#131: Zašto ne vjerujem u gurue i sekte

Iskreno se naježim kad čujem izraz “guru”, “sekta”, “kult”,… Ne znam postoji li i jedna dobra konotacija uz to. Možda i postoji, ali je vjerojatno u domeni izraza poput “influencer”. Trebalo bi biti nešto dobro, no nije. Ili zvuči loše, ali je dobro. Ljudi ne vole govoriti o tome zbog toliko razloga da ih je koji puta teško nabrojati. No siguran sam da ste u svojem životu, a posebno u sportu naišli na ta “zanimanja” i “organizacije” pa me zanima što vi mislite i kako gledate na to. Ali baš iskreno želim čuti što vam je na pameti.

Jasno mi je da neki ljudi teže ulaze u prijateljstva pa im je poistovjećivanje s nekom sportskom grupom najbliži način ostvarivanja kontakata. Nisu svi ekstroverti poput mene. Nemaju svi tu “magičnu moć” biti vođa ili bar želju biti glasni. I to je ok. Stvarno je. Kada bi svi bili “rođeni vođe”, vjerojatno nitko ne bi nikoga slušao niti bi ikada postojala hijerarhija. U životu uvijek postoji hijerarhija, no onaj koji je u poziciji voditi trebao bi biti učitelj, a ne despot. Znanje i empatija donosi autoritet. Bar bi trebalo tako biti u (rekreativnom) sportu. No znanje samo po sebi nije dovoljno ako ga netko ne zna prenijeti. Onda je uzaludno. Do sada sam upoznao dovoljan broj trenera i voditelja raznih sportskih organizacija i manifestacija da bih mogao stvoriti određeno mišljenje o njima. Postoje također neki koje nisam imao nikakvu želju upoznati jer se o njima govori kao o guruima (Guru – Sanskrt, m., गुरु, guru, hrv. “težak”, “vrlo značajan” – je religiozni naslov za duhovnog učitelja u hinduizmu, sikhizmu i tantričkom budizmu). Ne razumijem uopće takav stav. Nisam hindu valjda!

Unatoč određenoj privlačnosti ideje da nas trener upućuje i na kakvu duhovnu, mentalnu promjenu u kojoj se naši zadrti stavovi mijenjaju nabolje, mišljenja sam da to treba biti argumentirano, a da svi mi moramo biti dovoljno pametni i propitkivati te svaki takav stav koji se kosi s logičnim. U životu sve treba propitkivati i tražiti bolju verziju sebe. Ne drugih. Sebe.

Svakakvih nas tum ima!

I ne, ne svrstavam se u gurue niti to želim biti. Nemam dovoljno znanja da bih bio učitelj, a činjenica da nekom prenesem svoja znanja ne čini me učiteljem već prijateljem… ili roditeljem. Guru zvuči sektaški, a nikad se nisam želio poistovjetiti ni sa kojom sektom niti kultom (i ne, moja vjera u Boga nema veze s tim). Kad čujem da se nekoga obilježava izrazom trkački guru prva ideja mi je pobjeći od njega što je dalje moguće. Kao da se oko nekoga gradi kult ličnosti. Nitko ne bi trebao biti slijepo praćen, a niti jedan trener koji drži do sebe kao osobe to neće dozvoliti, a u odnosu trenera i sportaša ne bi smjelo biti prostora za propitkivanje tko je bolji. To je odnos u kojem treba postojati simbioza jer su međusobno zavisni. Lijepo je da vjerujete svojem treneru, čak poželjno, no propitkujte sve. Učite. Razvijajte se. Stvorite osobna iskustva i vjerujete u sebe. To je nužno da biste mogli funkcionirati nezavisno. To je način da budete al pari sa svojim trenerom ili s ostalim prijateljima s kojima trenirate jer postoji manje šanse da vam prodaju maglu. Jasno je da nećete imati jednaka znanja kao vaš trener, jer je osoba (valjda) uložila tog ekstra truda u tom užem specijaliziranom polju u kojem vi želite napredovati no ne imate nikakva znanja o tome i ne željeti se razvijati je kao da ste stavili povez preko očiju i pustili da vas vodi osoba koja je možda slijepa… ili psihopat… ili jednostavno nema dovoljno znanja.

