Ovogodišnji Noćni cener za mene je bio baš poseban. Biti pozvan sudjelovati u panelu o Ceneru i posljednjih 10 godina trčanja u Hrvatskoj je iznimna čast. Smatram se privilegiranim, ali valjda je moje pisanje o ljepoti bavljenja sportom, posebno trčanjem, ostavilo traga što je uostalom i bila namjera jer bitno je govoriti o lijepim i dobrim stvarima. Danas se premalo naglašava ono što je dobro, a ja baš volim govoriti o dobrim stvarima. Uglavnom, biti u društvu onih koji su stvarali trčanje u Hrvatskoj i popularizirali ga, je istinska čast, a sve koje interesira, slobodno zavirite na YouTube preko ovog linka. Hvala Nedeljko na pozivu, ali i na cijeloj trkačkoj priči koju nam serviraš sad već duži niz godina. Samo tako nastavi!

Mogu slobodno reći da sam na Ceneru doma. Tako me vide i organizatori i drugi trkači, a ja ne vidim kako bih drugačije bilo nego da trčim tu sada već legendarnu utrku koja je možda najpoznatiji trkači brend Zagreba. Zagrebački maraton bi nažalost samo želio biti nešto više nalik Ceneru, a možda bi i mogao biti kada bi naša kultura bila više orijentirana prema aktivnom životu nego prema promatranju tuđih aktivnosti, no to je tema za neki drugi članak. Sjećam se da sam Cenera trčao i u jet leg fazi nakon dolijetanja iz Amerike, po nevjerojatnoj oluji i hladnoći te onoj Anti-Cener varijanti u kojoj smo organizator Nedeljko Vareškić i nas nekolicina (mislim da nas je bilo 6 ukupno) trčali po alternativnoj ruti sa startom ispred Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Zanimljivo je da sam u nedjelju trčao s istim tim ljudima, a da me Matko Reder zapravo pogurao u posljednjem kilometru ljubazno trčeći uz mene iako smo obojica navikli da on pobjeđuje u našim “okršajima”. Hvala asu!

Ali ajmo još malo o utrci, na čiju startnu ravninu sam dotjerao nekih pola sata prije starta kako bih se vidio sa svojim dragim prijateljima iz grupe Freud’s Runners! Okupljanje ispred Croatia Airways smo zamijenili Gradskom ljekarnom, s obzirom da se utrka sa Zrinjevca preslila na Trg. Atmosfera je fenomenalna! Glazba po mom ukusu i zapravo rokaju po hitovima 90-ih i 2000-ih. Pred sam početak guram se u prve redove s Dino Kuiš no išlo je koliko je išlo, dok su u pozadini rokali hitovi poput Jump Around (Cypress Hill) ili Enter Sandman (Metallica) na samom startu.

Uglavnom, nisam imao nekakav cilj. Rijetko kada imam cilj na utrci koji nije samo završiti živ i zdrav. Ako nisam za postolje, apsolutno mi je nebitno, a večer prije na forumima Veronika (Jurišić) je rekla kako oni koji trče među posljednjima zapravo najduže uživaju u utrci, što je prilična istina. Sam sebi sam rekao kako bude biti će pa ako vidim da imam mogućnosti za kakav bolji rezultat, nešto bliže 45 minuta, biti ću zadovoljan. Utrka je krenula istom rutom kao i prošle godine pa će biti dobra usporedba iako mislim da sam prošle godine bio skroz naprijed među onim najbržima. Tako se posložilo. Ove godine malo udaljen, krenuo sam u slalom na koji sam navikao i ne mislim da se tu može nešto puno napraviti. Startevi su takvi. Gužvancija i preticanje kad se za to ukaže prilika. Jurnuli smo koliko je išlo Jurišićevom prema Palmotićevoj, a znam da sam na samom startu izgubio nekih dobrih 10 sekundi u odnosu na gun time, no to meni ionako nije bitno jer se broji samo ono što je na mojoj ruci (ili eventualno chip time). Nakon Pamotićeve, ulazimo u Boškovićevu prema krugu oko Đamije i onda u Račkog nazad prema Trgu. Tu se stvari već polako počinju čistiti, ali nevjerojatno je koliko samo 5-10 metara u startnom prostoru može značiti. Sustizao sam skoro kroz cijelu utrku znatno sporije trkače. No to je dio utrke i tko se na to žali, morao je stati u prve redove i od tamo krenuti u svoj pohod na PB. Na pola utrke kužim da trčim manje više u nekom solidnom tempu 4:20-4:25 i da bih možda imao šanse skinuti prošlogodišnjih 44:nešto (44:33, no to u tom trenutku nisam znao). Možda bi i bilo tako da ja nisam ja i da mi najbitnija stvar na Ceneru nije atmosfera pa sam gubio dah pokuavajući dobiti promatrače da budu glasni ili glasniji, da navijaju, objavljivao live na facebooku trčeći preko Trga, kroz legendarni zid komfeta najglasnije ekipe Zagreb Runnersa u Tomićevoj ili live glazbu ispred Glazbene akademije na Kazališnom trgu. To sam ja. To vjerojatno samo Ivica Skočić razumije. Kako god, ulazak u drugi krug, ja još uvijek držim isti tempo i taman kad sam mislio da ga neću održati, uletio je Matko s kojim sa utrčao u cilj nekih 16 sekundi nakon 45-e minute utrke. Naravno da sam Matka pustio ispred sebe jer nisam ja njega vukao već on mene.

U cilju me dočekala CC Peniston i njen Finally, po moom osobnom mišljenju najbolja dance stvar svih vremena, a jako volim taj žanr, tako da svake pohvale DJ-u koji je evidentno razvalio možda najkvalitetnijom glazbom do sada, a sjećam se i drugog prelaska Trga u kojem je E Samba (Junior Jack) tjerala tijelo na kretanje u jačem tempu! Ne sjećam se da sam ikad pratio što se pušta na utrci od glazbe i vrlo često je to rock (na utrkama AK Sljeme teško da je moguće čuti nešto drugo LOL), a ne jednom sam na startu mnogih utrka čuo Thunderstruck (ACDC). Moram reći da je glazba na Ceneru bila apsolutni top!

Ali moram pohvaliti da su se ove godine baš svojski potrudili oko svega. Dobili smo i Dorina čokoladice kao dio startnog paketa, a oni koji koji su završili utrku dobili su poklon bon za besplatni pregled u Poliklinici Kaliper što je istinski super i jedva sam čekao prijaviti se za pregled. Bilo je i bonova za popust pri kupovini dodataka prehrani i kupovini u Hervisu, no istinski mislim da je najbolji dio zapravo organizacija samog događaja koji mi se ove godine nekako čini poseban! Organizatori su si dali za zadatak da to bude trkački spektakl i grad (čitaj LJUDI) je to prepoznao. Vrijeme je bilo odlično za trčanje, ni prevruće ni prehladno, a bez padalina, tako da je Centar bio pun ljudima koji su mogli navijati za trkače. Ponovno je bilo puno banera s različitim natpisima, što je postalo zaštitni znak ove utrke. Bih li mijenjao nešto u svojoj taktici za utrku da sam znao da sam mogao brže? Apsolutno ne. Sad si razmišljam da mi je žao što nisam bio sporiji da upijem svu tu gradsku vrevu, ljepotu našeg živog grada koji se kreće kroz sport. I to ne onaj profitabilni već istinski i vrlo osoban… za svakog od nas jer utrku čine ljudi koji sudjeluju: trkači, promatrači i volonteri.

A volonteri… hvala vam što pazite na nas trkače, što nam dodajete vodu na okrepama, što nas bodrite, što koji put kisnete i na vjetrometini ste i prije starta utrke i nakon što zadnji trkač završi. Kao i policajcima koji i svim ostalim službama koje brinu da se osjećamo sigurno. I vi koji nam u cilju stavljate medalje oko vrata. A medalja… medalja je ona u nizu jer je dio kupa i mislim da je baš dobar potez organizatora da napravi medalje “u nizu”, nalik puzlama.

I što sad? Može li bolje? Prilično sam siguran da može iako je ovih 3000 trkača čudesno za jednu utrku pa čak i u Zagrebu. Ali ja znam da ova ekipa iz DŠR Aktivan život to može jer su pametno osluškivali ono što se trkačima svidjelo, ali i svojevremeno konstruktivne kritike oko trase. Da Zagreb to može i da će se uvijek tražiti kotizacija više jer ovaj grad zaslužuje imati jednu tako dobru utrku! Iskreno, meni ne treba bolje jer je ionako predivno i neka tako i ostane, a veselim se već slijedećem izdanju. Bravo Ceneru!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!