Ne znam koliko vas zanima penjanje, ali reći ću vam kako moja ljubav, ali i strah prema stijeni ide od mladenačkih dana. To je jedan bitter-sweet osjećaj koji ste konstantno isprepliće. Kao klincu, sve što me okruživalo mi je predstavljalo igralište. Naravno da se nismo mogli ograničavati na travnate površine i sigurnost dnevnog boravka, jer to ne bi bilo fora, a kad si klinac, samo je bitno da je fora... i guba. Stoga je bilo nezamislivo ne verati se po susjednim garažama i kućama. Ne znam što bih točno napravio da saznam kako mi to sin radi danas… dijelom bih ga razumio i bio ponosan, a dijelom bih vjerojatno u sebi vrištao od straha.
Američki ninja sa Šalate
Ne znam točno što je klincima danas fora jer je Youtube preuzeo dobar dio kolača kada je riječ o pokretnoj slici, no u moje vrijeme pojavom filma “Američki ninja” puno se toga promijenilo za nas dečke. Naravno da smo svi željeli biti Michael Dudikoff. Danas bih vjerojatno plakao od smijeha da to gledam, a možda bih i zaustavio tamo negdje u 37. minuti ne želeći si pokvariti sjećanje na dobra stara vremena. Skakati preko prepreka i penjati se po zidovima dobilo je novu dimenziju. Mislim da nije bilo ograde u susjedstvu preko koje se nisam bar jednom prebacio, one zidane, više, bile su posebno interesantne. Onda nismo znali za izraz parcour, ali se činio totalno prirodan dok smo skakali kroz šikaru pored Vončinine ulice. Kasnije se pojavio i film “Yamakasi” koji nije imao neki ludi odjek pred publikom, no meni ipak nije prošao ispod radara. Kako odrastaš tako rođendanski pokloni postaju sve jednostavniji pa ti svi uvaljuju novce umjesto poklona. I onda, skužiš da ti treba uže kojim bi se trebao osigurati (vama se to nije dogodilo? Kako neobično…). Naravno da sam si to morao priuštiti, zajedno sa karabinerima. Zvuči fantastično, ali danas bih dobio fraze da vidim sina da to radi jer je oprema kojom sam se osiguravao bila za osiguravanje čamaca, a ne ljudi na stijeni.
Moj se strah od penjanja na stijenu i osjećaj da se radi o ozbiljnoj stvari dodatno produbio penjanjem na neki pješčenjak na izletu u Španjolskoj, kada se sve za što sam se držao počelo mrviti, a ja iznad hrpe drugih stijena. Jasno vam je kako nisam bio baš neko mirno dijete, no moja majka, ako ovo čita, vjerojatno po prvi put čuje za gluposti kojima sam bio sklon još tada. I uostalom, zašto me nitko nije nadzirao? Šalim se naravno. Tko bi uspio nadzirati 16-godišnjaka koji želi biti ninja, komandos, specijalac,… Mislim da nam je vrhunac gluposti bilo penjanje na Sljemenski tunel. Stvarno je tanka granica između gluposti i hrabrosti. Trudili smo se mi maksimalno dobro osigurati, no to nije bilo ni blizu nečeg ozbiljnog, a kod penjanja na stijenu moraš zaista biti ozbiljan.
Prije otprilike 9 godina sam se sa kolegama na poslu dogovorio za neko druženje u penjačkom centru Fothia zapad, nešto kao team building pa smo se okušali u boulderingu. Svi su od mene bili bili bar 10 godina mlađi (neke stvari se ni danas nisu promijenile) i u odličnoj fizičkoj formi, no ubrzo smo svi skupa shvatili kako penjanje na stijenu nije stvar velikih bicepsa. Boulder mi se prilično svidio, no nikako ga ugurati u već pretrpani raspored posla, obiteljskih obaveza (taman sam postao tata) i drugih aktivnosti, a dvorana je bila na drugom kraju grada. U tom trenutku sam sam sebi rekao: “Ovo će čekati neka bolja vremena.”.
Triglav
Srpanj 2017. dolazi uspon na Triglav. Fizički do tada nikad spremniji, poprilično nabrijan osvojiti vrh, sa ekipom za poželjeti, prilično solidnom vremenskom prognozom,… uglavnom, sve je djelovalo jako dobro. Brza edukacija ne pretjerano komplicirane upotrebe seta za ferate i ajmo. Zvuči zabavno, zar ne? Gledaš bakice i djecu na tom autoputu kako se veru bez osiguranja i misliš si koji si ti papak sad s tim svim pizdarijama po sebi. Sve dok nisam došao na dio bez sajle i bez klinova, a ponor ispod tebe je kojih 200-tinjak metara. Staza je široka bar pola metra no meni se činilo kao da hodam po užetu u nekim trenucima, a kad se počneš penjati na stijenu gdje sajle / ferate nema, a ne znaš kako bi napravio korak dalje, jer odvojim li jednu ruku ili nogu, moj sin će ostati bez oca (kad si bar donekle odgovoran roditelj neke stvari ti nikada ne izlaze iz glave). I shvaćaš kako se nisi dovoljno pripremio. Kroz život sam koliko toliko naučio ne paničariti, jer to zapravo smanjuje tvoje šanse za napretkom (u ovom slučaju preživljavanjem) pa sam napravio brzinsku računicu: ostajanje na mjestu nije opcija, nazad nema jer je gore spuštati se po tome unatraške, najbolje je ići naprijed. Skoncentriraš se i nastaviš. I tako nekoliko puta do vrha. Triglav je veličanstven, kao i cijeli nacionalni park i izuzetno sam sretan što sam imao priliku i sreću da mi planina dozvoli da se popnem na nju, no shvatio sam da moram raditi na svojim slabostima.
