#135: Jo-jo efekt

Jo-jo efekt je termin koji se primarno odnosi na način prehrane, odnosno kako izvor navodi promijene u težini. Pojam koji je izmislio Kelly D. Brownell sa Sveučilišta Yale, a odnosi se na ciklički gubitak težine i ponovno debljanje, nalik kretanju gore-dolje igračke jo-jo. Sam se termin odnosi dakle na inicijalno dobre rezultate, s poteškoćom zadržavanja kilaže te vraćanjem na inicijalnu kilažu (ili čak premašivanje).

Ovdje bih navedeni termin stavio u kontekst treniranja. Pretpostavljam da se navedeni termin uvriježio i u drugim domenama, ne samo prehrambenim navikama, no pretpostavka ja majka svih zajeba pa možda ja eto sad u tome griješim.

Kako god bilo, jasno je svima da mnogi žele rezultate praktički preko noći, što je možda moguće u nekom Star Trek scenariju u kojem biste mogli proći kroz neki uređaj iz kojeg izlazite u željenom izdanju. Odmah i bez puno muke. U stvarnom svijetu, još takvo što nisu izumili. Bar koliko je meni poznato. Stoga, ukoliko želite dugoročno dobre rezultate, možda ne bi bilo loše razmišljati dugoročno! Da, izraz dugoročno je my new thing pa se naviknite.

Nisam jednom čuo kako netko govori kako je dobro krenuo/la, pravi preporod, nikad bolje,… a onda odjednom “nešto” se dogodilo, neš’ se sjebalo (obično vezano za neki drugi izvor, problem, rastava, prekid, gubitak posla,…) i osoba nije bila u stanju nastaviti gdje je stala pa je sve povratila i još nadodala.

Tu su dva problema, ovako na prvu koje ja vidim.

Prvi problem odnosi se na prekratko razdoblje posvećeno toj promjeni, odnosno pomanjkanje dobrih temelja. Ljudi obično krenu sa treniranjem u ožujku ili travnju, u želji da se istešu za plažu. Ili pak kreće trkačka sezona, a zimske baze ni da bi. Ni u tragovima. U ovom drugom slučaju dolazi do ozljeda vrlo često, no izgradnja te jedne navike je ta koja čini razliku. Ljudi se koncentriraju na cilj, umjesto na promjenu svojeg identiteta. Trebate stvoriti jednog novog sebe da bi to uspjelo. Dugoročno. Ako vam je cilj izgledati dobro samo za jedno ljeto pa isto prolaziti slijedeće godine… ili kad god vam već dođe, onda mi je potpuno jasno i to je ok. Slobodno navalite, jer jo-jo efekt je isprobana tehnika i funkcionira besprijekorno. No ukoliko je vaša želja da izbjegnete navedeni fenomen, trebali biste biti temeljiti i uskladiti svoje ambicije s realnošću te uživati u promjeni koja se događa u vama, u glavi jer je to zdrav osnov za dugoročno održiv plan. Kako s dijetom tako i sa svime u životu.

Drugi problem koji se javlja u gore navedenoj priči je taj moment “melt-down”-a, raspada sistema i njegovog intenzitata, u kojem jedan događaj ili čak niz nepovoljnih događaja emotivno rastroji osobu koja nije u stanju nastaviti s započetim te se vraća starim, lošim, ali prilično oprobanim navikama. Svjedoci smo kako nam je ova, 2020. godina donijela priličan broj nemogućih scenarija (o nekima sam pisao) no duboko ukorijenjene navike, one s po vas korisnim ishodima, lakše je zadržati ukoliko imaju dobro uporište, odnosno ukoliko su racionalno postavljene s dugoročnim ciljem da promijenite svoju osobnost, a ne da ste posvećeni cilju koji kad dostignete lako izgubite fokus.

No to se očigledno može dogoditi i onim najsnažnijima, kao recimo Thoru iz Osvetnika pa je to ok. Čini se da vam i kosa može tako narasti. Sve što trebate je izostaviti sve one navike koje vam dugoročno donose pozitivne i željene pomake, a kojih je sasvim lako odreći. No rekao sam kako se neću referirati na konzumaciju hrane već ću navedeni termin koristiti za posvećenost tjelesnoj aktivnosti.

