Da su mi Kvarner Trails utrke izuzetno drage sve ptice na granama već znaju no svaki put kad bih prijavio Učka trail, neko bi se sranje dogodilo na koje nikako se nije moglo utjecati. Ovaj put sam konačno došao. Tjedan dana ranije sam doduše javljao Elviru da mi srkati stazu sa 31km na onu najkraću – 16km. Za naglasiti je kako Učka Trail ima i onu od 42 km pa tko voli, zaista ima opcija. Koju god odabrali, sigurno ćete uživati. Takve su sve utrke Kvarner Trailsa. Meni barem, ali nisam nikad čuo ništa negativno pa vjerujem da bih mogao biti objektivan pogotovo što se ne radi o meni nekom lokalnom, zagrebačkom događaju zbog kojeg bih trebao ili mogao biti pristran.

Kako sam već spomenuo u prijašnjim člancima o osvrtima s utrka iz serije Kvarner Trailsa, prijavio sam svaku čim se pružila prilika, a uplate su izvršene u early bird verzijama. Ili na nešto želiš ići ili ne. Ja naravno, želim sve četiri medalje i silno se nadam (i veselim) onoj posljednjoj iz serije, Malinska Trail. No iako sam u prva dva izdanja, na Hahlićima i Risnjaku trčao duže dionice, ovaj puta sam se malo prizemljio. Prvo, bilo mi je bedasto ostaviti Maju da 5 sati samuje u Mošćeničkoj Dragi, koliko se god radilo o jednom zaista interesantnom mjestu s lijepom plažom i ugodnom šetnicom na kojoj se nalaze mnogi kafići i restorani. Dakle, imala bi što za raditi, no smatrao sam da je ovako bolje. Drugo, sav sam u nekim bolovima i traži se remont, samo da skuže zašto imam sve te bolove. I treće, za 2 tjedna imam utrku u Kranjskoj Gori, Julian Alps Trail na koji se uopće ne isplati ići ispod 30km (nešto je više, ali to je semantika… do pred kraj utrke kad ti je svaki metar previše). Uglavnom, racionalno sam položio da ne treba divljati. Kako kaže moj Robi: “Bit će utrka!”. I u pravu je.

Za naglasiti je kako je ovogodišnje izdanje Učke (koje se ujedno održava u istom tjednu kad i mnoge druge vrlo impresivne i interesantne utrke poput: 100 milja Istre, Lucky Trail, Ogulin Trail, Zrmanja Triple Challenge,…), također dio Golden Trail National Series sustava natjecanja, što nedvojbeno daje na značenju utrke i dobar je pokazatelj odličnog rada ekipe iz Kvarner Trailsa. Biti prepoznat i imati dvije od četiri utrke koje su u tom sustavu definitivno nije malo. Utrka na 31 km na koju sam trebao ići bila je jedna od tih, no kako sam na Risnjaku “odradio” taj dio, bilo je definitivno manje pritiska da i na Učki startam baš tu dionicu. Bilo je bitno sudjelovati i prikupiti medaljicu.

Utrka starta sa rive, koju smo prije samog starta gledali s terase frenda Daria Miškovića, našeg domaćina i joga eksperta, koja je odmah iznad startne zone. Ovom prilikom se još jednom zahvaljujem Dariu koji se okušao na 31km, kao i Vanja i Jelena, frendovi s kojima eto trčimo već treću utrku za redom. Moje drage prijateljice iz Bjelovara, Nina i Barbara su odlučile pak ići na 16 km pa smo se uspjeli malo podružiti nakon utrke, dok smo čekali ostale da završe duže dionice. Nina, njen Marko i ja se već godinama znamo, ali uglavnom zbog obiteljskih obaveza prozujim dalje. ovaj put smo mogli sjesti, brbljati bar malo uz piće i navijati za ekipu koja je prolazila prema cilju kroz šetalište prepuno kafića. Jako mi je to falilo!

