Polumaraton je disciplina koja mi uopće nije bliska. Nimalo. Stvarno volim bežati, ali halfići mi nisu vrh. Predugo mi to nekako traje, a uglavnom nigdje šume oko mene… ili bar planinskih vrhunaca. Ali nekako u posljednje vrijeme trčim prilično dobro pa sam rekao sam sebi da ću jednog istrčati u 2019. Planiranje utrka je krenulo još u prosincu. Nešto prije Božića 2018. izašla je najava Atletskog kluba Sljeme za Hendrixa, ali unatoč njihovim vrlo originalnim objavama (strašno su zabavni!), nije me se dojmila sve do objave sa medaljom. E tu su se stvari radikalno promijenile. Early bird prijave sam shvatio ozbiljno kao i većinu utrka na koje želim otići jer se uglavnom radi o popularnijim utrkama gdje se kotizacije vrlo brzo razgrabe. 30. prosinca uplaćujem kotizaciju i to je to. Idem ponovno trčati half.

Trči kampanjac, p…a ti materina

Ne znam kako vi, ali ja sam dosta svog života bio kampanjac, pogotovo u srednjoj školi kada su mi izvanškolske aktivnosti oduzimale prilično vremena, a moja želja za druženjima s ljudima nije mi ostavljala puno prostora za ništa drugo nego biti kampanjac.

U poslu sam sve samo ne kampanjac i prilično sam fokusiran na projekte i promišljeno planiranje svih detalja, uključujući sve ono što može poći po zlu. No naučio sam kako se na ljudski faktor i vremenske uvijete teško ili nikako ne može utjecati. Ili bar do te mjere da bi sve to moglo proći bez nervoze pa sam vratio ona neka znanja improvizacije iz srednjoškolskih dana, u čemu sam bio prilično dobar (op.a. ne znam koliko je puta vama pas pojeo bilježnicu, ali meni preko nekoliko puta). No u sportu u kojem se natječete pojedinačno i gdje zapravo sve ovisi o tome kako ste se pripremili možete stvari prilično dobro kontrolirati, osim vremenskih prilika koje ne možete znati nekoliko mjeseci unaprijed kada se prijavljujete za određeno natjecanje. Za Hendrixa sam želio biti spreman. U glavi, u plućima i nogama jer iskreno vremenski uvjeti nisu nešto čime se zamaram. Ako je hladnije trčat ću brže, ako je vruće trčat ću sporije. Gotovo je nebitno pada li kiša, snijeg, sije li sunce ili je poluoblačno. Kad si na startu sve što se od tebe očekuje da u nekom trenutku prođeš ciljem, i to je cijela mudrost. Kad dođeš, dobro si došao.

No kada trčati dužine? I mislim si ja kako half i nije neko čudo od dužine, nešto kao “pa nije to maraton”! Moji treninzi na tjednoj bazi sastoje se od vježbi snage, penjanja na stijenu, planinarenja ili trčanja na Sljeme, crossfita te povremenog trčanja distanci od 5-10 km. U prosjeku odradim 8-9 treninga tjedno pa bih mogao reći da je moje tijelo u konstantnom podražaju i ideja je biti psiho-fizički spreman na bilo koji izazov stavljen pred mene. Pa sam tako trčao koliko se trčanje moglo ugurati u raspored koji je pretrpan svim i svačim, kao i svakom drugom zaposlenom roditelju. Nisam želio ponoviti scenarij od prije dvije godine sa Zagrebačkog proljetnog polumaratona (2017.), kada sam u bolovima trčao prvih 11 kilometara dok potkoljenica nije umrla pa nakon toga više nije bilo bolova. Do kraja utrke bar. Poslije toga nisam stao na nogu 3 dana jer su se upalile sve tetive u stopalu i potkoljenici. Kampanjac u meni je zaboravio trčati nekoliko mjeseci. Mogu pronaći bar pet odličnih izgovora zašto se to dogodilo no činjenica je da nisam bio dovoljno fokusiran na cilj i kako najoptimalnije doći do njega. Premalo kilometara u nogama do tog halfa i tetive su stradale.

Sada sam spreman Hendrixe… skoro pa jesam

Dakle prilično je jasno kako sam u glavi dovoljno jak da zanemarim i bol i riskiram ozbiljnije ozlijede i pauze u treniranju, samo kako bih završio ono što je planirano. Čitam nešto o tome i nisam siguran radi li se o gluposti, mazohizmu ili nečem pozitivnom što mi omogućava da dođem do zacrtanoga cilja. Još uvijek gruntam, no ove godine sam odlučio kako ću tome prići s malo više intelekta i dati tijelu da se prilagodi testu koji je preda mnom. Moji česti odlasci na Sljeme dali su i tetivama i mišićima dovoljno snage i fleksibilnosti. Istrčao sam nekoliko utrka i znao sam da će Omišalj 10K biti odličan test snage pred Hendrixa. Ali ipak moram otrčati tu dužinu prije same utrke.

Polovicom veljače, sin je išao na rođendan kod prijatelja u neku sportsku igraonicu na Velesajmu pa mi se vrijeme od 11 do 13 sati činilo kao idealno za trčati po Savskom nasipu. Vrijeme je bilo sunčano i ugodno, uz lagani vjetrić, podloga upravo ona po kojoj ću trčati Hendrixa. Sve bi bilo idealno tog vikenda kada sam planirao otrčati neslužbeni halfić, da se tri, četiri dana prije nisu pojavili bolovi u stopalu – na Sljemenu sam istegnuo tetive i zglob. Boli toliko da šepam. Ali kako ja funkcioniram po sistemu “u kalendaru je – idi odradi”, sam sebi sam postavio nešto što mi se činilo prilično glupo forsirati. Ali govorim sam sebi kako ne mogu na Hendrixa bez da sam siguran da to mogu istrčati. I tako se ja uglavnom zakoljem sa 21.1 km gdje mi je tempo nakon 17. kilometra bio više u zoni 6:00/km i mislim si “koji mi k…c to treba”. Pa kome se ja dokazujem?

Zapravo samo sebi se dokazujem. U glavi sam opet istrčao half uz bolove. I to za 1:59. Nije neko čudo, ali je ispod 2 sata. Sub2. Nekome je to nedostižno, a ja to trčim strgan. Oporavio sam se i onda istrčao svoj najbrži cener na Holjevci, da bih sredinom ožujka trčeći sa svojim dragim frendom Robijem i njegovim Freudom (op.a. pas po kojem se naša trkačka skupina zove) otišao otrčati 16 km od Jankomirskog mosta do Jaruna i nazad da se upoznam malo sa stazom i dam nogama kilometre. I što se dogodi? Stopalo opet boli, boli rist i još dobijem žuljčinu na stopalu onako tjedan dana prije utrke u Omišlju! Pa jel’ to mene netko hebe? Dokle tako? Ma i to je prošlo ok u konačnici. Poljepio sam flastere i Omišalj je prošao izvrsno.

Dan H

Da, došao je i taj dan. 7. travnja 2019! Zvuči najmanje kao da je riječ o ozbiljnoj operaciji, a ne zajebanciji hrpe bedaka na nasipu rijeke Save. Zajebancija je prilično bitna riječ kad je AK Sljeme u pitanju. S njihovom Lagvić ligom je moje trčanje po brdima postalo legitimno, u smislu trčanja trail utrka. Sviđa mi se taj prilično ležeran način vođenja kluba i utrka, ako mogu biti slobodan reći, bez nepotrebne političke korektnosti. Simpa su.

Okupljamo se Robi, Boki, Ivana, Ranka, Ivo i ja na startu utrke, rukujemo se, grlimo, ljubimo i naravno još pozdravljamo, grlimo i ljubimo hrpu druge ekipe koja je ili došla trčati, bodriti ili volontirati. Atmosfera prilično opuštena. Do te mjere da bih ja najradije otišao doma, “jer sam samo 7-8 od 10 napet za trčanje” danas, od svojih uobičajenih 12 (op.a. takvi smo mi hiperaktivni ljudi). Mislim si, trčat ću u nekom tempu 5:20, ako ne i 5:30 pa ću nakon pola odlučiti kako se osjećam i ubrzati. Izgurali smo se što prije startu jer lijevak koji slijedi ulaskom na nasip će stvoriti prilično gužvu i teže je za preticati, gubiš dosta energije. Zapravo mi uopće nije jasno kako je ovo popularna utrka. Ima status legendarne, must run gradske utrke, a uvjeti su skoro za trail. To je neki hibrid utrke gdje zapravo nemaš pojma koje tenisice staviti za utrku. Cestovne bi mogle biti premekane, a klasične trail vjerojatno pretvrde. Nešto nalik Salomonovoj SpeedCross tenisici bih ja dao prednost, iako meni osobno ne paše taj model. No ja trčim u svojim Salomon SonicPro koje ne vole šljunak (ili bar moja stopala u njima ga ne vole). Većinu vremena trčite na nasipu koji ima trakice utabane zemlje između travnatih dijelova nasipa pa onaj koji ne gazi ravno zapravo gazi po 2 različite podloge… ili mu/joj to dobro dođe za ispravljanje krivog patkastog hoda. Eto, u svakom zlu nešto dobro.

Tempo u kojem sam krenuo (kako je vidljivo iz tablice) bio je brži od zamišljenog od samog starta. Jednostavno sam se osjećao komotno između 5:05 – 5:10, no kao i na svakoj utrci svi mi dobijemo krila pa nam se nekako ide brže. Ali nisam ni u jednom trenutku gasio nadzorni sustav jer premalo trčim duže rute da bih bio potpuno siguran kako će se tijelo ponašati. Da, za mene je half duža ruta. Vremenski uvjeti zapravo superpovoljni. Oblačno i padne pokoja kapljica kiše svako toliko no ni blizu da bi se reklo da kiša pada. Više kao da se kiša prijetila da će pasti nego što je stvarno ostvarila prijetnje. Bolje i to nego da je sunce sijalo i bilo vruće. Bilo je vruće bez obzira.

Uglavnom u prvih se tri, četiri kilometra nekako stabilizirala kolona, bar na mjestu gdje sam ja bio od starta i penjanja na nasip. Prelazimo mi tako sad već preko Jankomirskog mosta, deseti kilometar je iza mene, okrepu nisam propustio niti jednu, makar pola čaše vode, i k’o grom sam. Puls ispod ili bar oko 170 što je za mene super, ništa me ne boli, ne žulja, ne zateže i što je najbitnije, nitko me ne prolazi. Tko me i pređe, to je nakratko jer se nekako probijem ponovno naprijed držeći zapravo stabilan tempo. No dolazi šljunak. Trčanje po šljunku nije zabavno. Niti ima trakcije dovoljno niti je ugodno da ti kamenčići konstantno masiraju stopala. Bar meni nije. Kad sam na trailu, onda to nekako drugačije doživljavam. Ovdje nekako razmišljam da moram biti koliko je moguće brz, no na šljunku nema nekog jurcanja. I tako sve do slijedeće okrepe na 14. km nakon čega se opet vraćaju one trakice utabane zemlje koje podsjećaju na hodanje na žici. Ili to ili trčanje po travi. Meni više odgovara ta utabana zemlja, ali nije baš idealno. Skoro kao catwalk. Skoro!! Samo još fali da netko počne tako trčati kao da je na modnoj pisti.

Na 16. kilometru gledam na sat i shvaćam kako sam blizu svog najboljeg vremena ukoliko nastavim u tempu koji je ispod 5:00, ali još nije vrijeme za ispaliti se jer bih se prije mogao spaliti. Stišćem malo po malo po tim trakicama i povremenim pretjecanjima po travi te dižem tempo. Ništa radikalno jer ne želim svu silu ljudi koje sam ostavio iza sebe ponovno dobiti ispred sebe. To vam je kao kad vozite na more autocestom i preteknete sve one silne kamione i čudake što se opasno sporo vuku po cesti i onda vam netko u autu kaže da mora na WC. Da ne velim kako sam od otprilike desetog kilometra ozbiljno promišljao o tome da stanem na pišpauzu, no taj scenarij nije bio opcija. Mjehur se morao strpiti. Danas idem po PB (personal best)!

