Posljednjih nekoliko tjedana samo se potenciralo nešto što se valja već mjesecima. Svi vide, ali ništa se ne događa da se stvari poprave. Generaliziram kad kažem da ljudska rasa ide po principu “sve ili ništa” i kao zajednica ne gledamo ništa dugoročno. Niti tako gledamo na ekologiju, ekonomiju, edukaciju,… (ok ne znam ni jednu drugu tešku riječ na E) pa je sasvim logično, ali žalosno da na tjelovježbu gledamo drugačije. Isto kao i s kafićima i sličnim objektima, ne postoji dugoročno promišljanje da je bolje imati kapacitete na maksimalno 50% popunjenosti. Istina je, ima profesionalaca u tom poslu koji imaju dugoročnu viziju i jasno im je da je takav pristup bolji, no overall većina želi uzeti što se uzeti može.

Država u ovom cijelom pandemijskom kaosu ne može raditi distinkciju između pametnih i glupih te donosi univerzalno rješenje i “stavlja lokot”, zabranu kako bi se izbjeglo prepucavanje s onima koji “misle da znaju bolje”. Jednom kad budete u situaciji da možete utjecati ili provoditi u praksi svoje ideje, suočavat ćete se s tim problemima koji se zovu donošenje propisa. U međuvremenu, moramo se prilagoditi novonastaloj situaciji. Neki su se već tijekom proljeća asimilirali na “novo normalno” i ponudili online proizvode, no to definitivno nije najbolje rješenje. Iako, bar je nekakvo rješenje i pokazivanje ustrajnosti i posvećenosti pozivu. Nevoljkosti priznavanja poraza te istinska demonstracija intelekta.

Ono što je paradoksalno, a na što upućuje većina vodećih stručnjaka iz fitness industrije je da bavljenje tjelesnom aktivnošću pridonosi stvaranju imuniteta koji je neophodan za preboljevanje bolesti, ne samo COVID-19 već svih ostalih koje su sastavni dio našeg života, a istovremeno se zatvaraju upravo te “ambulante imuniteta”, sportske dvorane, fitness centri, plivališta i drugi objekti u kojima se ljudi bave nekim vidom tjelesne aktivnosti. Ono što se tek sad vidi kao problem jest činjenica da se bavljenjem tjelesnom aktivnošću gleda kao rekreacija. I tu zapravo nastaje problem, jer rekreacija nije nešto obavezno i neophodno već nešto što je nalik hobiju, “što rade neki”. Tako se tretira i tjelesni u školi, gdje djeca imaju jedan blok sat tjedno tjelesnog umjesto da imaju svaki dan tjelesni sredinom dana. Ništa nam ne vrijedi niti jedan talent, ako ne poživimo dovoljno da ga realiziramo zbog ugrožavanja našeg zdravlja. Naravno, postoje priče poput one Stephena Hawkinga čiji je talent i genij nadišao sve tjelesne prepreke, no on je jedan. Svijet ne može funkcionirati samo na genijima. Svijetu trebaju “obični smrtnici” (poput mene i većine drugih humanoida), koji mogu većinu stvari napraviti dobro.

Da bismo to mogli činiti, potrebno nam je zdravlje jer smo inače teret društvu. Interesantno je da kad krenete uplaćivati životno osiguranje, u osiguravajućoj kući vas pitaju bavite li se kakvim opasnim sportom, pušite li, nosite li oružje, naočale,… To su sve stvari koje utječu na vašu premiju. Postoje faktori koji utječu koliko ćete novaca morati platiti više zbog nekih faktora. Jasno mi je da ukoliko se bavite skijanjem da ima više šanse da slomite kakvu kost, no ne znam koliko je to statistički bitno u odnosu na razvijanje bolesti koje su povezane na neadekvatnu prehranu, pušenje, tjelesnu neaktivnost, alkoholizam,… hmmm, čini se da sam upravo naveo stvari koje ćete pročitati vjerojatno u svim člancima koji govore o čimbenicima koji utječu na razvoj malignih oboljenja. Baš neobično.

Iskreno mislim da bi riječ rekreacija trebala biti stvar na koju bi se fitness zajednica (od profesora tjelesnog odgoja u osnovnim školama preko profesora na fakultetima i sportskim učilištima do trenera) trebala usredotočiti. Da se promijeni gledanje tjelesne aktivnosti u nešto što je sastavni dio svakodnevice, fizička higijena, osnaživanje imuniteta, a ne kao nekakav hobi, odnosno rekreacija. Gdje se ljudi koji se bave sportom i tjelesnom aktivnošću nagrađuju za to, a ne da ih se gleda poput čudaka. Gdje država, zbog troškova zdravstvenog sustava ima interes da su joj građani zdravi i dobrog imuniteta, kako fizičkog, tako i mentalnog jer poslovica “u zdravom tijelu, zdrav duh” nije od jučer. I nije ovo stvar koje je bitnije ili bolje i koliko? Bitno je oboje.

Puno novaca izdvajamo za zdravstveni sustav iz svoje plaće pa bi bilo za očekivati da postoje određene olakšice za one koji manje opterećuju taj isti sustav. Ako se bavite sportom ili kakvom redovnom tjelesnom aktivnošću, što se da “izmjeriti” medicinskim uređajima i staviti u određene gabarite, mislim da je to ono što bi sustav trebao i napraviti. Poslati vas periodički na pretrage da se utvrdi kakvo vam je stanje. Ne zna koji bi to periodički termin trebao biti, ali sam siguran da postoje ljudi koji bi to mogli determinitirati.

Nedavno se netko dosjetio također da sport proglasi religijom pa da se “vjernici” mogu, u broju koji je dozvoljen u trenutnim pandemijskim uvjetima za crkve, otići “pomoliti” u svoj “vjerski objekt”. Ja sam vjernik, katolik i nisam siguran da je to ispravan način, no u sekularnoj državi u kakvo političko uređenje vjerujem i za koje se zalažem, to bi možda bio jedini mogući način. Ne kažem da su ljudi koji se bave sportom bolji od onih koji to ne čine. Ljudi se ne mogu uspoređivati zbog svoje kilaže ili BMI, jer mršavost kao ni pretilost nije dobra. To su krajnosti. Uostalom, nije ni ljudski tako dijeliti ljude. No kad govorimo o zdravlju, postoje čimbenici koji utječu na imunitet, a oni koji pokušavaju održati taj imunitet, trebali bi biti nekako nagrađeni za svoj trud, povrh toga što je imunitet i zdravlje zapravo najveća nagrada sama po sebi. No kao i što ćete platiti manje životno osiguranje, ostvariti bonus pri registraciji vozila jer niste imali prometnu nesreću, manje plaćati troškove stambenog objekta jer ste bolje izolirali isti, ne biti žrtva provale jer ste stan osigurali alarmnim sustavom,… tako biste trebali imati pravo na neki benefit jer pazite na vaše zdravlje, a to se definitivno ne bi smjelo zvati “rekreacija”.

Da, činite to dobrovoljno, ali činite i ostale gore nabrojane stvari dobrovoljno. I znam, sranja se događaju unatoč svim vašim nastojanjima da ih spriječite. Pa naravno. Ali vaši napori bi trebali biti jasni i prepoznatljivi od strane zakonodavne vlasti, države, a to se neće dogoditi dok god se na tjelesnu aktivnost i ulaganje u vaš imunitet bude gledalo kao na “rekreaciju”. Pa kad slijedeći put vidite flash mob kakav je potaknuo Goran Sajko, kao reakciju na zatvaranje sportskih objekata u kojima trenirate vi i/ili vaša djeca, nemojte vaditi mobitele i čuditi se “k’o pura dreku” već im se pridružite kako bismo svi skupa pokazali da to što svi skupa radimo za svoje zdravlje predstavlja ulog u budućnost i kvalitetniji život. Da bi ovo postalo stvarnost, potreban je angažman svih koji sudjeluju u tom procesu održanja zdravlja i puno pametnog promišljanja, argumentiranja i lobiranja od strane onih koji razumiju materiju i mogu ju približiti zakonodavnim tijelima. Ovo nije borba “trenera i vlasnika teretana”. Ovo je borba zajednice i samo tako može imati smisla.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!