Moj dragi prijatelj, bloger i joga majstor Dario Mišković, u posljednje se vrijeme jako bavi stresom i kako od istog pobjeći. Čovjek se stvarno dao u to da čak drži i predavanja o tome. U posljednjoj objavi zahvaljuje se svojoj ženi što ga je trpila dok se pripremao za predavanje koje je trebao komprimirati sa 60 u 20 minuta koliko su mu organizatori dali za predavanje o ovoj prilično kompleksnoj temi. Miško moj dragi, svaka ti čast. No ne mogu se oteti dojmu, pokušavajući ući u tvoje cipele, da se promišljajući o “kresanju” stresa stavio u jebeno stresno okruženje u kojem je svaka meditacija i disanje čista apstrakcija željenog smanjenja stresa. Razmišljam kako je tebi i kako bi to utjecalo na mene i znam da bih bio u stanju stresa. Vjerojatno nepotrebnog.

Ovih nekoliko posljednjih mjeseci bilo je prilično turbulentno na momente. Iako sam emotivno prilično stabilan i jak, ne mogu reći da stvari kojima sam svakodnevno okružen, a nastavljaju se na moj životni ritam (sin, posao, Vita, draga, sport, živi zdrav, jedi zdravo, nađi se prijateljima, popravi ovo, kupi ono,…) ostavilo je traga na meni. U srednjoj školi učili smo kako je stres sastavni dio života i da je svaka promjena stres. Čak i ona koja nam načelno odgovara poput odlaska na godišnji odmor. To je tijelu stres. Neki ljudi vole strukturu i promjene im ne leže dobro, pogotovo ne one nagle, a na njih upravo ne možemo utjecati. Ja sam jedan od tih! I sama promjena nije problem zapravo koliko je činjenica da ta ista promjena koja se nama može činiti sasvim mala i nebitna, u nekom akumuliranom stanju drugima zapravo totalni kaos, a ideja da to radimo drugima nas stresira više od same te promjene. Stres je sranje! Osobno sam stava kako je stres glavni okidač svim malignim stanjima i ozbiljnijim bolestima. No naš život ne može funkcionirati bez stresa, a sve što mi možemo je biti pripremni da se to događa i pronaći načine za balansiranje tih stanja koja su neminovna. Stres je i dobar, nužan, no ne smije biti kroničan već akutan! Naše tijelo je spremno na ovaj akutni, dok nas kronični vodi u bolest… Gdje sam to pročitao? Koja to studija potvrđuje? Iskreno, ako mi ne vjerujete, to je ispravno! Pa onda istražite i demantirajte me. Ja nisam Biblija niti Google, demantirati me se smije!

Dižem se ujutro i mislim si: “Jebote, nisi se naspavao… koj’te krc tjera ići sad trčati van?!”… večinu puta bih rekao sam sebi: “Ne seri p…ko i oblači tenisice! Pas mora trčati!”, no ispravno je zapravo reći da će pas trčati i bez nas, ako mu/joj bacamo lopticu ili štap, a možda nama treba samo šetnja zelenilom. Ja sam stalno “našpanan” da bih nešto trebao raditi, kako ne bih propustio život, no možda i ta brzina kojom moj život odiše, a mozak fibrilira, zapravo traži da ohanem kako bih možda primjetio život oko sebe, dao sebi pravo usporiti (ne stati jer to nema nikakvog smisla) i prilagoditi se nekoj potrebi tijela da se kreće na jedan umjereniji način. Makar jedan dan. Draga i ja smo složili plan za ljeto, koji ima prilično prostora za popunjavanje, a oboje volimo planirati. Ne mora biti ogromno. Nakon odlaska u Istru prije cca dva tjedna (i mog povratka s Murtera sa sinom), uspjeli smo se uskladiti oko odlaska u Pulu ponovno, ovaj put na koncert Simple Mindsa, škotskog benda uz čiju glazbu sam odrastao. Ne bih rekao da smo fanovi ni ona ni ja, u smislu da nam je to neki omiljeni bend, ali sam silno želio čuti uživo hitove poput Don’t You Forget About Me, Belfast Child i Alive And Kicking, kao i mnoge druge. U posljednji trenutak, u utorak, kupili smo karte za srijedu, a krenuli smo nakon posla. Sve nešto u posljednji trenutak. Stres. Hoćemo li stići na vrijeme, treba li nam to sve skupa jurcanje, a u nedjelju sam došao s mora (te sam čak trebao i na službeni put već vikend iza koncerta). I onda, odlučiš da će to sve skupa biti kako treba biti. Idemo i kad dođemo, dobro ćemo doći jer sreća hrabre prati. S posla sam pušten jedan sat ranije, parking smo našli i to besplatan, koncert je bio jeben, otišli smo kod frendova u Volme prespavati, ujutro s njima doručkovali i pili kavu uz razgovor, otišli na Galebove stijene uz prekrasan sunčan dan, jeli finu klopu na gatu u Wakeparku i uspjeli posjetiti Buzet ponovno gdje smo posjetili malu craft pivovaru Bruman i opskrbili se pivama (posebno sam zainteresiran za njihov Imperial Stout) kroz razgovor s vlasnicima te pojeli ukusan sladoled u caffe baru Melody. Istra je zakon! I stigli smo na vrijeme, sigurno u Zagreb.

