Eto, preko tri godine traje ta moja zaljubljenost u penjanje na umjetnoj stijeni, odnosno u ovom slučaju ljubav prema boulderingu. Ako postoji sport koji moje srce otima trčanju prirodom, onda bouldering to svakako jest. I pisao sam već o toj svojoj oduševljenosti penjanjem u jednom od svojih prvih članaka. Nemam se namjeru ponavljati, ali imam potrebu reći neke stvari eto, dvije godine nakon prvog članka. Još uvijek nisam počeo penjati vani, na pravoj stijeni jer to zahtjeva nešto više druženja koje trenutno izbjegavam zbog pandemijskih mjera, ali i zbog obiteljskih okolnosti. Tako je kako je. Jedno je vrijeme Hive, moje “matično” penjačko mjesto bilo zatvoreno zbog istih tih mjera pa je povratak bio i više nego pravo i iskreno veselje. I mom sinu je falilo penjanje pa nas je razveselilo ponovno stvaranje žuljavih prstiju i navlačenje preuske penjačke obuće. Ok, priznajem, sinku je opako išlo na živce stavljanje penjačica koje su se ukrutile od stajanja u gepeku no već u trećem dolasku sve se počelo vraćati na mjesto, a i njegova je forma postepeno postajala sve bolja i bolja.

I ja sam zakržljao. Prsti su se omekšali, no nakon mjesec dana primjećujem kako se vraćam u formu, a neki smjerovi koji su se činili gigantski s povratkom, lagano, jedan po jedan, padaju. Da odmah demistificiram svoje penjanje, a za to će poslužiti tablica oznaka kakvu koristi Hive. Moje penjanje se uglavnom kreće oko 6A-6B. Povremeno zapnem na nekom plavom (5-6A), koji kad ga ispenjam se ne čini tako dramatičnim. A koji put flešam rozi (6B-6C). Vjerujem da sam upisao i jedan do dva 6C-7A, ali iskreno, to je van moje lige. I zapravo, nikakvih ja imperativa nemam. Natjecanje me ne zanima, a uživam u svakoj sekundi na stijeni. Čak i kad je totalno loš dan i ništa mi ne ide od ruke.

No nije sve do ruku, kad ih već spominjem. Da, naravno da ima nešto i u tome. Pogotovo u izdržljivosti prstiju koji vas moraju nositi i osiguravati, no ono što je možda još bitnije je pozicioniranje. Za to trebate vizualizirati smjer i pronaći najbolju rutu. Vrlo često biste mogli dobiti kakav (dobar) savjet kako ispenjati smjer, no zbog fizičkih predispozicija, ne odgovara svima sve. Penjanje je meni poput nekakvog spoja plesa u kojem učite koreografiju, vježbi snage poput striktnih zgibova i gimnastike u kojoj učite stisnuti trbuh, a sve to uz pravilno disanje. Gledam početnike i vidim koliko su daleko od razumijevanja svega toga. Treba razumijeti da tijelo ima pravilan način na koji bi to izvelo, ali smo potpuno pobrkani u postavkama kao rezultat sjedalačkog načina života da se zaboravili kretati. Ista stvar koja nam se događa s čučnjem i trčanjem. Biomehanika nam se pobrkala. Ali penjanje vas zaista uči da postoji bolji način. Meni je penjanje došlo kao lijek za crossfit koji mi je jednostavno prestao odgovarati. Na stijenu ne idete ako niste smireni. Nema brzanja i jurcanja. Misli vam ne mogu lutati. To je meditacija u kojoj ste vi i stijena u svojevrsnoj simbiozi. I ništa drugo vam ne treba.

Baš ništa? Ma ok, koji put zaista paše i bodrenje frendova penjača ili preporuka za kakvu betu (izraz za alternativu načina penjanja smjera). Zajednica je jako bitna u penjanju, bar sam ja to tako doživio. Uvijek uđem u dvoranu i rado pozdravim sve prisutne. Osim što su me učili da i krava kaže muuu kad uđe u štalu, to je svojevrsni prvi kontakt nakon kojeg često vidim nasmijana lica. Ne zato što mene vide već zato što su tu gdje jesu. Često mmi se dogodi da danima, ako ne i tjednima pokušavam neki smjer i ne ide nikako. A onda mi netko savjetuje nešto ili mi jednostavno samom uspije pronaći način te ispenjam smjer iz prve. Neobično je to. Prilično imitira život. Jednostavno neke stvari sjednu na svoje mjestu kad za to dođe pravi trenutak.

Ali penjanje je korisno zbog toliko stvari da je to zapravo divota, a vjerojatnost ozlijede, koja uvijek postoji je zapravo vrlo malena. Uglavnom se radi o kakvim oguljotinama i možda ponekom žulju, rjeđe o istegnuću tetiva ramena ili bicepsa, no zapravo je to prilično siguran sport. Razni su motivi penjača zbog kojeg penju, no moj je prijedlog da probate pronaći svoj razlog. Meni je pomoglo i kod planinarenja gdje koji put morate prijeći kakvu stijenu, koja je u planinarskom smislu zahtjevnija. Imate više alata, više vještine za savladati tu dionicu sigurnije i manje neugodnih osjećaja, no iskreno na stijeni naučite preuzeti inicijativu i onda kad vas trta uhvati pa shvatite da je strah zapravo glavi i da vam stijena ne čini ništa kako bi to pojačala. Ona je tu i ne ide nikamo. Vi sami stvarate taj osjećaj straha pa vam se pruža prilika da na to i utječete tako što ćete postati bolji u tome što činite. Odlazak na Tulove grede ovog vikenda upravo je potvrdilo ovo što govorim. Vjerujem da smo se Maja i ja kretali puno jednostavnije, ispravnije, ekonomičnije i s manje nelagode upravo zahvaljući činjenici da oboje penjemo.

• 

• 

Penjanje je meni trenutak druženja sa sinom i prilika da mu prenesem nešto korisno, a njemu da pokaže i sebi i meni da može, da je jači od svojih strahova, što ga sve u potpunosti razumijem. Penjanje je meni vrijeme za meditaciju, za trening snage, za rastezanje, vježbe fleksibilnosti i snage, za razmišljanje. Vrijeme za koreografiju tog predivnog plesa na stijeni.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!