Eto me sjedim u udobnosti Apartmana Belvedere u Fužinama, blago umoran nakon cijelog dana na friškom zraku vjetrovitog Gorskog Kotara i Primorja pa malo u smiraj dana promišljam o ovoj temi koja mi stoji već neko vrijeme i čeka da se pretvori u članak. Maja i ja smo preuzeli sinkovu Danu (pas, srednji šnaucer) i pobjegli malo na friški zrak. Prvo smo otišli u Novi Vinodolski kako bismo pozdravili moje starce, a onda se vratili u Fužine gdje smo se dogovorili s Robijem i njegovim curama (žena i kćer). Ideja je bila pobjeći malo iz pandemičnog zagrebačkog okruženja na friški zrak. Baš je ovaj vikend krenula promjena vremena pa se iz onih 15-18 C uz buru prebacilo u niskih 5C no osječaj je definitivno oko nule zbog vjetra. Odlučili smo kako ćemo ovaj vikend laganini, obiteljski, što je zapravo super jer stalno negdje jurcamo. Čak i ovaj lagani tempo bez zaustavljanja cijeli dan i na friškom zraku na kraju dana rezultira da samo želiš prebaciti dekicu preko sebe. A vjerujte mi, kod Anite u Fužinama se spava snom pravednika bez obzira na vremenske uvjete vani… ili godišnje doba. No iskreno nemam namjeru predugo čekati za otići spavati jer Robi i ja smo planirali sutra rano ujutro napraviti krug oko Lokvarskog jezera. Nije to ništa spektakularno u nekom trkačkom smislu, no tko je god imao priliku šetati uz Lokvarsko jezero jasno mu je kako je riječ o prekrasnoj prirodi. Već mi je neko vrijeme to želja, a isto vidim i kao odlično mjesto za PlivTrk jer je jezero čisto i bistro, a staza je valovita i trčljiva, što sam svojevremeno i prenio Terezi Vuković.

Ako postoji netko s kim volim trčati, onda je to stvarno Robi, ali kako ne bismo ovo pretvorili u još jedan članak na bromance temu reći ću vam samo da se veselim sutrašnjem trku i nadam se kako se neće ništa izjaloviti, ali svašta je moguće. Ima ljudi s kojima volim trčati posebno jer me motiviraju da dam ono najbolje od sebe ili bar da dam više nego što sam planirao ili sam imao osjećaj da mogu. Zašto? Koji put jer mi je neugodno kako se vučem iako načelno nemam problema sa svojim “performansima”. Iskreno je nebitno koliko brzo ili sporo ja nešto radim u sportskom smislu. To ni na koga ne utječe. Bar ne bi trebalo. Ipak, kad se baviš nekom tjelesnom aktivnošću, pogotovo trčanje ili vožnjom bicikla, rijetko se nađu baš dvoje identičnih sportaša. Načelno uvijek je jedan brži. To je mač s dvije oštrice pa sam koji puta ja brži, a koji puta sporiji. Kad je riječ o Robiju, onda sam uvijek sporiji osim eventualno na nekoj tehničkoj nizbrdici gdje možda mogu malo izbiti naprijed… makar nakratko. Isto mi je i na biciklu s Markom. No s vremenom sam shvatio kako njih to baš ne jebe puno što sam ja sporiji jer su toga svjesni onog trenutka kad krenu u tu aktivnost u mom društvu. Znaju da sam sporiji i da ću dati sve od sebe da držim taj razmak što manjim. I to je ljepota bavljenja sportom u društvu, što oni snažniji motiviraju one… manje snažne. Toliko puta sam bio sa sporijima od sebe na brdu trčati, planinariti ili biciklirati no uspjeti potaknuti nekog sebi dragog na to da da sve od sebe, da kad bih hodao/la izvuče iz sebe još jedan atom snage kako bi potrčao/la makar 50 metara. Nije neka tajna da sam i ja brži od nekoga no jedino likovanje koje sam doživio je ono kad bih sam svoj rezultat skinuo i kad bih čuo onu prekrasnu rečenicu koju sam svaki put i sam izgovaram: “Hvala ti na ovom!”. Mission accomplished! To zadovoljstvo je obostrano jer iskreno, bio sam u prirodi s nekim meni dragim i dali smo od sebe ono što smo imali za dati tog dana. To je daleko više nego što mnogi ljudi čine za sebe, a kamoli za druge.

Ali ima još jedan aspekt zajedničkog druženja kroz aktivnost, posebno u onim zahtjevnijim i težim trenucima što je primjenjivo i van sporta, a to je da se ljudi koji zajedno prožive takve momente bolje povezuju i prisniji su. Najteži, najzahtjevniji, najizazovniji trenuci ljudima skidaju maske i nema mjesta za muljanje, a iskrenost je cjenjena osobina među pravim ljudima, kao i empatija za one trenutke kad daješ sve od sebe, ali i dalje ne ide. U planinarenju je to posebno bitno jer ne ostavljaš nikoga. Zajedno smo krenuli i zajedno ćemo se vratiti, a trenuci “pobjede” ili “poraza” su upravo oni koji najviše produbljuju međuljudske odnose. “Na muci se poznaju junaci” – a meni su junaci oni koji se ne predaju, iako nije sramota ni priznati poraz. I za to treba hrabrosti jer ego je jedna zajebana stvar koja može cijelu tu idilu srušiti poput kuće od karata. Da nije bilo Robija, Morane i Marka, ja ne bih ispenjao Triglav. Usr’o bi se od straha i tražio GSS da me spusti. Možda i ne, ali znam da njima dugujem mnogo u tom usponu jer su me bodrili i navodili kad mi je bilo teško. U društvu se prilagođavaš, što nekim individualcima ne pada uvijek najbolje što ovisi i o situaciji koji put, jer svi imamo taj trenutak “šize” u kojoj se pitamo: “Pa dobro koji ti k…c toliko treba?!”. To je isto ljudski jer ljudski je griješiti, a samo je pitanje hoćemo li se osvijestiti na vrijeme i postati bolje, ažurirane, evoluirane verzije sebe.

S pandemičnim vremenima promijenile su se mnoge stvari i iz fanatičnog zaljubljenika u društvena okupljanja, druženja, društvene životinjice pretvorio sam se u nekog tko uživa u samostalnim aktivnostima, u jednostavnosti svojevrsne samoizolacije u kojoj na mnoge aktivnosti odlazim sam. Nije to baš potpuno novost jer sam mnoga jutra i prije znao otići trčati, biciklirati ili plivati sam, no sada je to još naglašenije. Nekako sam si to stavio kao svojevrsnu mentalnu higijenu, kao mantranje, molitvu, meditaciju,… lakše mi je kad me Robi šlepa ili kad odem na brdo s Marijom za koju znam da je sporija, ali onda sam ja u ulozi motivatora (iako njoj motivator stvarno ne treba, jer ona je meni inspiracija), no kad odem sam nema pomoći. Samo ja. Iskreno, znam da je dragi Bog uvijek uz mene, pasalo to nekom ili ne, ali kod mene je to tako. Ja nikad nisam sam u tom smislu, no istovremeno znam da Bog ima velika očekivanja od mene ili ako ništa drugo, nema očekivanja o mojem cviljenju i odustajanju. Čak je ok cviliti, ako ne odustaješ. Ipak, u posljednje vrijeme se uhvatim kako sam sebi govorim “daj još jedan kilometar”. Nisu to neke čudesne kilometraže, jer ima ljudi koji me okružuju kojima su moje tjedne trkačke kilometraže nešto što naprave u dan-dva. Ali ne zamaram se njima, jer nemojmo miješati kruške i jabuke. Ja sam ipak all rounder kojem je trčanje samo jedan dio svakodnevice u koju je često ubačena i teretana i penjanje, pored svih mojih roditeljskih, partnerskih i poslovnih obaveza.

Ljepota, ali koji puta i prokletstvo je kad si sam pa si biraš svoj tempo, svoj intenzitet, svoju kilažu na čučnju, brdo ili ravnicu,… osjećaj koji ponekad može biti takav da odeš s treninga malo razočaran jer nisi dao sve od sebe, no istovremeno često se događa da upravo jer te nitko ne goni zastaneš i baciš pogled s nekog vidika na prirodu koja te okružuje, čuješ jutarnji razgovor ptica, pomaziš nekog psa uslijed trka ili uhvatiš osmjeh nekog društva nordijskih šetačica kojem si interesantan jer trčiš bez majice Maksimirom, a one su u pernatim jaknama. I onda osmjeh dođe na lice sam od sebe i apsolutno je nebitno koji će rezultat u konačnici biti jer samo je bitno da si aktivan. Meni je to bar bitno. I meni je to dovoljno. I dalje se krećem. I kad sam u bolovima završavao svoj prvi i jedini maraton, bilo mi je istovremeno teško, ružno, pun k…c i predivno jer sam znao da sam probio i tu barijeru… ako ništa drugo u svojoj glavi. I napravio sam to sam. Nitko me nije vodio za ručicu. A taman da i je, opet bih bio zadovoljan.

I tako sjedim sad u svom dnevnom boravku s laptopom u krilu i dovršavam ovaj članak, nakon fantastičnog vikenda u Gorskom Kotaru u kojem smo uspjeli biti na moru u Novom Vinodolskom, uživati u šetnji oko Bajera i Lepenice u Fužinama, trčati oko Lokvarskog jezera, šetati poučnom stazom Leska u Nacionalnom parku Risnjak, uživati u odličnom Wildburgeru u Delnicama i ništa nam nije bilo teško. Mala skupina sastavljena od dvogodišnje ljubiteljice Ježurke Ježića, trudnice, pacijentice na kemoterapiji te dva psa nabrijanca i dva… samo nabrijanca. Društvo je ovaj put bilo ono što smo željeli jer nam je zapravo dosta biti sami. Jedni druge smo pomalo vukli i usrećivali u tim trenucima zajedništva. Možda nam treba neki balans između samoće i društva, kako bismo mogli uživati i u jednom i drugom. Ponekad se zasitimo svega i treba nam da odemo sami. Da se isključimo. Da peremo po svom. Da ne polažemo račune nikome i da se vratimo izventilirani. Ono kad ti partner kaže: Idi, samo idi i vrati se normalan. Ali iskreno volim društvo i pažljivo biram ljude s kojima se okružujem. U privatnom životu to bar mogu. Nekako je ljepše kad imaš s kim podijeliti doživljaj, buđenje jutra na brdu, bod u nekom sportu, ispenjani boulder smjer, neki skok u MTB downhillu, zaron okružen ribicama,… ja trebam to i volim to. Najdraža su mi ona najteža i najizazovnija iskustva, a tu svakako na prvo mjesto dolaze ona koja proživljavam sa svojim sinom, ali osmjeh koji mi se izmami zbog šetnje prirodom s dragom, obitelji i/ili prijateljima je nenadmašan.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!