Pokušat ću rezimirati ili bar staviti točku na “i” nakon dva članka u kojima su se ljudi našli prozvani… ili nešto. Dakle, članci #393 i #394 su izraz mojeg stava. Moje mišljenje. Na koje imam pravo, a pogotovo kad je riječ o, pazi sad – mom blogu. I sve češće i češće se počinjem propitkivati trebam li ići linijom manjeg otpora i biti lažno drag i dobar prema ljudima koji bez adekvatne pripreme ulaze u kojekakve izazove. Kao da ništa niste učili, a odlučite ići na kviz ili se prijaviti na prijemni ispit. Ovdje se radi o mom stavu da jednostavno neki, ako ne i većina ljudi nisu na razini zadatka. I zašto je problem što sam iskren, što imam stav temeljen na znanju, iskustvu, zdravom razumu,… ne samo mom, već ljudi od struke, što zapravo želim dobro drugima? Istim onima koji misle da je potrebno ići na utrke kako bi objesili svoju medalju oko vrata i na svoj prilično nebitan sportski rezultat tražili potvrdu na društvenim mrežama. Gdje je tu išta dobro? Jeste li išli trčati ili hodati na cestovnu trkačku utrku? Kad počneš hodati, izađeš sa trase i javiš se organizatoru s porukom DNF. Pa jel to trčanje jedina stvar u kojoj želite biti izvrsni? Sigurno ste u nečemu odlični i budite u tome odlični, a nečem drugom poput trčanja budite tek prosječni i zadovoljite se s rezultatima koji su u rangu uloženog ili u skladu sa svojim limitacijama.

Da pojasnim još jednom. Ne trčiš već hodaš na polumaratonu? “Trčiš” u tempu 7:15 i vučeš se 21.1 km? To nikome normalnom ne može i ne bi trebalo biti “dobra ideja”. Kao da u vojnu akciju šalješ osobu koja je tjedan dana u vojci. U vojnu akciju šalješ iskusne vojnike. Jer utrka je upravo to! To nije vaše trčkaranje po parku, što je u rangu čišćenja dvorišta vojarne. Činjenica da posjeduješ tenisice, znaš ih zavezati i kupio si sportski sat, ne znači da trebaš ići na utrku. To ne znači da ne bi trebao trčati utrke. Nikako. Moj je stav da se treba dovesti u formu i trčati utrke u kojima trčiš! Natječeš se. Utrke nisu zamišljene za one koji se ne natječu. To je izmišljotina u kojoj “svatko ima šansu”. Posao nećete dobiti ako niste sposobni dati traženo, bar ne biste trebali ga dobiti, a nepotizam nije poželjan obrazac ponašanja. Da, možeš se natjecati sam sa sobom i to svatko normalan radi prije svega, a potom se utrkuje s drugima, no današnji trend sudjelovanja u utrkama je sve samo ne racionalan, pogotovo kad je riječ o utrkama preko 15km. Tu nema praštanja nepripremljenosti. Ako ti tijelo nije naviklo, radi više. Treniraj pametnije. Uzmi trenera. Prihvati da imaš limitacije (zdravstvene recimo) koje ti onemogućavaju ozbiljniji napredak i uživaj u tjelesnoj aktivnosti koja je potrebna za normalno funkcioniranje tijela, jer to i jest bit tjelesne aktivnosti: da zadovolji potrebu organizma, tijela kako bi se ostali procesi u tijelu adekvatno odvijali.

Utrke nisu bitne ni za što, osim za ego, budimo iskreni. Ja jako volim utrke i idem na njih. Na neke idem kako bih doslovce ubacio određenu dužinu ili odradio “brzinu”. Nekad idem samo kako bih uživao u prirodi, no to nije razgledavanje bez obzira što bacimo pogled na prekrasne vidike (bar u trail trčanju). Ima puno previše stvari na koje morate paziti dok trčite, od posture, kadence, pulsa, osjećaja, terena, suplementacije, hidracije,… pa čak i psa koji trči uz vas da jednostavno to nije samo “izlet”! Utrka je u svojoj srži natjecanje u kojem postoji prvi i posljednji natjecatelj. Prilično jednostavno. Nekad je opuštenije, nekad napetije, ovisno u kojoj smo životnoj fazi ili koji su nam prioriteti, ali ideja je u većini slučajeva testirati svoje mogućnosti.

E sad, zašto ovaj naslov gore? Zato što činjenica da se ja ne slažem (a vjerojatno vas ne bi podržao niti jedan trener koji drži do svoje licence) s idejom da je presporo trčanje na duge staze čisto hranjenje ega i izuzetno kontraproduktivno za zdravlje, u kojem je postura loša, trkačka forma i biomehanika loša, mogućnost ozlijede daleko veća, zapravo nije ništa drugo nego moj stav s kojim se ili slažete ili ne. I ne, ne govorim o trčanju u famoznoj “drugoj zoni”! Ne ljutite se, jer meni to ništa ne znači. Kao da se ja ljutim na vas što to radite tako kako radite. Pa to bi bilo suludo, zar ne? Vaše tijelo, vaš život, vaše zdravlje. Smatram kako je iskrenije nekome reći “radiš krivo, promisli o alternativi”, nego bezumno navijati u stilu “lud si”. Što uopće znači “lud si”? Znači da nisi zdrav i da ne možeš racionalno promišljati o svojim postupcima. Naravno da danas svako odskakanje od mediokritetskog stanja uma i gutanja tona čipsa uz TV s lakoćom se naziva “ludost”, no treba li se navoditi baš svime što je “fora”? Ja ne govorim bedastoće i zapravo zagovaram utrke. Super su mi! Ali ako nemam sve ono što mi treba za tu utrku, nemam tamo što tražiti. Trčanje je divno. Gotovo svako jutro trčim sa psom i veliki sam zagovaratelj trčanja. Isto tako zagovaram i utrke u kojima se ljudi natječu, no u tempu 7:13 vi se ne natječete na utrci, vi preživljavate, što znači da niste na nivou utrke, a vađenje statistika da ste bolji od 50% populacije ne znači ništa na utrci jer su utrke postale posao i naravno da je bolje prodati više startnina, bez obzira tko sudjeluje na njima, unosnije je. Nema kriterija, što je često i u svim drugim sferama života. Niste na visini zadatka. Uložite više u sebe. Trenirajte pametnije. Postavite dugoročne ciljeve umjesto da srljate. Postanite bolji. I kao osoba i kao trkač. Bit ćete zadovoljniji. Nemojte postati topovsko meso!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!