Tata prati sina
Sinko je prošle godine počeo sa penjanjem na stijenu u Penjačkom centru Hive. Kako sam već u prethodnim tekstovima objasnio, moj interes za novim vještinama uvijek postoji pa se zapravo samo čekala sinova odluka da će dolaziti na treninge. I tako je bilo. Kupio sam neke početničke penjačice i krenuo. Sva sreća pa sam imao inicijalnu pomoć jednog od suvlasnika Hive-a, sjajnog i vedrog Josipa Vučera, koji me je uputio na nekoliko osnovnih stvari oko penjanja, na čemu sam mu izuzetno zahvalan, a imam sreću pa se “profa” ponudi pomoći i dalje. Nakon prvog penjanja, ponovno sam se sjetio činjenice da penjanje, iako zahtjeva dobru fizičku pripremljenost, ne ovisi o opsegu vašeg bicepsa. Vi biste mogli dignuti 500kg na taj isti biceps, ali vaše šake, vaši prsti vjerojatno ne mogu držati ni olovku. Promišljam si kako bi me moji prsti i dlanovi, od silnih zgibova koje sam napravio do tada, trebali nositi po toj stijene kao da sam Spiderman ili bar neki majušni paučić, no ostajem u čudu kako mi neka tamo četvorkica (op.a. oznaka težine smjera) stvara nestvarne probleme. I u konačnici, nakon trećeg dolaska, savladavam ja tu četvorkicu, malo na biceps, malo na Josipove prenesene mudrosti (nije on loše objašnjavao već ja slabije slušam čini se), malo na gledanje ostale ekipe koja se na tim lakšim smjerovima samo razgibavala. Sretan poput malo djeteta jer sam uspio.
Dva su razloga zbog kojih sam počeo penjati. Prvi je naravno ona dječačka potreba za pentranjem na stijenu pogonjena novim žarom za stjecanjem vještina. Drugi razlog je činjenica da sam se tom trenutku baš našao u situaciji gdje sam trebao napraviti pauzu od crossfita zbog ozlijede ramena, a istovremeno sam te treninge trebao zamijeniti aktivnošću koja je intenzivna, koja zahtjeva rad na mobilnosti i aktivira cijelo tijelo. Penjanje je fantastično, no moram vam priznati kako još uvijek nisam pobjedio strah. I dalje se na višim prijevojima ne usudim preći preko ruba za top out (op.a. izlazak preko ruba stijene). Nisam došao još do toga da to činim redovito iako se dogodi koji put, ali rekao sam sam sebi kako neću nigdje žuriti, kako ću graditi samopouzdanje u svoje mogućnosti dio po dio. Kada budem vjerovao u snagu svojih šaka, u logičnost svojih kretnji, u ispravnu projekciju putanje kretanja po stijeni, ali i sigurnost svoga pada na strunjaču, tada ću napraviti i taj korak. Posvjedočio sam kako i puno bolji penjači od mene, sa godinama iskustva iza sebe i dalje imaju taj osjećaj straha od pada pa mi je nekako lakše. Pad je isto nešto što se trenira i vježba.
Svoje sam znanje upotpunio i tečajem dvoranskog penjanja na umjetnoj stijeni u Penjačkom centru Fothia zapad, gdje smo kroz deset sati prošli kroz osnove penjanja u paru, osiguravanja, vezivanja i drugih bitnih stvari kada penjete lead ili top rope (u obje tehnike ste osigurani užetom).
Penjanje je zakon jer, aktivira cijelo tijelo. Meni je to posebno interesantno s obzirom da ne volim treninge koji izoliraju samo jedan dio tijelo. Za penjanje vam prije svega treba glava kojom koordinirate sve svoje pokrete i pogonite ruke, noge i core. Instinktivno razmišljate osloniti se samo na ruke i vući gore po stijeni, ali ubrzo shvaćate kako to nije dovoljno, jer kako sam već napomenuo, volumen bicepsa nije od presudne važnosti. Noge su te na kojima je teret cijelog tijela, a snaga i izdržljivost centralnog dijela torza (tzv. core) će se pokazati kao iznimno bitna. Ako mislite da ćete doći i rasturiti odmah iz prve, sretno vam bilo. No nemojte se opterećivati ako vam ne ide. Ići će, samo je pitanje koliko volje, vremena i energije ste spremni odvojiti za ovo. Ljudi koji penju su većinom fit, jer ovo je trening snage i izdržljivosti pa su rezultati takvog treninga jasno vidljivi. Ako izuzmemo mogućnost ozlijede kroz neki nesretni pad ili doskok (što se može dogoditi pri bilo kojoj fizičkoj aktivnosti), penjanje je prilično sigurno i tjera tijelo na pomicanje granica mobilnosti što doprinosi smanjenju mogućnosti ozlijede. Da, vrlo je vjerojatno kako ćete imati žuljeve, izguljenu kožu na dlanovima ili pokoju drugu poderotinu od stijene, no i to se može držati u nekakvim prihvatljivim okvirima.
Još jedna super stvar kod penjanja je što su ljudi prilično otvoreni pomoći vam. Socijalizacija i interakcija među penjačima je prilično jaka pa zapravo svaki put naučite nešto novo, ako ništa drugo gledajući i pokušavajući imitirati pokret drugog, iskusnijeg penjača. I ne, nije to neka sekta puna posebnih likova. Profil penjača je raznolik i nikako vas ne bi trebao zabrinjavati u smislu oni imaju neko posebno predznanje. Svi su krenuli od nule. Stoga, penjanje preporučam na najjače. Penjanje je stvarno zakon!
Thomas' Life Without Pause 
Jedan komentar Dodaj vlastite