Kad su Kiliana Jorneta, trenutno ponajboljeg brdskog trkača pitali kako se priprema za neku poznatu utrku, isti je odgovorio kako već trči xy godina, od kad je dijete i tako svaki dan i eto spreman je. Isto sam čuo i za uzgoj engleskog travnjaka – posadiš travu i paziš na nju kojih 100 i kusur godina i eto, prekrasan travnjak. Čini se jednostavno, zar ne? Pa zapravo i nije tako teško, ako odlučite postati nešto što trenutno niste, a željeli biste. Ono bitno je da odlučite promijeniti svoj identitet, a ne samo razmišljati o cilju.

Ove sam godine poboljšao svoj rezultat na Bikčevićevoj stazi sa 45:01 na 41:30 (iako mi Strava izbacuje i neka bolja vremena za navedeni segment). To je tri i pol minute bolje! Nakon pojma-nemam-koliko uspona na Bikčevićevu i druge staze, nakon pojma-nemam-koliko pretrčanih kilometara, sati u teretani ili po drugim sportovima i pojma-nemam-koliko vremena između ta dva rezultata. Ali sam prilično siguran da je prošlo preko godinu dana. Jedan sam dan samo krenuo trčati i skinuo svoj vlastiti rezultat za sasvim solidno vrijeme. Moj dragi sportski partner Robi je svojevremeno imao takvo vrijeme (naravno da je sada puno bolje) i tada mi se to činilo kao nešto što neću tako skoro doseći. No, i ja sam eto tamo sada. Nisam niti planirao niti ganjao, ali sam radio na tome što i tko sam ja! Tu dvojbi nije bilo. Ja sam brdski trkač (između ostalog)! I kao takav volim trčati brdima. Uživam u tome. I baš mi je nebitno koliko brzo ili sporo netko trči. Čekali su me, čekao sam druge. Čekat će me i ja ću druge. Kad idem sam, diktiram si tempo kako hoću. Kad idem u društvu, koji put poginem, a koji put pokušavam motivirati sporijeg. No bitno je da svi skupa imamo taj mentalni sklop i stav da nam je kretanje jedina konstanta. Da nema predaje. Znam(o) što želim(o) biti pa sam prilično siguran da će rezultat, evenutualni cilj doći sam od sebe. No činjenica da sam odlučio biti ustrajan, trebala bi me spasiti tog grozomornog izraza “jo-jo efekt”. Pored “too much, too soon” vjerojatno najgori izraz koji osoba želi čuti ili posvjedočiti kad krene sa promjenom životnih navika i tjelesnom aktivacijom.

Razgovaram sa svojim 11-godišnjim sinom i objašnjavam mu koliko je bitno i pogriješiti. Govorim mu već godinama da ne hoda uz rub staze, gdje je nagib već da traži ravne dijelove, dijelove gdje može stati punom nogom da se ne posklizne na korijen ili na taj nagib. “Da, da, tata” je uglavnom ono što čujem, a zapravo mi želi reći “stari, sjaši“, no pristojan je. Za našeg posljednjeg uspona na brdo, upozorio sam ga bar 5 puta, a on unatoč svemu hoda po tom nagibu i naravno proskliže noga. Rasprava je malo dobila žustri ton na početku, ali ne zato što je pao već zato što mi je pokušao protumačiti kako je bilo ravno iako sam vidio kako je zveknuo na kosini (bočno). Kad su se strasti smirile, objasnio sam mu da nemam nikakav problem da padne, jer zapravo na taj način stječe iskustvo i potvrđuje ono što mu govorim, što zapravo gradi naše povjerenje na jedan manje ugodan način, no bitno je da on pogriješi i osjeti svoju pogrešku. To je sasvim ok. Ljudima treba vremena da shvate. I dok ovo čitate, volio bih da shvatite kako ništa ne dolazi preko noći i kako se oko dobrih stvari valja potruditi. Ne patroniziram vas niti vam govorim s visoka. Govorim iz osobnog iskustva i ne znam sve niti znam najbolje. Ali ako biste mogli donijeti racionalnu i za vas dugoročno pozitivnu odluku o promijeni vaše osobnosti, sasvim je izvjesno kako biste do vašeg rezultate došli bez “jo-jo ekeft” drama.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: