Jesam li ikad pomislio da ću ovo čuti? Jesam. Jesam li pomislio da bi to moglo biti skoro? Ne. Eto iskreno. Uvijek razmišljam da su stvari u životu tako dinamične da se baš svakog trenutka može dogoditi nešto što će promijeniti način nekog segmenta mog života. Pa opet, trčanje je sastavni dio moje rutine, moje kulture fizičke aktivnosti, dio mog identiteta usudio bih se čak reći, a trčanje prirodom, brdima, šumama, s Vitom ili prijateljima, ima jednu posebnu čar, posebnu dimenziju. No kako god bilo, uvaženi profesor, gospodin ortoped rekao je u ovoj preliminarnoj fazi (citiram!): “Molim izbjegavati aktivnosti i položaje koji uzrokuju tegobe, pogotovo stresne aktivnosti kao što je trčanje. Preporuča se bicikl i plivanje (ali ne prsni stil)“.

I tako ja, čini se, u iščekivanju magnetne rezonance, a nakon UZV i RTG pretraga koje svaka za sebe upućuju na nepostojanje hrskavice na dijelu zgloba koljena. To “boli” i to uzrokuje fizičku bol. Ne volim fizičku bol, bar ne tog tipa, a “klinički varus koljena” kako ga u svom nalazu opisuje vrli gospodin ortoped (podaci poznati autoru), ne daju baš neki plan oporavka. Za one kojima se ne da guglati, varus deformitet karakterizira suženje medijalnog kompartmenta (odijeljka) koljena uz izražene bolove s unutarnje strane koljena te pomak potkoljenice prema unutra (preuzeto s interneta). Bol dakle govori da radim nešto što ne bih trebao raditi ili to radim krivo. Je li ova ozljeda posljedica genetskih predikamenata, krive posture pri trčanju, trčanju kao “lošoj” aktivnosti, “jednom krivom koraku”, krivim cipelama ili lošem držanju,… ili od svega pomalo, trenutno je nebitno jer nemam male prenosne rentgene ili kakve druge skenere koji na dronovima prate kako se krećemo. Tko zna kad je ovo nastalo i koliko je trebalo da postane ovakvo. Možda je jedno uzrok, a drugo samo doprinjelo kao akcelerator. Bol nije fora, a čini se kako nova epizoda podcasta koja mi je u obradi (zapratite, ne vodim ju ja već Maja Matanić i ima gošću i gosta) dolazi taman kao naručena.

Dakle, jedno koljeno je dobro (načelno), a drugo nije. Trčanje dugoročno gledajući za mene znači dodatno gubljenje na kvalitetu života u ovom trenutku. I sad bi netko zloban (i vjerojatno glup), mogao reći kako su moji prethodni članci izraz nezadovoljstva, ljubomore, zločestoće i tko zna čega, a u kojima ispadam prekritičan prema trkačkoj zajednici. Najiskrenij, tek sam danas doznao za neke stvari pa nisam ni pomišljao da dugoročno neće biti trčanja. Ja ne trčim za i zbog utrka, ja trčim jer volim trčati i za to mi nitko ne treba. Argumentirano ću kritizirat sve što smatram lošim, uključujući i svoje postupke. E pa jesam li ja onda išta od prethodno nabrojanog? Nisam niti jedno od toga ako mene pitate. Možda malo zavidan prema onim zdravima koji uživaju u trčanju, a opako kritičan prema onima koji unatoč ozljedama i dalje smatraju “da se to njih ne tiče”. E pa tiče vas se! U filmu “Gladijator”, Maksim Decidije Meridije (Russell Crowe) kaže: What we do in life echoes in eternity. Čovjek nije otok (parafrazirani i često ponavljani E. Hemingway) pa sve što činimo danas, obilježit će našu budućnost, a kad povežemo ova dva citata, mogli bismo dobiti da će naši odabiri utjecati ne samo na naš život, već i na živote onih koji će živjeti s nama i našim odabirima. Koliko će značajna biti ova ozljeda, koji će daljnji tijek liječenja biti, hoće li eventualna operacija omogućiti da ponovno trčim bez bolova ili ne, postoje li neinvazivne ili manje invazivne metode koje mogu stvoriti hrskavicu… kao i još puno drugih pitanja, trenutno je nemoguće dati precizan odgovor. Hoću li se morati odreći trčanja s Vitom po Maksimiru, s Kikijem i Robijem po brdu? Vjerojatno. Hoću li to prekršiti? Vjerojatno… ali jako rijetko. Hoće li to utjecati na skijanje ili penjanje? Možda. Hoću li ja to moći? Hoću. Naći ću nešto drugo što me veseli (teško da ću baš skijanje i penjanje zamijeniti, ali idemo vidjeti). Život ne prestaje ako jedan dio života doživi svoj kraj.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!