Odmah da se ogradim, ovo nije kritika niti jedne meni poznate osobe pa čak ni nepoznate, ali već nekoliko puta primjećujem slične izjave po završetku duže utrke, odnosno tjelesne aktivnosti. Ljudi su završili nešto što je trajalo prilično dugo, kako dužinski tako i vremenski te na cilju rekli: potpuno sam prazan.

Razmišljam o navedenom i reći ću kako mogu pojmiti tu konstataciju nakon mentalne i fizičke borbe koja je prethodila, no ono što ne razumijem je zašto? Zašto bi netko to radio. Nije li ideja da naš odlazak u prirodu, bavljenje tjelesnom aktivnošću bude nešto što će nas “puniti”? Prilično sam siguran da to naravno nije sve što čovjek osjeća u trenutku dolaska u/na cilj, no ne mogu se oteti dojmu kako je potpuno krivo da te nešto što nije posao “koji moraš”, nešto što bi trebalo biti radost, toliko iscrpi mentalno da nemaš baš nikakih emocija.

Dosta puta sam pročitao komentar ljudi koji su završili, za njih, izuzetno teške utrke da to nešto neće ponavljati. I onda dva dana kasnije, naravno da hoće. Razumijem taj mazohizam i za svakoga je to nešto osobno. To je taj bitter-sweet osjećaj (ne, nije kiselo-slatki jer takav pojam ne postoji u našem jeziku) u kojem dovodiš tijelo i um do ruba pucanja, a koji puta i preko tih granica koje onda pomičeš i na taj način evoluiraš. Postaješ otporniji, snažniji, mentalno i fizički. To mi je sve jasno. Nekome je to 5km trčanja, nekom 50km, a nekome 250km. Nekome je to 10 minuta tabate, a nekome 45 minuta intenzivnijeg EMOM-a. Netko može preplivati 200m, a netko 2000… ili poput Dine Levačić 20km preko nemogućih valova, protiv morskih struja i uz saznanja da ispod nje postoji čitav niz nemani koji joj mogu okončati život. Sve ja to razumijem, kao što razumijem i da si nakon toga umoran da ne znaš za sebe. Da samo želiš spavati i… spavati.

Razumijem, odnosno prihvaćam čak da to radiš da bi se preseravao, nekog impresionirao, stekao pratitelje na društvenim mrežama, nahranio svoj ego,… sve je to ljudski. Koji god vam razlog bio, ideja o određenom postignuću bi trebala postojati, zar ne?

No nedvojbeno je da ne razumijem zašto ljudi kreću u te avanture nakon kojih su prazni. Možeš biti sretan. Možeš biti ljut. Možeš mrziti cijeli svijet ili ga voljeti. Možeš biti zahvalan ili mizeran,… sve možeš i ništa ne moraš, kako bi rekao Igor Bajtl, ali ne razumijem kako možeš biti prazan? Zašto to onda radiš, ako nakon svega ne postoji nikakva emocija. Znam za ljude koji su krenuli u neke opake avanture nakon kojih i dalje nemaju emocije vezano za te svoje podvige. Ja to, eto, ne razumijem. Zašto to ljudi sebi rade. Činiti nešto, što nije puka egzistencija, već nešto posebno i osobno, a da ostane potpuno lišeno emocija. Ako znate zašto, pojasnite mi. Možda ste to i okusili pa bih rado čuo vašu stranu priče.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!