U zadnjih 3 tjedna, gotovo da me dva nije bilo doma zbog službenog puta pa za one koji misle da trening tada staje eto jedan članak. Činjenica da je otac na službenom putu nije razlog da se preskoči trening.
Ne putujem često no kad god se to dogodi pokušavam složiti i raspored treninga. Trčanje, kao najprimjenjivija sportska aktivnost nije svima napeto poput meni, ali gotovo svaki hotel ima neki oblik teretane koji biste mogli koristiti. Moj je raspored vrlo često nakrcan sastancima ili predavanjima, a nerijetko ima i puno vožnje s jedne pozicije na drugu pa mi odgovara razbiti monotoniju ili rutinu kakvim trčanjem. Sjedenje me “ubija”, psihički ponajviše jer kad imate “crve u guzici” poput vašeg omiljenog blogera, onda je jedini lijek neki vid fizičke aktivnosti.
Ljudi često vide službena putovanja kao priliku za vidjeti i turistički razgledati mjesta na koja su se uputili šta je odlična stvar, ali se meni često dogodi da obujem tenisice i istrčim lokacije koje sam želio vidjeti.
Moje posljednje službeno putovanje bilo je u Dubrovnik u kojem sam bio nekoliko puta i gotovo da nema lokacije koje nisam prošao, ali uvijek shvatim da postoji još jedno mjesto koje nisam vidio pa kad se pruži prilika pokušavam nadoknaditi. U Dubrovniku volim otrčati na Srđ i to mi je uvijek jedan mali izazov iako nije riječ o nekoj posebno velikoj razlici u elevaciji niti je staza posebno zahtjevna. Najzahtjevnije su stepenice do ulaza na stazu, jer ih ima mali milijon! Ovaj puta sam uspio otići nekoliko puta s tim da sam samo prvi puta išao u svom tempu, a druga dva gurajući prijatelje koji su bili zainteresirani ići. Uvijek mi je veći gušt otići u društvu jer ne treba uvijek sve biti na nož. Nakon dugo vremena uspio sam istrčati i Dubrovačke zidine, a da nisam bio ni svjestan da trčim u suprotnom smjeru uobičajenom za turu. Turista je bilo toliko malo da je bilo moguće trčati! Prekrasno! Žao mi je jedino što nisam uspio uhvatiti Sinišu Marekovića na trčanje, no lovili smo se po Dubrovniku nekoliko dana i osim kavice na Stradunu, proćaskali i na plaži Banje.
Vrijeme je u tih dva tjedna bilo svakakvo. Bilo je prekrasnih sunčanih dana, ali je ipak više bilo kišovitih dana s jugom koje je valjalo visoke valove. Hotel je nudio unutarnji bazen pa sam nakon skoka u uzburkano more prepuno kojekakvih drvenih ostataka i morskih trava, ipak odlučio da je korisnije iskoristiti unutarnji bazen. Do kraja službenog puta vrijeme se mijenjalo pa sam svaki put kad se dalo, otišao plivati. Jedan od najvećih gušteva bio mi je zajednički plivački trening sa kolegicom ujutro, u samo svitanje. Elise je fantastična plivačica pa je ona svoj trening odvela do susjednog otoka Lokruma i pridružila mi se u mojem usporednom plivanju s obalom. Još nisam toliko hrabar, ali bar smo malo odradili trening zajedno. Žena je brza kao torpedo.
Nisu sve lokacije tako lijepe poput Dubrovnika i ne usreći me svaki put ni lijepa lokacija ni lijepo vrijeme kad putujem no netko bi rekao da je ovo vrijeme po kojem sam ja trčao bilo prevruće i presparno jer ipak, razlikujemo se. Nakon prvog puta u Dubrovnik morao sam se vratiti ponovno na nešto duže, a od prvog dana nas je “častila” kiša. Planirati bilo kakav trening uz ad hoc sastanke unutar i van radnog vremena (i vikendom) je apsolutno suludo pa treba jednostavno biti spreman iskoristiti priliku koja se nudi. Čim bi se otvorilo malo vremena bez padalina, otišao sam trčati, no nakon nekoliko dana me napala neka bol u tetivi i listu lijeve noge da sam jedva hodao dva dana. Masiranje gelovima i nekoliko ibuprofena su riješili problem kako se čini, a moja želja za ponovnim kupanjem u moru i nekim dužim plivanjem se isprva nije ostvarila s obzirom na velike valove uslijed silnog Juga. No kako sam rekao, hotel ima 25-metarski bazen, prilično plitak na kraju, no to me nije smetalo da odradim bar nekakav trening. Nasadio sam nekih 700m plivanja prije doručka. Nije neka čudesna dužina no ipak je nešto, a tijekom dana sam ionako u pokretu pa bi se i to trebalo računati kao određena tjelesna aktivnost. Koristio sam i teretenu za trening snage. Što god se pruži kao prilika, ja ju iskoristim. Trčanje na Srđ mi je uvijek posebno jer me vraća onom što najviše volim, a to je trail running, no kako mrak pada sve ranije i ranije, a sastanci traju do 1700 sati (bar!), imajući na umu sigurnost, računica je jednostavna – možda nekom drugom prilikom.
Sightrunning je jedna odlična stvar o kojoj sam već jednom prilikom pisao pa sam tako stvarno uživao trčeći po nekim stvarno fantastičnim gradovima i mjestima, povezujući turističko razgledavanje i trening. Naravno da tada ne ganjate neke svoje osobne rekorde, ali je sasvim jasno da biste se mogli uspuhati.
Nedavno je djevojka jednog mojeg prijatelja, Amerikanka, došla u Zagreb na dva-tri dana i kako je trkač, kontaktirala je Adidas Runnerse da bi im se pridružila na treningu, što su joj dakako omogućili. Postoji i ta komponenta društvene povezanosti koju sam možda najviše imao prilike osjetiti kroz CrossFit jer bih gdje god sam došao pokušao pronaći neki crossfit box i prijaviti se za WOD (trening dana).
Svako vaše putovanje može donijeti priliku za neki poseban ili čak specifičan trening. Držim kako je moj trk po dubrovačkim zidinama u ovom putovanju definitivno nešto što ću teško ponoviti skoro, ako ništa drugo, ne želim to dubrovačkoj ekonomiji koja se bazira na turizmu. Koliko god meni bilo divno što nema turista, jasno mi je kako bi dubrovčani voljeli da je sasvim drugačije. Ali, priznajem, uživao sam u Dubrovniku bez ljudi. Što god vam se dogodilo u životu, gdje god vas život odfura, pokušajte održati neku svoju normalu. Imat ćete neku svoju rutinu. Možda će vas ljudi gledati u čudu, no kada bismo stalno radili ono što ljudi od nas očekuju, onda možda ne bismo napravili pola onoga što inače radimo, a uživamo u tome. Pokušajte naći balans u svemu i ispunite svoj dan stvarima koje vas vesele.
Thomas' Life Without Pause 