Ostavit ću da trkački Woodstock ostane vezan za Lucky Trail Trakošćan jer nekako ga tako vidim. Nisam bio na Papuku prošle godine, ali ove godine teško da bih želio odustati od posjedovanja sve četiri medalje iz serije Lucky Trail utrka. Dvije su pospremljene i dva postolja! Ok, zvuči kao hvaljenje, ali nije došlo samo od sebe i konkurencija očigledno raste iz utrke u utrku.

Za razliku od prošlog, Trakošćanskog izdanja, ovaj puta smo išli u ŽMM verziji u kojoj je dama bila Martina Ferić Pattiera, a uz moju malenkost, muškost tima branio je najenergičniji od svih Freud’s Runnersa, nitko drugi doli Robert Babić! Odmah da vam objasnim, za one koji nikad nisu trčali s ovo dvoje fenomenalnih ljudi i trkača, kad trčiš s njima utrku, nedvojbeno je da imaš imperativ dati 150% sebe. Što nije nikako lako dan prije svojeg 48. rođendana. Kaže meni Petra (Kulić Domitrović) da su godine samo broj, ali to je točno do onog trenutka kad pored ispred tebe ne gazi jedna Ivana iz međimurja kojoj je 26 godina i dere stazu kao da sutra ne postoji, a da se pritom ne oznoji! Onda odmah shvatiš kako to nije baš samo broj i da ima tu nešto i u sposobnosti tijela da odgovori na izazov. Kako god bilo, hvala Petri što vjeruje u mene, kao što je i tim Freud’s Runnersa ovaj puta imao povjerenje nastupiti sa mnom u njemu. Nije im lako jer su fakat fenomenalno snažni! Bi li mogli biti bolji? Naravno, ali ovo je bilo na raspolaganju za ovu subotu.

No da ne dramim baš sad. Delnice su mi prilično drage zbog preko nekoliko razloga, a jedan od njih je i činjenica da tamo ima puno Kezela. Moja obitelj je došla iz Gorskog Kotara, a Kezela ima puno u Delnicama i Gerovu pa se nekako osjećam kao kod kuće stojeći na Petehovcu, vrhu iznad Delnica. Moj povratak goranskom kraju započeo je prije nekih 13-14 godina upravo noćenjem u Hotelu Risnjak i od tada do danas sam prošao većinu goranskih gradova i značajnijih prirodnih točaka pa mi je bilo gotovo neprirodno ne pojaviti se na prvom izdanju Lucky Traila u Delnicama. Jednostavno, morao sam biti tamo!

A sad malo o stazama. Direktorski dvojac utrke: Zvonimir Mikašek i Siniša Mareković s ekipom iz 3sporta.com i lokalne zajednice opet su si dali maksimalno truda da i ovo izdanje ne bude lišeno muke, a prekrasan sunčani dan na Petehovcu natjerao je sve sudionike da stisnu zube i daju atome snage za koje nisu ni znali da posjeduju. Gledao sam elevaciju prve, zelene staze i mislim si, pa ne može to biti tako zajebano kako to Simke govori, no sve mi je postalo jasno pristupom na prokletinju od cik-cak uspona kojeg bi se na momente i legendarni uspon po Konju posramio. Ok, nije tako dugačko, ali treba uzeti jedan jako bitan faktor kod ove utrke – ginete u svakom trenutku za svoj tim. Kad idete solo, određujete što ćete dati i koliko vam je sve skupa bitno jer sami ste, a ova je utrka ponudila i solo nastup, no kad idete u timu onda postoji onaj imperativ davanja i onog što niste vjerovali da imate u sebi samo kako biste opravdali svoje mjesto u timu i zapravo ne razočarali. Naravno da nitko od nas ne misli da bi onaj drugi podbacio, no ja sam se trudio dati sve što sam imao za taj dan. Kad bih možda i mislio prehodati, pokušao sam trčati. Nekako sam vjerovao da toliko dugujem svojem timu! Treće mjesto u prilično jakoj konkurenciji mi govori da smo svi skupa dali puno. Robi je nedvojbeno letio i dao nam najveću prednost pred ostatkom ekipa, no sam nije bio dovoljan. Martina i ja smo se borili zadnjim atomima snage i vjerujem da smo doprinijeli ovoj maloj, ali značajnoj pobjedi za frojdeke!

No da se još malo vratimo na profil staza. Nakon ove “divne” crvene staze, slijedi “lakša” zelena. Crvena je dakle nešto manje od 5km, jurcaš nizbrdo cca 2 km, onda je valovit i kreće j…e majke uzbrdo, ukupno oko 260m elevacije do izlaska na cestu što je zapravo ulaz u treću, plavu stazu! Zelena je ispala cca 5km, s oko 200m elevacije. Ta zelena nije ništa manje izazovna, pogotovo ono slijepo crijevo do Malog Petehovca. Misliš da bi trčao, ali vrućina i uzbrdica imaju drugačije planove. E to mi je taman naletila Božena kao podrška koju nisam očekivao! Veli ona nema hodanja, trči, a ja nastavim kako je ona rekla. Krepao sam do M. Petehovca, ali slijedila je nizbrdica i tu sam doma. Taman da dođem k sebi i unormalim disanje. No mora vam biti jasno kako je ulazak u cilj uvijek trčanje uzbrdo. I misliš stati i hodati, ali čuješ kako tvoji članovi tima i navijači navijaju za tebe i viču dok si još na cesti, 200m pred ciljem i nema druge nego stisnuti zube, disati na sve otvore koje imaš i trčati uzbrdo. U drugoj rundi me dočekao sinko i stane trčati uz mene pa se odlijepi kao katapultiran prema cilju pojašnjavajući mi da me ide najaviti! Koje demoraliziranje! Ahahahahahahahaa…. šalim se naravno. S veseljem sam gledao tog dvanaestogodišnjaka kako leti uzbrdo. Još samo da mu objasnim koliko je trčanje super.

