobar. Biste li se složili? Vjerujem da da. Stoga nemojte od sporta stvarati ovisnost jer onda gubi smisao.

Nemojte svojim tromim i inertnim partnerima dati municije protiv vas gdje sport počnu prikazivati kao kakvu negativnu stvar. Ne događa se ovo samo vama. Naravno, potrebno je da obje strane balansiraju. O kompromisima sam ne jednom rekao što osjećam, ali volio ih ja ili ne, nužni su da bi svijet funkcionirao s minimalno konflikata. Budite samoodrživi i pokušajte stvoriti svoj svijet u kojem ste vi bitni. Ne svijet u kojeg nikoga ne primate ili se udaljavate od svih, osim ako to nije nešto što stvarno želite, ali nije loše imati nešto “svoje”.

Ostavite komentar, pritisnite onu zvjezdicu ako vam se sviđa to što pišem i pretplatite se na blog! Proslijedite članak za koji smatrate da bi mogao pomoći drugima da “otvore oči”.