Nedavno sam imao priliku razgovarati s jednom osobom koja se tako dala u ruke poznatom treneru, pravom guruu, kako mu zajednica tepa zbog čega je ista (osoba) završila kod psihijatra zbog cijelog niza poremećaja. Naravno, ovo je jednostrana priča koju trenutno ne mogu provjeriti zbog osjetljivosti situacije, no jasno je kako su obje strane krive za to. I ne volim ulaziti tko je više kriv, jer ne znam kako matematički obraditi krivicu no nismo svi jednako sazdani da bismo se mogli izboriti za sebe. Ja sam jedna lajava osoba, koja izgovori većinu stvari koje su mi na pameti. To je istovremeno moja vrlina i moje prokletstvo. Verbani konflikt nije mi stran i volim argumentirano razgovarati. No neki ljudi nisu u stanju izboriti se za sebe što ne daje za pravo bilo kome da se iživljava na vama no događa se. E sad, ili ćete naučiti izboriti se za sebe ili ćete slušati kako vam drugi govore u nadi da se družite s pravim ljudima. Ja biram ono prvo.

Što se tiče kultova i sekti, bar onih sportskih, reći ću vam da sam stava kako je lijepo biti dio neke grupe. Ja sam dio Freud’s Runnersa, grupe ljudi koje mogu pripadati čemu god žele, a jedini uvjet sudjelovanja u FR druženju je da šire pozitivu dalje. Da, postoje administratori i moderatori FB grupe, no u svemu ostalom svi su jednako bitni. To je družina čiji se članovi druže kad mogu ili im odgovara. Biti dio kluba koji put znači biti dio stranke, gdje se mišljenje koji put tretira kao kolektivno, a individualno se ne potiče uvijek. Ne govorim protiv klubova. Klubovi su bitni za sport, no nisu nužni kako se to često prikazuje. Klubovi su nužni za profesionalni sport, ali sport za sebe nikako. Kao dio raznih sportskih zajednica često mi se dogodilo kako čujem da jedan klub govori protiv drugog. Zar nije dovoljno ponuditi ono najbolje od sebe, nego se još treba pljuvati tuđe?

Ne jednom su me pitali zašto nisam dio nekog trkačkog kluba nudeći mi popularne opcije poput AK Sljeme, TK Swibir ili adidas Runnersa. Iskreno, imam veliko poštovanje za sva tri, kao i mnoge druge, no ne vidim se kao dio takve zajednice u ozbiljnijim okvirima iz razloga što se ne mogu posvetiti jednom sportu, a ne zato što nešto ne valja s njima. Oni su odlični! Kao i mnogi drugi, no meni ne treba još prijatelja, već bi me privukli samo svojom trenerskom izvrsnošću za neki određeni segment u kojem želim ozbiljnije napredovati.

Najbitniji!

Lijepo je pripadati nekom pokretu, nekoj afirmativnoj grupi, no ja eto ne volim tirane i gurue, ni kultove ni sekte. Volim imati svoju osobnost, svoj stav koji slobodno dijelim bez straha da će me netko u sekti “pozvati na red” zbog mog mišljenja da ne moram trčati 10% brže ili da moram dići 10%. Ne moram napredovati ni u čemu samo zato što to netko smatra potrebnim. Imam 46 godina, VO2 max 55 pri trčanju (kaže moj Fenix5x, što je “sigurno” istina), imam u prosjeku 9-10 sportskih aktivnosti tjedno, roditelj sam, partner, poslovni čovjek i svašta još nešto. Mislim da sam mogu odrediti kad je vrijeme da trebam bolje i koliko bolje, a od trenera ne trebam “kult ličnosti” već učitelja, u onom najboljem smislu te riječi. I tada ću rado poslušati nekog tko mi argumentirano i smireno, logični kaže što mi je najbolje za činiti. Zapravo iskreno se veselim svakoj novoj informaciji koja me može učiniti boljom osobom pa tako i boljim sportašem. Kažu da se treba okružiti boljima od sebe i od njih učiti.

One thought on “#131: Zašto ne vjerujem u gurue i sekte

Add yours

  1. Jako zanimljivo i slazem se. Istina ja sam u jednoj organizaciji koja u nazivu ima pojam guru. Poveznica je bila na ucitelj… o sigurnosti. Mislim da vecini ljudi kod nas nije svidjelo

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: