Baš sam se neki dan našao u prepisci na facebook grupi adidas Runnersa šaleći se kako nema lošeg vremena samo loši izgovori, aludirajući na dvije stvari: da se trening može uvijek odraditi bez obzira na uvjete te da nema lošeg vremena samo loša oprema – #nemalosegvremenasamolosiizgovori, što je stari izraz koji sam ja malo preinačio. Naravno, nije svako vrijeme niti idealno niti podobno za trening, odnosno aktivnost. Ipak, postoje benefiti treniranja i u okolnostima koje su manje od idealnih, a svatko ih doživljava na svoj osobni način. Ako pristupite s dovoljno zdravog razuma, svjesni onoga čemu se izlažete, poznavajući svoj tijelo, prilično je vjerojatno da biste mogli stvoriti određenu otpornost na te iste “nemoguće uvjete”… s vremenom naravno, ne odjednom. Ja treniram za život, ne za neku posebnu utrku. Svaka moja aktivnost ima za cilj poboljšavanje mojeg života.

Noć ili smanjena vidljivost

Kada bi mi netko rekao da se po noći samo spava, ostaje doma ili eventualno ide u izlazak, vjerojatno ne bih napravio priličan broj aktivnosti niti treninga koje sam zamislio. Već sam ranije i pisao i objavljivao kako znam trčati Maksimirom po mraku, u rano jutro ili kasnije predvečer kad je smanjena vidljivost. Koji put je potpuni mrak zbog kojeg stavljam čeonu svjetiljku (imam dvije Petzl Aktic 300 i 350 koje koristim, ali sam krenuo s nekom jeftinijom Vartinim i no-name svjetiljkom). U zoru i u sumrak često odem bez, ali je vjerojatnije da ću u sumrak ipak ponijeti čeonu svjetiljku za svaki slučaj. Dakle, mrak nije nešto zbog čega biste se trebali odreći trčanja ili bicikliranja, čak ni kroz šumu s obzirom da sam i Maksimirom i Dotrščinom vozio po mraku, a općepoznato je kako postoji grupa entuzijasta brdskog biciklizma imenom Night Riders koja se Medvednicom pentra po noći (četvrtkom ako se ne varam). Što se tiće Medvenice, gotovo na tjednoj bazi smo išli nakon posla po zimi gore, u svim mogućim i nemogućim uvjetima. Dakle, to baš i nije nešto što bih stavio u kategoriju nemogućeg. Morate samo malo bolje paziti gdje se krećete i to je to. Odabir obuće je iznimno bitan za trčanje šumom po mraku, a kad trčite u uvjetima smanjene vidljivosti kao što je zora ili sumrak, gotovo da je od krucijalne važnosti kakvu obuću imate na nogama. Bitno je koliko dobro prijanja na podlogu i koliko je zaštićena s obzirom na korijenje i kamenje koje biste mogli zahaklati. Naravno, ako se ne osjećate dobro, nemojte trčati po noći, no po ljeti je to opcija koja bi mogla najopovoljnija zbog vrućina, a zimi pak možda jedina opcija, ako imate radno vrijeme od 0800-1600 kada je najizglednije da imate danju svijetlost.

Vrućina i hladnoća

Ja načelno nemam problema s vrućinom. Nikad nisam imao. Mogu se baviti gotovo bilo kojim sportom na višim temperaturama (probao do 40C+ na biciklu). Naravno, nije to za svakoga i nije da je baš bezopasno jer prijete mnoge opasnosti za one koji vrućinu i visoke temperature shvate olako. Jedan od češćih zajeba je pretjerano odijevanje s ciljem znojenja. Postoji jedno uvriježeno i potpuno krivo mišljenje kako znojenjem gubite kile. Znojenjem gubite tekućinu iz tijela jer se tijelo pokušava znojenjem ohladiti. I to je uglavnom to. Kratko i jasno. Nema potrebe za vrućeg dana na sebe stavljati šuškavce, osim ako ne trenirate za neke uvjete na utrci ili slično, a koje je uvijete nemoguće ostvariti u podneblju u kojem trenirate… ili samo želite da vas strefi herc. Ja vrlo često pribjegavam trčanju bez majice, što naravno nije svakom primamljivo – kako onima koji me vide, tako i onima koji bi to možda prakticirali. Meni je dobro. Tako mi je najljepše. Nemam potrebu se producirati pred publikom i trčim po mjestima koja nisu nagruvana ljudima. A tijelo mi je takvo kakvo je. Meni je dobro i služi mi. U 47. godini izgledam kako bi mnogo mlađi željeli izgledati, no to je sve produkt moga rada. I to ne od jučer. Isto tako je to tijelo otporno na klimatske uvijete u mjeri u kojoj je, samo zato što ga izlažem svim tim uvjetima i trudim se ne dramiti oko uvjeta koji nisu idealni. Nisam ni ja idealan.

Imajte na umu da vaše tijelo treba vodu, pogotovo u ekstremni vrućinama (i hladnoćama, ne biste vjerovali) pa je sasvim poželjno nositi kakvu tekućinu sa sobom, namazati se kremom sa zaštitnim faktorom kako ne biste izgorili i nositi svjetliju odjeću, po mogućnosti prozračnu. Pamuk i endurance sport si ne idu ruka pod ruku. Kapa ili buff na glavu, odnosno šešir ako se radi o kakvom sporijem tempu (planinarenje). Buff nije nužno najbolji izbor jer, budimo iskreni, grije glavu još dodatno. Tanka elastična traka je možda bolje rješenje, iako buff upija znoj koji inače završi često u očima, pogotovo kod trčanja.

Kod nižih temperatura, ovisno o aktivnosti naravno, treba paziti na slojevito odijevanje. Meni je sve do nule za kratke hlače kad je riječ o trčanju. Oko nule dolaze u obzir tajice, no ja sam navikao. Na Gelender i Lagvić ligi sam ne jednom vidio ljude koji u siječnju i veljači trče samo u šorcu. Fenomenalno! Možda i mi imamo svog Wim Hoffa, a da to nismo ni znali! Ono što je meni proporučeno kad je riječ o trčanju, je da je bolje biti malo pothlađen, nego pregrijan. Meni recimo trebaju rukavice i dugi rukavi za podlaktice koje mi se kao i šake brzo smrznu, ali noge mogu biti gole bez problema, pogotovo potkoljenice. Nekima smeta hladni zrak kod disanja. Problem može ležati u disanju na usta jer nam disanje kroz nos omogućava da se kroz šupljine ipak zrak malo temperira, osim što se i filtrira. Ukoliko vam je to previše, nekoliko buffova je korisno nositi. Dobri su za prekriti lice, staviti oko vrata ili na glavu, a zauzimaju malo prostora. Čak sam ih jednom stavljao oko šaka jer sam zaboravio rukavice. Nikako mi ne odgovara trčanje s prekrivalom za lice. Rukavice mogu biti različitih debljina, a na biciklu mi se nije jednom dogodilo da jednima pedaliram uzbrdo, druge, deblje imam za nizbrdo što je slučaj i s toplijom jaknom koju u tom slučaju imam u ruksaku. Jednostavno za nizbrdo treba toplija odjeća. Pri većem otporu i naporu trudim se imati optimalno odjeće na sebi, čak da sam na granici da mi je mrvicu hladno što je ok, dok se god krećem, no pri silasku, kada je otpor manji i brže se krećem, skloniji sam staviti još jedan sloj. Moj sinko recimo gotovo nikad ne treba rukavice jer su mu ruke skoro uvijek vruće. Softshell jakne različitih debljina i šuškavci koji zadržavaju toplinu su dobra rješenja.

Kiša

Kiša može biti jako zeznuta, ako je u hladnim mjesecima, a vi ste krenuli na neku dužu rutu. U toplijim mjesecima bi vam još mogla doći kao osvježenje, no sjećam se svog jedinog Karlovačkog cenera gdje smo trčali kroz potoke na ulicama, gromovi su rokali da se glazba nije čula u slušalicama (taman mi je sviralo Crazy od Lost Frequencies & Zonderling), a svjetlosni efekti munja prilično su tjerali na razmišljanje: koji ja to k…c radim?

Ne treba zaboraviti niti činjenicu da mokra stopala povećavaju mogućnost nastajanja žuljeva. Kad ste na pola puta do cilja, na nekom trailu, jasno je da nema nazad jer ste došli do točke do koje nema odustajanja. Ono što na trailu morate paziti je kakvu obuću imate. Cestovne tenisice inače nisu najsretniji izbor za trail, no po kiši mogu biti stvar o kojoj vam ovisi hoćete li se ozlijediti ili ne. Na blatu gotovo ništa ne pomaže, no imati ćelave džonove je nešto što ponajmanje želite. Ja ne volim trčati po kiši pretjerano, no ako me uhvati na brdu obično imam spremnu kabanicu za tu priliku pa nastavljam. Sušit ću se doma. Ako sam na cesti, blizu kuće, procijenit ću koliko me smeta pa odlučiti ad hoc. Trčanje uz laganu kišicu Maksimirom, bez obzira na godišnje doba, gdje znam da sam na kilometar do doma me nikad ne odvraća od trčanja, a sve su mi tenisice prilično lagane i prozračne pa nemam problema s trčanjem u namočenim ručnicima.

Snijeg

Trčanje snijegom može biti zabavno, ali je jednako naporno kao i trčanje pijeskom. Duboki snijeg je zabavan, no nemojte pomišljati da će vaše goretex tenisice imati ikakvog smisla u očuvanju vaših stopala suhim. Lasciate ogni speranza voi ch’entrate – otprilike. Naime, snijeg, posebno onaj duboki ima tendenciju ljepljenja po odjeći, posebno čarapama, ali i obući. Portal 3sporta.com je nedavno stavio članak koji daje priličan broj dobrih savjeta, no jedino se oko goretex tenisica ne slažem, ali generalno. Vaše noge su toplije od snijega i tope ga, a čarapa lagano upija sve to to… zapravo nimalo lagano, prilično brzo tako da će vam noga biti mokra u sekundi. Vaše goretex tenisice bi u tom slučaju zapravo bile najgore što vam se moglo dogoditi jer zadržavaju vlagu, umjesto da se luftaju poput nekih lakših, prozračnijih modela. Eto potvrda i u posljednjem blogu Petre Kulić Domitrović o toj teoriji, a Petra ima prilično iskustvo kad je riječ o trčanju po prirodi. Moje su sve tenisice zapravo lagane i prozračne pa s tim nemam problema, a vi slobodno pročitajte Petrin blog s još dobrih savjeta na ovu temu.

No ukoliko ste otišli na šetnju ili kakvo planinarenje, preporučljiva je obuća (i odjeća) koja ima bolju izolaciju. Pogledajte članak iz linka da se ne duplamo.

Led

Najkraće, led nije za zajebanciju. Treba ga uvijek ozbiljno shvatiti bez obzira vozite li bicikl, planinarite, trčite ili se kližete. Led je može biti prilično opasan, ali postoje rješenja i za to poput dereza ili žabica. Trčanje u njima (ima baš za tenisicu) je relativno ograničeno, a postoje skuplje verzije tenisica koje imaju metalne čepove, čavlerice, koje bi mogle olakšati takvo trčanje i učiniti ga donekle sigurnijim. Vrlo često se dogodi da šumski putevi budu utabani preko dana jer je toplije pa se još k tome malo i snijeg zagladi od sunčanog dana, a po noći se to sve smrzne i ekstremno je opasno podcijeniti takvu podlogu te otići bez derezica. Ozbiljnije poluautomatske dereze koje idu na gojzericu s pripremom za takvu derezu, obavezni su dio opreme na planini čak i u toplijim mjesecima, gdje većinu godine ime snijega (Alpe), o čemu se možete posvjedočiti na grupama poput Planinarskog kutka. Trčanje po ledu se često pretvara u hodanje poput bambija, a treba i vremena naučiti se na činjenicu da dereze kad zagrizu led ne prosklizavaju pa se ljudi ispočetka znaju popikavati i padati čak.

Čavlerice postoje i za bicikl, no malo je onih koji će si priuštiti tako skupu gumu. Ako je to vaš gušt, samo navalite i oprezno. Oni koji su skloni tome, znaju koliki je nivo njihove biciklističke vještine, ukoliko idu šumom. Na cesti pak, tanke gume i led… radije odite u teretanu jer rizik zaista nije vrijedan ozlijede.

Valovi

Plivanje po mirnom moru je meni zapravo jedina opcija. Ne volim valove, čak ni one najmanje. Jednostavno ne vidim nikakvog gušta u tome no nedavno sam posvjedočio jednom podvigu moje drage prijateljice koja je isplivala kojih dva kilometra po valovima po kojima ljudi ne bi ni u čamcu se usudili izaći. I sve je to napravila za nekih 35 minuta. Meni bi za to trebalo isto toliko vremena, ali po bonaci. No ona je daleko bolji plivač. Ukoliko trenirate za kakav triatlon (pogotovo srednje dugi ili dugi) u kojem je za očekivati da ćete plivati u moru, ne bi bilo zgorega ubaciti trening plivanja po valovima. Čisto da znate što vas čeka na utrci. Jer po nekim svjedočanstvima prijatelja koji su išli na Ironman u Barcelonu, ta prva, plivačka dionica i njenih 3.8 km lako pretvore u 4.5km zbog valova, gubljenja horizonta i povraćanja. Bilo bi poželjno da ukoliko se odlučite ići plivati na valovima da ste ipak u video krugu osobe koja vas može pratiti s obale, jer… more često ne prašta greške.

Temperature između 17-19 stupnjeva mogu biti izazovne kad plivate preko 30 minuta, no izdržljive ako je u toj zoni, no ako imate plivačko odijelo (triatlonsko) koristite ga. Plivao sam i na 16 stupnjava i nisam bio oduševljen. Imam problem s Raynaudovim sindromom koji se manifestira i u ljetnim mjesecima kad je more 20 stupnjeva. Ništa strašno, ali eto, imajte na pameti to. Treba znati da plivanje u hladnoj vodi dodatno troši energiju jer se tijelo pokušava zagrijati. Meni osobno je bilo odlično ovo ljeto jer sam izgubio dodatne naslage s obzirom da je većinu vremena kad sam bio na ljetovanju bilo 19-20 stupnjeva. Tako daaa… hladnoća nije nužno loša stvar.

Kajakom otići na valovima može biti zabavno, ali nemojte zaboraviti ovu prethodnu rečenicu da se ne bi preračunali oko svoje snage u usporedbi s Majkom Prirodom. Osim što vas val može prevrnuti, razmišljajte i o strujama koje guraju kajak konstantno te da se morate vratiti od kud ste krenuli. Ili bar naći dobro mjesto za izaći van na neki žal pa zvati pomoć.

Magla

Magla ne nosi neke svoje posebne probleme dok ste u prirodi, osim ako ne poznajete stazu kojom se krećete. To može biti priličan problem u tom slučaju. Također znam čuti od nekih prijatelja kako astmatičarima i ljudima s drugim problemima dišnih puteva ta količina vlage prilično otežava trčanje. Ako ste jedan od tih, posavjetujte se s doktorom. Magla zapravo stvara vjerojatno najveći problem kad se krećete prometnicom, a u slučaju da niste dobro obilježeni ili osvjetljeni. Rasvjeta na biciklu bi trebala biti obavezna kad ste na prometnici, kao i kaciga. Kad god sam išao na posao biciklom, stavljao bih i reflektirajući prsluk radi bolje vidljivosti u prometu. Moje dijete ima samo jednog mene pa ne bi bilo zgorega pripaziti se, ako ništa drugo zbog njega. Kod kretanja šumom zapravo nema neke drame, ako poznajete stazu, jedino što nije baš oku uzbudljivo. Kad trčite ili vozite bicikl šumom, prilagodite brzinu vremenskim uvjetima, baš kao i u autu jer smanjena vidljivost utječe na brzinu reakcije. U kombinaciji s mrakom… ja bih preskočio, ako niste 100% sigurni kamo idete. Magla i visokogorstvo… to bih definitivno preskočio, jer osim što je preopasno, ne vidiš ništa zbog čega bi inače otišao tako visoko, no siguran sam da bi neki moji prijatelji visokogorci imali drugačije mišljenje. Meni aktivnost mora biti gušt, ali različiti smo. Trčanje Maksimirom kroz maglu daje na mističnosti i posebnosti te moje aktivnosti i zapravo me vesele takvi dani.

Bolovi i bolest

Iskreno, 3sporta.com nudi nekoliko tekstova na tu temu pa ću se radije referirati na neke nego da tu pametujem. Stvari su vrlo jednostavne. Ako se ne osjećate dobro, ako vas nešto boli, ne bi bilo loše dobro odvagati i prilagoditi se. Neke preporuke bi bile: smanjiti volumen treninga, promijeniti vrstu treninga, ne trenirati uopće,… ovisno naravno o tome o čemu je točno riječ. Isto se odnosi i na razdoblje nakon bolesti ili u fazi oporavka od kakve ozlijede. Treba povući ručnu i polako ju otpuštati, simbolički rečeno. Naravno da smo svi to znali zanemariti i nisam ovdje da bih vam držao bukvicu kakvu. Jednostavno, ne isplati se pogoršavati stanje “samo radi još jednog zgiba” ili nečeg poput “ali zadnje je kolo lige”. Iskreno rečeno, dugoročno promišljajući, taj trenutak će nestati u količini vaših uspješnih treninga koje ste do tada napravili ili ćete tek napraviti. Uglavnom, morate se priupitati zašto se bavite sportom i je li to nešto što vas sad interesira ili želite biti aktivni do kraja života. Ako je odgovor ovo posljednje, onda vam se stvarno nigdje ne žuri jer nema šanse da stignete “oboriti sve rekorde”. Ako niste profesionalni sportaš kojem život ovisi o rezultatima, onda mi je prilično teško shvatiti da ne možete usporiti. Često se dogodi da ljudi uspore onda kad su u bolovima ili ozljeda diktira prestanak aktivnosti. Radije ću usporiti i s većim entuzijazmom navaliti nakon odmora nego forsirati bilo što. S obzirom da se većina ljudi koja ovo čita počela baviti aktivno sportom u kasnim tridesetima, slabe su šanse da postanete profesionalni sportaš (što ne znači da je nemoguće!) ili zabilježite neke vanserijske rezultate. To je činjenica. Što prije to shvatite, prije ćete početi uživati u onom što radite pa ćete ispred sebe staviti realnije ciljeve. Realniji ciljevi – pametnije treniranje – manja vjerojatnost ozljede.

Aktivnosti s ljubimcima

Iako mi trčanje s mojim ljubimcem Robijem nije strana stvar, čak vrlo poželjna, obojica imamo i životinje s kojima znamo trčati ili planinariti. Znali smo prošetati i jednog Pandu, ali to su neka druga vremena. Šalim se naravno! Freud’s Runners su zapravo skupina ljudi koja trči za Freudom, a Freud je Robijev pas po kome smo se nazvali. Ako ste blagoslovljeni hiperaktivnim psom poput ovog u vlasništvu moga sina, Danom, onda biste na brdu mogli ne jednom dobiti živčani slom dok ždere maramice po putu, dreke raznih životinja, tamani ostatke hrane koja padne sa stola uz planinarske domove ili se pak izgubi jer je nešto čula u šumi. No iskreno, kad idem sa psom na brdo, nisam sam. Nije da sam nešto plašljiv u šumi, ali je ugodnije.

View this post on Instagram

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause)

Možda jedan od najboljih primjera simbioze čovjeka i psa u Hrvatskoj je Ante Tonči Fabris sa svojom Mishkom. Njihove podvige i avanture na moru, rijekama, jezerima i planinama možete popratiti na FB stranici Outdoors Croatia. Ja ih obožavam pratiti. Ne samo da su snimke fantastično interesantne i lijepe, nego ATF često objavi neki video u kojem govori o opremi koju koristi. Apsolutno preporuka. Tko pogleda njegove video uratke, teško da će ostati ravnodušan. Mene uvijek potakne da se pokrenem (nije da me treba pokretati, ali…).

Neću dalje tipkati jer vjerujem da bi se o ovoj temi dalo raspravljati puno duže, no samo budite otvoreni da svaka vremenska nepogoda ili uvijeti, kako ja to radije zovem, nude neku svoju posebnost koja može biti privlačna. Siguran sam da bi stav kako je čaša napola puna bio puno pozitivniji i privlačniji. Probajte dati šansu tim trenucima i samo se prilagodite onome što je van vaše zone komfora.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!