OK. Ulazim u cilj, ne znam za sebe i jasno mi je da još slijedi ta plava. Robi uzima čip s moje noge i nestaje kao da je na kakvom jutarnjem treningu s Freudom po nasipu. Umara li se on uopće? Razmišljam o toj plavoj stazi uz šator i prisjećam se da je dva-i-nešto km duga, ali mi Martina objašnjava elevaciju i otkriva kako je zapravo dugačka 2,9km… što je zapravo tri, više nego dva kilometra. Mentalno me ova treća najviše satrla. Tri kilometra! Pa koliko to dugačko i zahtjevno može biti? Pa može jer se Simke potrudio da bude! Uđe tamo gdje je crvena krenula, a izađe na spoju sa izlaskom zelene. Sve u svemu, sporo su išli kilometri, a ja sam bio posljednji u timu za nastup. Samo nogu pred nogu! Više nisam znao jesmo li drugi, treći ili samo fantaziramo o postolju. Nisam shvatio da Petko i Inga nam nisu konkurencija do samog ulaska u cilj! Znao sam da je ekipa iz CS Delnice odlična i fokusirana. Darko i Marina su fantastični sportaši, što znam od prije tako da im tim sigurno nije mačji kašalj.

Robi je letio čudesno. Krenuo je prvi u prvu etapu i došao drugi ukupno, odmah nakon Međimuraca! Razvalio je i osigurao nam odličan startni plasman, a sve što smo Martina i ja morali nakon toga je držati tempo i ne raspasti se. Martina je to fenomenalno odradila! Ja sam samo trebao pratiti njen tempo i vjerujem kako sam u tome uspio. Konačni rezultat – treće mjesto iza Međimuraca i Torpedo Runnersa. Da bih riječ rekao! Hvala lijepo, mogu na pivu! Sveukupno smo bili četvrti tim! Brutalno! U tom smislu smo čak imali bolji rezultat od Trakošćana gdje smo bili sedmi (ali drugi u kategoriji).

Ipak recimo još koju riječ o organizaciji. Dakle, osim prekrasne lokacije s izazovnim, ali lijepim stazama, organizator se potrudio oko toga da imamo dovoljno za piti (Hydra i voda… čini se kako nisam vidio pivu ovaj put no ja ionako popijem jednu pa mi to i nije neka drama), a oni koji su to željeli, osiguran je i ručak u planinarskom domu Petehovac. Mi smo odabrali ići u vlastitom aranžmanu na ručak, iako vjerujem kako bi ručak tamo bio sasvim solidan (nadoplata 30 kn). U startnom paketu dobili smo lijepu Jominu majicu s logom utrke, borotalco dezić, finišersku medalju by Simke (sjajna je!!!) i foliju za sjesti. Nekako sam se nadao onom poklon bonu na popust kod kupnje u Intersportu (bilo je 20% prošli put) jer bi to značilo popust na nove Salomonove stvari, a Intersport trenutno ima najinteresantnije nove Salomonove stvari te mogućoj poklon kartici od 200 kn za postolje! Nažalost, vjerojatno zbog neisplativosti navedenog načina promidžbe, ovaj je sponzor povukao navedeno u Delnicama. Šteta. Ali Rio Mare se definitivno isprsio za one najbrže! Vjerojatno kad bih stavio računicu koliko košta paket koji smo dobili, popelo bi se na 200 kn vrijednosti bez problema to što smo dobili kao nagradu. Nitko ne dolazi na utrke (samo) zbog nagrade, ako ništa drugo, ne na ovu, ali ne mogu reći da me nije ugodno iznenadila činjenica kako sam si riješio ručak za slijedećih tjedan dana! 🙂 Pogotovo zato što novi miksevi tune i salata su stvarno interesantni (ima i s lećom, kvinojom, zelenim grahom,…). Brzo sam zaboravio na Intersportov poklon bon, ali se ne bih bunio da ga uvedu ponovno u slijedećoj utrci. Kao osobi koja svoju prehranu bazira na hrani biljnog podrijetla, ove verzije s povrćem su mi superfine (probao sam i stvarno je ukusno i ovo nije sponzorirano).

NADOPUNA: organizator se naknadno javio kako je došlo do nenamjernog propusta i šalju poštom onima koji su bili na postolju u bilo kojoj kategoriji Intersportove poklon bonove od 200 kn! Divotica! Eto mene po još malo Salomona!

Dakle, blata nije bilo iako da je kiša padala bilo bi i toga. Pamtit ću onaj banzai početak nizbrdice na startu i osjećaju jurcanja brdima oko Petehovca. Činjenica da imamo preko 160 fotografija s utrke govori o tome koliko je lijepih trenutaka bilo, a nisam uspio sve ni pofotkati pokušavajući trčati u tempu za postolje više nego imati kakvu turneju za razgledavanje kako to obično kod mene biva. Presretan sam divnim trkačkim izletom u rodni kraj, u krugu najmilijih te prekrasne trkačke zajednice i cijele Hrvatske. Apsolutna podrška utrci i organizatorima u nadi da će ideja o povezivanju različitih dijelova Lijepe naše kroz sportska druženja ovakvog timskog tipa se nastaviti, a možda i proširiti na druga prekrasna mjesta. Želim otići i na Papuk i u Nin. Na Papuku nisam nikad bio, a u Ninu praktički ljetujem posljednjih nekoliko godina i trčim tim plažama u ekstremnim toplinskim uvjetima pa bi bilo lijepo odraditi koju utrku u hladnijim uvjetima krajem listopada!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!