#192: Oko mene ribice

Moj prilično loš odnos s ocem imao je i neke svoje dobre trenutke, a većinu iskreno povezujem s morem. Tamo je valjda on pronalazio neki svoj unutarnji mir pa je manje zajebavao druge. No ono što je uspio, nedvojbeno, je prebaciti na mene svoju ljubav prema ronjenju. Prijateljici sam kupio za rođendan knjigu “Why We Swim” od Bonnie Tsui, koju vam apsolutno preporučam, bez obzira plivate li ili ne. Taj osjećaj kad uronim glavu pod vodu… apsolutno je nebitno idem li plivati ili roniti. Znam samo da mi donosi mir koji teško mogu drugačije postići. Kao da sam u svemiru. Nije da znam kako je u svemiru, ali volio bih da mogu duže ostati pod vodom.

U Novom Vinodolskom je ove godine bilo ribe više nego ikad prije. Ne govorim o koraljnim grebenima u Pacifiku i snimkama kao iz dokumentaraca National Geographica, ali kad bih zaronio osjećao sam se kao Jacques-Yves Cousteau. Ako ništa drugo možda smo veliki Jacques i ja tog trenutka bili na istoj valnoj duljini istražujući podmorje. Naravno, iza mene ne ostaje nikakva ostavština poput velikog Cousteaua, ali moj maleni svemir je u tom trenutku beskrajan. I tih. Ne postoje grubi tonovi i buka. Samo pucketanje i škljocanje dok zaranjam i pokušavam dokučiti što se sve nalazi na toj stijeni na kojih 8-10 metara ispod mene. U Novom već znam gdje ću naći koju vrstu ribe jer kao da i one imaju neki svoj teritorij. Bar neke koje je moguće naći tek kad se maknete na određenu udaljenost od obale. I nalaze se gotovo uvijek na istoj dubini. Ribice.

Ovo sam ljeto ronio sa sinom i zaronio na nekih 4-5 metara. Polako sam se spuštao po užetu od plovaka koji ograničavaju plažu u Postirama na Braču. Upalio sam štopericu jer to često znam raditi dok ronim, da znam koliko vremena provedem ispod površine. Običaj mi je spustiti se na dno i primiti za nešto čvrsto. Kamen ili betonski blok, kako bih uživao u okruženju. Podsjeća na običaj koji imam kad putujem pa sjednem na glavni trg nekog novog mjesta, negdje gdje je živo i naručim kavu kako bih ispijajuć ju uživao u svakodnevici njenih žitelja. Isto to zapravo prenosim u podmorje. Zaronim i sjedim, ležim na dnu promatrajući taj svemir koji me okružuje. Ribice, rakove, školjke, moruzgve, vlasulje, zvjezdače i sve ostale organizme koji se daju vidjeti. Nakon 2:46 minuta izronio sam van. Nisam jurnuo van, nego se polako kretao gore kako bih iskoristio svaku sekundu, ali sam znao da mogu još. U slijedećem zaronu sam ostao još duže. 3:08 min. Uopće mi nije bilo teško. Možda sam mogao još. Bar tog dana. Tog trenutka. Toliko sam se zaželio biti ispod površine da mi ništa nije bilo teško. Pa ni prestati disati. I nisam bio sam. Sinko je bio iznad mene. Za svaki slučaj, jer ipak roniti je bolje s nekim. Sigurnije ako ništa drugo.

Ne sjećam se kad sam zadnje bio toliko smiren. Obožavam biti pod morem. I izmjenjivati poglede s onim malim tamnim ribicama koje u čudu gledaju neobičnu spodobu koja bez ljuski i škrga pokušava ostati ispod površine. Ribice. Ma čudesne su.

Maja i ja otišli smo na mikro-godišnji u Novi Vinodolski. Mene je čekala utrka iz serije Kvarner Trails, Učka trail. Treća od četiri koje ganjam ovu godinu. Jednostavno želim cijeli komplet medalja iz iste godine već nekoliko godina, od kad sam se zakačio za tu utrku. No kad sam uspio riješiti da odem koji dan ranije, to mi je bilo toliko bitno jer sam želio u more. Da mogu isprati svu alergiju od ambrozije sa sebe, da otplivam do sada najdužu distancu, da ponovno prođem kroz sve zbog čega volim biti u vodi, a posebno u moru. Želim ponovno osjetiti onu nevoljkost izlaska iz mora. Iako znam da ću se vratiti brzo. Prvo jutro izlazim iz kreveta, ljubim Maju koja je još snena i kažem joj da idem plivati dugo. Da me sigurno neće biti sat, sat i pol. Dolazim do svojeg uobičajenog mjesta na Bribirskoj obali, pored restorana Bonaca, a more je poput ulja. Nema valova, a čini se da nema ni uobičajenih struja. Stavljam kapu i naočale i uranjam u more koje je mrvicu svježe. Fenomenalan osjećaj. Oko mene je takav mir da sam imao osjećaj da mi je puls otprilike 35 otkucaja. I krenuo sam plivati. Uz obalu ima otprilike jedan kilometar ravno u smjeru marine u Novom. Ne osjećam baš nikakav napor. Dolazim na okret i krećem nazad, a glavom mi prolazi sve ono o čemu sam čitao u knjizi “Why We Swim”. Sve o čemu je Bonnie Tsui pisala, meni se materijalizira kroz sinkronizirani pokret ruku, nogu i bilateralnog disanja. Ispod mene prolaze ribice potpuno ignorirajući moje postojanje. Svatko svojim poslom, reklo bi se. Odrađujem drugi kilometar rutinski. Uopće nisam gleda na sat kojim tempom plivam. Znam točno po obali kad prolazim oznake 250 metara, koje mi sat signalizira. Osjećam se odlično. Nikad lakše nisam isplivao dva kilometra. Ja zapravo uopće ne treniram plivanje. Ja dođem i plivam kad se pruži prilika. Ide treći kilometar i negdje na pola puta postaje mi hladno, a kasnije sam shvatio da je more bilo 19 stupnjeva C. No unatoč hladnoći, tijelo radi besprijekorno. Treći je kilometar iza mene i slijedi povratak. Na okretima sam nadodao još koji metar pa sam znao da na mjestu gdje se inače okrećem na puni kilometar imam 250 metara viška i da ću izaći za 750 metara, kod jednog kafića. Jako mi je zima. Noge i ruke, ne samo šake i stopala su potpuno hladni. Ali i dalje rade. Ta zadnja dionica je bila sporija, jer sam bio mrvicu “drven”, ali tijelo je i dalje radilo no izlazak na suho i hodanje do plaže gdje me Maja čekala, bilo je mrvicu izazovno. Tresao sam se, ali istovremeno sam bio toliko sretan što sam otplivao svoju najdužu dionicu. 4 kilometra u sasvim solidnom tempu. Ali zapravo sam jedva čekao ponoviti ovo. I gledam kako bih nabavio odijelo da sve ovo činim s manje drame zbog blagog pothlađivanja.

Mili Bože što volim plivati i što volim promatrati sunce s morskog dna okružen ribicama. A vi?

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: