Ja također “živim” na društvenim mrežama. Sama činjenica da ovo pišem, a vi to čitate čini me osobom koja na određeni način “živi” u tom elektroničnom, virtualnom svijetu u kojem svatko pomišlja da bi me mogao poznavati, biti “prijatelj” sa mnom, “živjeti” sa mnom. Ne prihvaćam zahtjeve za prijateljstvo često, više iz znatiželje i vjerojatnije vezano za neku suradnju kroz podcast ili nakon što sam s nekim uživo porazgovarao, nekako se upoznao na onaj dobar starinski način u kojem je izmjena riječi, gestikulacija i pogleda uživo bitna. Ne kažem da mi taj virtualni svemir nije donio dobrih stvari, apsolutno jest, no unatoč činjenici da ja postojim na društvenim mrežama, mislim da je prilično krivo kad to postane jedina interakcija jer smo tada upali u mrežu onoga što se događa mlađim generacijama, a to je potreba za instant rješenjima, bez puno muke. Neke stvari se daju ubrzati, nedvojbeno. Sigurno ste čuli za onu “ovo je mogao biti email” kad se sastanak s rukovoditeljem pretvori u njegovo laprdanje od 45+ minuta, a zapravo nije ništa rečeno.
No što bi se dogodilo da “zagasimo struju” i da smo prisiljeni zapravo čuti ljude što su radili, da nam ispričaju kako je bilo na skijanju ili ljetovanju. Sjećate li se kako smo se nekad nalazili doma pa bismo si pokazivali fotografije s putovanja, bez obzira bilo to u printanom obliku ili puštajući DVD na televizoru. Sjeli bismo i maltretirali svoje prijatelje s repetitivinim fotografijama naših “avantura”. Ali to nije trajalo cijelu noć. Uglavnom bismo se strpili možda kojih pola sata i onda bi krenuo razgovor. Naravno, vrijeme je utjecalo i na nas, Gen X pa smo skloni proći fotografijama na društvenim mrežama naših prijatelja i “zasititi” se istih u nekom svojem tempu, a onda naknadno eventualno prokomentirati uživo kad se vidimo. Iskreno mislim kako je potrebno da nam ljudi i dosađuju i da nas “forsiraju” i “muče”, jer tako jedino postajemo svjesni onoga što sami radimo drugima pa se trudimo prilagoditi nekom socialno prihvatljivom obrascu. To nije jedinstveno za sve, već se radi o nekoj zoni unutar koje smo jedni drugima prihvatljivi. Treba uzeti u obzir da naša osobnost, ako nije maliciozna, ipak treba određenu kontrolu, bilo našu bilo naših prijatelja kojima vjerujemo iako sam veliki pobornik da trebamo biti ono što jesmo jer je to jedini istinski način da uživamo u životu. Onog trenutka kad se počnemo prilagođavati drugima i na taj način gubimo svoju osobnost, idemo putem osobnog nezadovoljstva. Držim da svaka rupa nađe zakrpu pa je prilično vjerojatno da ćemo pronaći ljude s kojima možemo funkcionirati tako da budemo svoji, bar većinu vremena.
Ja volim objaviti sadržaj na društvenim mrežama, ali prije svega to činim kao neki svojevrsni dnevnik, spomenar pa me svako toliko društvene mreže podsjete na te neke događaje i objave. Pojave se ljudi koji u njima bili, a više nisu zbog kojekakvih razloga pa to bude lijepa reminiscencija nekih dobrih trenutaka, bez obzira na njihov konačni ishod.
Ipak mi je najdraže kad ne gledam društvene mreže i kad sam cijeli dan s ljudima uživo, posebno na putovanjima, godišnjim odmorima, izletima, a svima je jasno kako tih mogu naslagati od izlaska sunca do smjene s mjesecom. Volim ljude iako s godinama sve više uživam u samotnim trenucima. Vesele me svi ti trenuci druženja, a padne mi na pamet nakon tih druženja kako nisam opalio niti jednu fotografiju tog druženja niti sam to objavio na društvenim mrežama, što gotovo da je nužnost u posljednje vrijeme. Nemam ništa protiv toga, činite to, samo kažem kako mi je lijepo kad pomišljam kako je super pokrenuti moždane vijuge i aktivirati pohranu tih sjećanja, bez da smo “uključili struju”. Moj dragi prijatelj, Marko Kutleša, čudesan doktor i infektolog, napisao je vrlo interesantnu knjigu Posljednji stvaratelji sjećanja u kojoj prenosi tu ideju kako smo se nekad prisjećali događaja, svaki na svoj način što daje i na određenoj dinamici jer svatko je neki događaj zapamtio na sebi svojstven način, najčešće parcijalno pa bude zanimljivo razgovarati o tim nekim sjećanjima s drugim akterima istih, gdje se događaji formiraju kroz nekoliko sličnih sjećanja u jednu interesantnu sliku sastavljenu kao mozaik od pazli. Društvene mreže neće nestati, sastavni dio su naših života, ali volim “isključiti struju” i živjeti u trenutku, pokušavajući upiti svaki trenutak kao da ga fotografija neće zabilježiti, kao da je to jedini način da opstane – u mojem sjećanju. Vjerujem da kad bismo danas stvarno isključili društvene mreže da bi nestalo prilično lažnog, prilično toksičnog, da bi se ljudi morali interesirati i komunicirati na puno bolji način. Da bismo bili jedni drugima bitniji, bili bismo jedni drugima i interesantniji jer ne bismo ispijajući kavu razmišljali prepričava li nam prijatelj nešto što sam već vidio na kakvoj aplikaciji. “Isključite struju” svako toliko, zovite ljude na druženje uživo, nemojte ih propustiti, činite stvari zajedno i stvarajte sjećanja zajedno.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
