Dugo dugo dugo želim otići i na utrke koje organiziraju Marko Herman i Anamaria Marović, jedan predragi duo koji su mi baš prirasli srcu, a s veseljem se sjećam i podcasta Bez pauze u kojem sam imao priliku razgovarati s Markom o trkačkim destinacijama na Jadranu (između ostalog). I onda se pruži prilika da konačno vidim Dugi Otok i Park prirode Telaščica o kojem toliko slušam u posljednje vrijeme. Kako sam to objavio na grupi Freud’s Runnersa na Facebooku, vidio je to i moj kum Kiki pa veli da bi išao. I tu se priča ozbiljno zavrtila jer iako bih išao svuda, uvijek je lijepše kad ideš u društvu pa smo se kum i ja prilično brzo dogovorili za verziju utrke od 19km. Dakle utrka Dugi Otok Trail nudi 4 različite opcije utrke: Bay Green 11km, Forest Yellow 19km, Cliff Blue 25km i Island Red 38km. Nekako nam se činilo da bi ovih 19 bilo najzabavnijih. I tako smo u petak popodne stigli prvo u Zadar, gdje nas je u tom prekrasnom poviješću prebogatom gradu dočekalo sunce za mini razgledavanje, uz obaveznu šetnju uz Morske orgulje i Pozdav Suncu, a kako se čini Zadar je ozbiljan grad u kojem postoji pivnica gdje toče Guinness zbog čega dobijaju čistu peticu. Uglavnom, otišli smo na počinak s kokošima jer je dizanje u 5 kako bi se sve na vrijeme stiglo, a organizator se lijepo potrudio da nas s doka na Dugi Otok u Sali prebaci posebna linija, katamaranom Paula. To je bilo u samom raspisu pa se na vrijeme moglo rezervirati mjesto na brodu (cijena 5 Eura). Opcija je bila vratiti se istom posebnom linijom ili online kupiti karte za neku drugu redovnu liniju, što smo mi i učinili jer nam je bilo bitno vratiti se u Zagreb što je moguće ranije zbog mojih obiteljskih obaveza.

Kako god, u petak smo uživali u blagodatima sunčanog Zadra i Guinnessa, a subota je nudila jedan drugi ugođaj, nešto tmurniji i nagovještala se kiša. Iskreno, uz dobru opremu ništa nije drama. Ukrcali smo se na katamaran Paula i kroz sat vremena bili došli smo u Sali, malo ribarsko mjesto u kojem je trka završavala, a jako me veselilo vidjeti domaćine utrke, Anamariu i Marka. Oni su uvijek dobre volje i raspoloženi, a kako u organizaciji utrka nisu od jučer, garancije za dobar trkački dođagaj nisu izostajale. Kupimo startne pakete u kojima se našla i konzerva srdela lokalnog proizvođača (vrh! primjer sinergije) i energetsko piće, nešto letaka za slijedeće utrke te jednostavna, ali vrlo upečatljiva majica s tovarom, koju sam s veseljem obukao za prvi slijedeći podcast. Nakon preuzimanja startnih paketa, ostavili smo svoje stvari na cilju iako je organizator ponudio prevesti ih sa starta do cilja, izgrili se s Markom i Anamario, pozdravili još neke ljude i ukrcali se pononovo na katamaran koji nas je vozio na start u uvalu Telaščica od kuda smo nešto iza 0930 krenuli prema Slanom jezeru, malom čudu na ovom prekrasnom otoku. Kiki, Salomonov kilt i moja malenkost spremni su, a čak se ukazuju i tračci sunca. Pa zar je moguće da je prognoza toliko fulala? Utrka dakle kreće južno prema jezeru do kojeg se stiže odmah i prati se zapadna strana jezera gdje se potom izbija prema strmim stijenama, klifovima do kojih prethodi interesantna skupina skulptura od posloženih kamena. I onda pratite liniju klifova koji navodno koliko su iznad mora, toliko su isto ispod mora. Zapanjujuće pa je nekom tko je prvi puta tamo zapravo prilično nemoguće ovu utrku shvatiti natjecateljski jer priroda je toliko divna i opčinjava da svaka ideja o trčanju na rezultat je potpuna iluzija. Iskreno, i došao sam prije svega turistički, a kako najbolje vidjeti te sve prirodne ljepote u jedan dan nego trčeći. Naravno, ako ste u startu mislili letjeti po prekrasnoj singlici u maniri vilenjaka iz Gospodara prstenova, mrvu ste se prevarili, osim ako niste vilenjak iz Gospodara prstenova jer će vam šiljkaste stijene “škraping style” uzeti svu koncentraciju da ne izvrnete nogu ili se poderete… a treba i gledati oko sebe tu prekrasnu prirodu.

No nije sve tako oštro i zeznuto! Ovaj otok je toliko zelen da bi vas moglo prilično iznenaditi po čemu biste mogli sve trčati. Neke stvari sam tu vidio prvi put poput tepiha od mahovine. Ja, koji mahovinu obožavam (čak ju imam doma u uokvirenu živu na zidu) nisam uopće mogao pojmiti da bih mogao trčati to tako nečemu. Možda i nije mahovina, ali svakako podsjeća na nju. To mi je bio apsolutni vrh, iako je bilo i zemljanih singlica, što kroz šumu što kroz krš, širih zemljanih i šoderskih šumskih ceta, strmih uspona i silazaka, livada punih lokvi koje jednostavno nije bilo moguće zaobići pa je uz kišicu koja je krenula bilo sasvim svejedno hoćemo li se smočiti ili ne. Jednostavnije drito kroz lokve (vidljivo na instagram videu dolje). Ma svi smo uživali, a naravno da je bilo i nešto ceste no kao najizazovnije se pokazao sam kraj, kroz skale do same ciljne ravnine. Tu je trebalo biti posebno koncentriran jer je kiša namočila beton pa su i redari upozoravali na pažnju od sklizanja. Kiki i ja smo preživjeli, no prijateljica Nataša je izgubila koncentraciju i pala, slomivši palčanu kost pa su i u lokalnom domu zdravlja eto imali posla imobilizirajući joj ruku.

View this post on Instagram

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause)

Ulazak u cilj donosi nam vrlo specifične drvene medalje, rekao bih ručno rađene, a klinci su za svoju utrku dobijali glinene (ili možda kamene). Organizator se pobrinuo za tople tuševe na samoj rivi, što je moj mudri kum Kiki iskoristi, dok sam ja naravno morao u more (14C) osvježiti se. Kakav bi to odlazak na more bio, a da ne skočiš u njega. Zar ne? Nama kontinentalcima je 14 stupnjeva poput jutarnjeg umivanja. OK, možda samo meni i još nekolicini bedaka. Ali bilo je zaista divno. Malo mi je žao što nisam uspio zaplivati na nekom ljepšem mjestu od same luke, ali uz blagu kišicu, činilo mi se sasvim privlačnim malo otići u osamu i bućnuti se. Divota! Presvlačenje u toplu i suhu odjeću pa na ručak i pivicu. Super je da se podiže svijest o plant-based prehrani pa je na meniju osim mesnog gulaša bio i bolognese saft od soje. Prilično ukusno oboje (Kiki je pohvalio gulaš). I naravno, pifce za žifce kojeg se ja nisam mogao pretjerano naguštati jer sam morao voziti u Zagreb, ali u lokalnom Tommyu smo pronašli hladni Guinness, onako umjesto kavice. No za napomenuti je nešto sasvim posebno što smo imali priliku posvjedočiti tijekom ručka: Tovareća mužika, nešto autohtono i dio otočke tradicije. Skupina momaka koji sviraju, bubnjaju i u koloni stupaju pušući u rogove, uz ozbiljne face. Lijepo je kad se u jednom događaju isprepliću staro i novo, jer nedvojbeno iako kao rasa trčimo od početaka, trail trčanje je još prilična novotarija. Svaka čast organizatorima prije svega što su omogućili da se utrka održava u jednom ovako posebnom parku prirode kao što je to Telaščica. Ovo je privilegij za sve one koji su sudjelovali, a navodno je bilo 800 natjecatelja u svim opcijama utrke. Puno je to ljudi. I neka je, jer nudi jednu sasvim drugačiju sliku dalmatinskih otoka i stavlja ih na kartu jednog najbrže rastučeg sporta na svijetu. Moram priznati da su se trkači mahom držali reda i tek sam dvije gel vrećice uspio pokupiti sa staze (možda su slučajno ispale, možda je netko kreten, to ne znam).

Zapravo mi je žao što nisam ostao još jedan dan, da se opustim i počakulam s Anamariom i Markom, jer rijetke su to prilike, a na dan utrke teško ih je dobiti na razgovor duži od 2-3 minute. Ipak to je za njih posao koliko ga god s ljubavlju radili, a svi mi zahtjevamo isti tretman i organizatori uvijek žele da im se natjecatelji dobro osjećaju na njihovom događaju. Bome im je uspjelo. Zaista smo uživali. Ni kiša ni lomovi nisu pokvarili dojmove, a Natašu (inače modnu dizajnericu, kliknite na link) smo Kiki i ja, nakon katamarana do Zadra odbacili u Traumu u Zagrebu i trenutno se dobro oporavlja. Imamo prekrasnu državu, s prekrasnim mjestima i još divnijim ljudima. Lijepo je tome posvjedočiti i s veseljem se želim vratiti na slijedeće izdanje Dugi Otok Traila. Vjerujem kako bi svatko tamo pronašao dužinu za sebe da uživa u nestvarnoj prirodi. I da, ovaj puta nisam išao s Vitom, zbog krša, ali utrka je dog friendly, za sve one koji bi išli sa psima, što uključuje i ulazak na katamarane (ne naplaćuje se). Ipak imajte na umu da ima oštrog kamenja koje može izrezati šape vaših ljubimaca. Ne znači da će se to dogoditi, ali imajte na umu.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Ipak, neke su fotografije preuzete od organizatora i to je vidljivo po njihovom logu.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!