Stalno variram između tih stvari koje “moram”. Toliko stvari “moramo” da mi se čini kako one majice “ja više ništa ne moram – ja sam se namorala” bi svi skupa trebali nositi kao mantru. No neke stvari stvarno trebamo napraviti jer smo odlučili biti odgovorni ljudi, roditelji, profesionalci,… ostale načelno želimo ili ne želimo. I tako treba biti. Što manje činimo nešto zato što je red, zato što drugi to od nas očekuju, zato što bi tako trebalo,… to ćemo biti sretniji ljudi. Stvarno treba pronaći tu snagu u sebi i odlučiti živjeti svoj život, a ne tuđi!

I da, prestali smo stvarati sjećanja kako bi moj dragi prijatelj Marko Kutleša rekao. Sve nešto fotkamo i gledamo kasnije, a manje se sjećamo. Lijepo je sjećati se i bez fotografije. Možda ne zapamtimo baš onako kako je stvarno već obojamo to nekim svojim emocijama koje smo doživjeli ili mirisima koje smo osjetili, ali opet, to je vjerojatno bilo upravo tako kako se sjećamo. Zato svatko doživalja neko mjesto na sebi svojstven način jer nije sve u vizualnom, koliko god se to sve skupa činilo najjednostavnije.

No da ne bi netko pomislio kako sve treba pustiti van kontrole i prepustiti se bez razmišljanja o konsekvencama. Ja uvijek tražim balans, koji je istinski kao tražiti jednoroga (Babarog… ako ste gledali sinkroniziranog Grua LOL). Ako ste netko kome je trening svakodnevica, nešto što čini vašu dnevnu rutinu pa je postalo i dio vašeg identiteta, onda ćete se nedvojbeno naći u situaciji u kojoj sami sebi namećemo stres jer nešto moramo! Koliko puta si pomislite dok ste na treningu kako je jednostavno trebalo ne učiniti danas baš ništa. Sjesti i jesti sladoled pred telkom. A opet, mnogi će tako promišljati da ako to ne naprave postat će poput raskuhanog špageta ili otopljenog sladoleda. I onda sam sebi racionaliziraš i kažeš: ma daaaaj, ništa se neće dogoditi ako taj jedan dan ne treniram. Ili tjedan. I stvarno, ako nismo profesionalni sportaši (ili nemamo neki jasno zacrtani cilj) teško da će se nešto stvarno bitno dogoditi ako to ne radimo. Ta razlika u rezultatu teško da će biti razlučiva nakon tjedan dana. Možda se zapravo i zaželimo. No siguran sam da bismo već drugi ili treći dan razmišljali kako je bilo dosta ljenčarenja i kako treba trenirati. Jer stres zbog nedostatke naše rutine, kako god ona i naporna bila, također je nešto što treba staviti u balans. Balans je jedino moguće stvoriti tako da unosimo dio nelagode i dio ugode u naše živote. Ili to drugi čine za nas svojim postupcima. To je život. No živjeti samo da bismo bili fit, zdravi, supersposobni i uspješni jer iluzija koja nas onemogućava da živimo. Aktivni život koji stalno promičem je nešto što je sastavni dio svakodnevice, moje bar, no moram imati mogućnost “zeznuti” jer život se ne sastoji samo od konstantnog odricanja, isto kao što se ne sastoji i konstantnog uživanja. Stoga, najbolje što možemo učiniti za sebe živjeti! Punim plućima koliko je to moguće! I da, to što nam se nešto ne da, koji puta je ok, no neki me dan draga podsjetila da “Mood follows action”… poznata rečenica Rich Rolla koja je toliko, toliko istinita. Osjećat ćemo se upravo onako kako se odlučimo osjećati! So, live a little!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!