Koliko puta ste čuli od nekoga kako biste trebali slušati svoje tijelo? Sto puta? Sto tisuća puta? Sto milijuna puta? Vjerojatno blizu ovog posljednjeg. I što ste napravili? Odlazeći sve češće na raznorazne pretrage, doktori iz raznih područja medicine govore mi gotovo svaki put isto. Naravno, često to čujem od doktora koji niti su tjelesni aktivni, često pretili ili nikad ne bi, a još manje jesu pročitali knjigu “Outlive” dr. Petera Attie pa je stoga pojam medicine 3.0 apsolutna nepoznanica…mnogima, rekao bih. Prerijetko ili gotovo nikad ne čujem neki razumni način razmišljanja koji mi ima logike u kojoj ja nastavljam sa tjelesnom aktivnošću no na neki drugi način. Način koji mi oni nude, a ne onaj koji sam moram tražiti kako bih zadržao tjelesnu spremu. Ja ne govorim ni o čemu ekstremnom. Ja nisam ni ultraš, iako sam pretrčao 50km. Nisam ni maratonac, iako sam istrčao maraton. Nisam ni triatlonac, iako sam odradio olimpijski triatlon. I tako dalje i tako dalje… ja ne držim da sam bilo što posebno (ok, osim što sam otac, a to je moja supermoć).
Što god da ste upravo pročitali o meni i mojim navikama imajte na umu da ja nisam mjerilo. Nitko nije. Morate biti otvoreni istraživati i pronaći svoju formulu za postizanje vašeg punog potencijala, ili kako volim reći: you do you.
Andrea Solomun u intervjuu za Centarzdravlja.hr
No iako mi je teško popustiti kada je riječ o svakodnevnoj tjelesnoj aktivnosti, kao imperativu, naučio sam slušati svoje tijelo. Ako sam strgan, idem lagano, sporo ili samo šećem. Ima dana kad me cijelo tijelo boli. Trenutno me bole oba ramena, od kojih ovo lijeve jasno daje gotovo svakim pokretom da je neka tetiva nadrapala, a znam točno kad i kako (skok u more uslijed kojeg je ruka otišla nazad i… snap!). I da, naručujem se kod doktora, ali to traje unatoč činjenici da imam dodatno osiguranje koje bi (navodno) trebalo pokriti specijalistički pregled kod fizijatra kao i ultrazvučni pregled navedenog dijela. Bezbroj emaila, napred nazad, ali valjda bude skoro.
Bol ispod patele desnog koljena je već stara stvar. Oštra bol pri krivom koraku. Da, baš onako kako objašnjava Christopher McDougall u svojoj knjizi Rođeni za trčanje 2 – ako vas nešto boli dok trčite, vjerojatno krivo trčite. Ovo je prilično pojednostavljen dio knjige o posturi pri trčanju koju mnogi, gotovo svi, prilično zanemaruju. I danas nisam bio u stanju opterečivati tu nogu pa sam gotovo nevoljko sjeo na bicikl u jutarnjoj šetnji s Vitom. Njoj treba trčanja, bježanja šumom i naganje imaginarnih i stvarnih vjeverica. Nije joj dovoljno 2km šetnje. Nikako. A ja sam joj dužan više jer inače je sama doma i neiživljena. I sjeo sam na bicikl pa smo napravili nekih 7km, a nakon toga još 10 do posla (pa ću i 10 do doma). Ali zašto nevoljko? Jer sam u planu imao trčanje. Ukratko. Jer mi se trči. Ali ako jedan Kilian Jornet može stati na loptu, zašto ne bih mogao ja? Odmah mi je pao na pamet svojom objavom od neki dan.
Uvijek imamo opciju. Možemo se zaletavati glavom u zid ili pokušati popraviti stvari logičnije i smislenije no iz nekog nestvarno glupog razloga si govorimo da je bitnije nastaviti mljeti dalje kako ne bismo ispali slabići valjda. To je onaj negativni aspekt ega koji progovara iz nas. Taština. Nekom je to unutarnja predaja, netko valjda misli “što će reći ljudi”… ne znam točno koji to ljudi i koga to zanima. Na Stravi? Na Fejsu? Ego je odličan pokretač da učinimo više, no tijelo nam šalje signale. Sasvim jasne. Bol, ona fizička, stvarna, je jasan pokazatelj i signal da nešto radimo krivo i da trebam prestati i potražiti stručnu pomoć ili makar odmoriti tijelo. Ne govorim o muskulfiberu iako i tu postoji mispercepcija da je muskić dobar. Ma nije. Ukratko. Znači da smo pretjerali i preopteretili se. Da smo otišili predaleko, jer ideja je da smo sutradan funkcionalni, a ne strgani. U rekreativnom svijetu, ako ste jedan od onih koji su fokusirani da u tjednu zadovoljite potrebe za kretanjem i držite se toga prilično odlučno, ništa, ali baš ništa se neće dogoditi ukoliko usporite i umjesto planiranog teškog treninga odlučite otići šetati. Vjerojatnije je da će vam ta lagana fizička aktivnost samo pomoći u oporavku, a da će vaš unutarnji nagon za tjelesnom aktivnosti biti ipak zadovoljen jer stavili ste ipak tu kvačicu na taj bitan dio vaše svakodnevnice. Možda ćete kroz tu šetnju porazgovarati s nekim, meditirati, moliti, imati neki unutarnji razgovor ili pronaći rješenje nekog problema koji vas već neko vrijeme muči. Ili ćete samo šetati psa “prazne glave”. Kako god, izvjesnije je da će vam (u rekreativnom smislu), takav jedan logičan slijed donijeti i brži oporavak i onaj unutarnji mir koji poništava stres. Tjelesna aktivnost je nužna, ali ne uvijek na onaj način na koji smo si mi to zacrtali. Inteligenciju odlikuje mogućnost prilagodbe na novonastalu situaciju, a vjerujem da je većina nas za to sposobna. Ne moramo ništa, a možemo sve, kako bi rekao Igor Bajtl. Ja želim trčati. Kao što želim i penjati. I dizati utege. I toliko, toliko drugih stvari kroz aktivni način života. Ali bez oporavka, fizičkog, ali i psihičkog, mentalnog, vjerojatnije je da ćemo samo dublje upasti u ozljede i probleme pa će nam oporavak i izbivanje od aktivnosti samo biti prolongirano, a alternative vrlo vjerojatno reducirane. Stoga, možda nije loše poslušati što nam tijelo govori i kakve nam poruke šalje. Nije uvijek da smo lijeni i da nam se ne da.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