Uglavnom, nakon starta na molu u Mošćeničkoj Dragi, trči se kilometar lungo mare do stepenica, kojih navodno ima 750-ak, i onda ravno u nebo. Skoro. Tko bi rekao da rujan, u 9 ujutro može biti tako zajebano topao. S mene se cijedilo kao da sam maslac na užarenoj ploči, a inače sam poznat kao netko tko se ne znoji nešto pretjerano. Oči su me pekle od znoja koji je ulazio u njih sa čela. Nakon tih štengi koje vode u Mošćenice, gradić iznad mora, slijedi peglanje prirodnih štengi kroz singlice na kojima nema nekog preticanja. Načelno, gotovo klasično za utrke u seriji KT. Ovaj put se nisam gurao u prve redove kako bih izbjegao gužvu. Krenuo sam gotovo sa samog kraja. Žurbe nikakve. Kako ide ide. Bitno je doći živ i zdrav dolje. Odmah ću reći da staza nije nimalo zahtjevna. 6km ideš gore uz brijeg. Da, nije lagano. I vruće je bilo prilično. Ali hodanje je ok. I u knjizi Born to Run kažu da ako ne vidiš kraj brijega, hodaj. To smo i radili. Po putu srećem ekipu iz SRD 315 Sjeverozapad (Mateja i Romana) i još neke krasne ljudi. S kim stigneš, izmijeniš par riječi, a svi jedni druge bodre. Na 7. km je okrjepa, ali samo tekuća i to je sasvim ok. KT imaju tako fine okrjepe da mi je uvijek žao ne ostati još malo fino papati, ali tko će onda trčati. Zapravo je ova kratka utrka čisti gušt jer nakon te okrjepe sve ide nizbrdo praktički. Ili je bar ravno. Singlice koje su vrlo dinamične i svako toliko dodaju mrvicu elevacije, ali ništa da ti život zgadi, već da nakon prvih 6km “planinarenja” odeš malo trčati. Bar u mom slučaju, a kako se čini i većine koja je mene okruživala. Kako god, trčanje nizrdo nije svima jednostavno, ali ja ga volim i baš uživam na onim dijelovima koje ostali baš ne vole najviše. Ok, bilo je dijelova na kojima sam imao osjećaj kao da sam na siparu, ali to je kratko bilo. Uglavnom je zemlja s kamenjem, a malo više pozornosti treba obratiti na spuštanju nakon 8. kilometra jer je tu evenutalno strmije, no i to ne traje dugo. Možda kilometar i pol. Nakon toga je pjesmica. Trčanje singlicom poput onog kad se Leustekom spuštate od one čistine gdje se JGL račva s Leustekom. Tečno i dinamično. Divota. Nakon toga izlazak na asfalt, cca 2 km jurcanja nizbrdo i tu nije bilo kočenja. Nisam mogao. Mene noge počnu lupati u guzicu i tu je priči kraj. No posljednja dva kilometra su i više nego interesantni. Prvi kilometar gotovo kroz korito, majušni kanjončić koji djeluje kao da je presušio od potoka, a onda izlazi kroz jedan kratki tunel i tu ste pred spenicama do plaže, gdje sam naravno fulao iako je sve jako dobro označeno. No Nina i Barbara su također fulale pa mi je malo lakše (sori kaj sam vas zdrukal). E sad, zadnji km je zajeban i prekrasan istovremeno. Pred ciljem ste i trčite kroz šetnicu, lungo mare, a hrpa ljudi vam plješće i navija kao da ste na kakvoj poznatoj svjetskoj utrci. Jebeš UTMB kad sam upravo doživio ludo navijanje publike. Fantastično. No što je zajebano? Pa upravo je to dobro rekla Iris Bostijančić, sestra pobjednice na 42 km, Darije Bostijančić, koja je trčala 16km – trčiš uz plažu i cijelo vrijeme krajičkom oka gledaš prekrasno plavetnilo mora, tirkizni pličak i samo želiš ići tamo. Upravo to! No cilj je blizu i nema predaje. Pred kraj nailazim na Bojana Karabaića, s kojim sam se srdačno upoznao na samom startu i s kojim trčim sve do kraja.

Želio bih pohvaliti odličnu organizaciju ekipe iz Kvarner Trailsa, drage i ljubazne volontere prije svega koji me već godinama zabavljaju na okrjepnim stanicama. Lokacija je prekrasna jer Mošćenička Draga je stvarno lijepo mjesto s prekrasnom plažom uz koju ima dovoljno mjesta i za vašu pratnju da sjednu i uživaju dok vi koji trčite brdima uživajući na jedan drugačiji način. Posebno je interesantan ulazak u posljednji kilometar utrke kad trčite uz sve te kafiće, a ekipa vam plješće i bodri vas. Na trenutak sam mislio da sam prvi koliko je impresivno navijanje ekipe koja vrlo vjerojatno uopće ne zna tko ste i kakva je ovo utrka. Nema veze. Tko šiša UTMB kad imaš ovakvu publiku u Hrvatskoj. Fakat divno!

• 

• 

• 

Odličan je i startni paket! Majica je Gildanova, ali fina mekana. Uvijek lijepi logo, koji prati onaj na medalji. Medalje su ove godine praktične pa možete otvoriti čep na boci s njom, kako je vidljivo iz priložene fotografije. Dizajn je jednostavan i privlačan. Osim majice i finišerske medalje, uvijek se nađe koji letak turističke zajednice da se bolje upoznate s regijom, što smatram da je odlično, posebno zato jer ima puno stranih natjecatelja (bilo je čak iz Rusije). Bon za hranu ove je za klopu u La Vita restorančiću i iskreno, meni je veganski meni bio sasvim dobar – vegan wok. Okrjepe su fenomenalne pa je sasvim nezahvalno tražiti bilo kakvu bocu nekog pića u paketu. Sve imate na startu i rokajte koliko vam srce voli (ali ostavite i za druge).

Završio sam 38. od 77 muškaraca, a u dobnoj skupini u kojoj sam pri samoj gornjoj granici sa svojih 47 godina (35-49), sasvim solidno 18. mjesto (od ukupno 46 koji su završili utrku). Mislim da je moja odluka da idem na 16km ove godine (!!) bila odlična jer sam uživao u svemu. U trčanju, u druženju s dragom i svim dragim ljudima koje sam sreo. Konačno sjeo s Ninom i Markom na piće! Divota! Uživao u uspjehu svojih prijatelja koji su išli na duže dionice koje su uspješno završili. Možda ne onako kako su planirali, ali su uspjeli. Bravo i za Lanu Ostojić na 2. mjestu na srednjoj dionici. Vjerujem kako će upravo to biti dionica za slijedeću godinu. Teške su bile ostale dvije rute jer je sunce baš upržilo i tijelo puno troši. Vjerujem kako je mnog to iznenadilo, no gledajući ciljnu ravninu s Dariove terase, dok smo ispijali pivicu, čini se kako su svi koji su ulazili u cilj bili prilično dobro raspoloženi. Bravo za sve sudionike i organizatore. Veselim se brzincu u Malinskoj na Krku korz dva mjeseca. Nekima ne odgovara što nema puno visinske razlike, no ja volim činjenicu da je trail, a trčati uz more singlicama čini se prekrasno, a još nisam ni bio.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!