I tako na 18. km me zove brat i kaže kako neće s klincima doći na cilj jer kiša zeza (on je danas bio zadužen za čuvanje). Ja ga brzinski informiram da imam još tri kilometra i da se vidimo skoro. I taman me dvojica preteknu. E nećete razbojnici! Nestvarno je na što je mozak spreman kad mislite da više nemate što dati. Naginjem se više prema naprijed, produžujem mrvu korak i kreće finiširanje! Na pješačkom mostu se čuje galama ekipe koja tjera na sprint u posljednjem kilometru. Frendica maše i viče moje ime te mi daje pet u prolazu! Hvala Sanja! Lik iza mene mi diše za vratom već dva kilometra i kad god se približi ja ispalim još brže. Uopće ne znam od kud mi, ali si mislim kako uvijek mogu krepati u cilju, no sad se to ne smije dogoditi. Još više ubrzavam. Ma imam uletjeti u taj cilj kao da mi je za egzistenciju potrebno. Čuje se Hendrixova glazba u daljini i sada sam na minutu do cilja. Nisam siguran mogu li iz sebe izvući još imalo snage, ali dajem sve što imam kako bih pretekao dvojicu u zadnjem zavoju prije samog cilja. Prolazim kroz cilj slušajući kako komentator izgovara moje ime, volonterke mi stavljaju medalju oko vrata, istu onu zbog koje sam se prijavio i ne znam za sebe… ali ne od sreće ili nešto slično, nego sam iz hiperventiliranja pao u slow-motion mode i pluća samo što mi ne kolabiraju. Nije prvi put, znam da se moram nastaviti kretati i disati. Čujem Robija (koji je došao prije 15-ak minuta… ubojica!) kako mi fućka, ali nisam u stanju ništa jer moram smirit srce i pluća. Dotrčava Robi i hoda malo sa mnom, nešto priča “da mora ići“, a ja mu samo pokazujem prstom jednu minutu da dođem k sebi. Malo sam se oporavio i gledam na sat. 1:45! Novi PB! Oko 3 minute bolje nego prethodno najbolje istrčano vrijeme i to na ovom šoderu i trakicama (ako im dosadi Hendrix, AK Sljeme mogu nazvati utrku Šoder&Trakice polumaraton). Ma prezadovoljan. Ne samo zato što sam poboljšao svoj rezultat, već zbog svega. Zbog atmosfere, zbog činjenice da sam se ponovno odlučio na half, zbog moje ekipe Freud’s Runnersa i svih koji nas simpatiziraju, zbog ležernih i originalnih, ali marljivih ljudi iz AK Sljeme, zbog onih koji su danas istrčali svoj prvi polumaraton (bravo Ranka),… ma ukratko – zbog svega. Vrijedilo je doći.

Neki dan sam pokušao dokučiti zašto Zagreb ima toliko polumaratona? I zašto se dva odvijaju na nasipu? Grawe noćni maraton ima half opciju. Mislim da imamo cca 5-6 polumaratona i 2 maratona. U potpunom suficitu utrka, gdje zapravo nema vikenda, a da se ne održava otprilike 3 utrke, mi imamo 2 polumaratona koji idu Savskim nasipom. Idu, doduše, drugom trasom, sa četiri mjeseca razmaka i u drugo doba dana. Na trenutak pomišljam kako bi se trebali spojiti i imati maraton koji bi se zvao Hendrixov noćni maraton. Nema šanse, jasno mi je. Grawe-ov je nova utrka koja ima dobru priču i jakog sponzora. I neka se trči. Bolje da ljudi trče nego sjede po trosjedima.

No, zašto je Hendrixov polumaraton legendarna utrka? Činjenica je da utrka nije ni približno od jučer (što se slobodno možete uvjeriti na stranicama AK Sljeme gdje objašnjavaju povijest utrke), ali pretpostavljam da je to rezultat dobrog marketinškog promišljanja… i OK, možda malo sreće vulgaris. Imate uobičajenu rutu trening trčanja priličnog broja građana u Zagrebu po kojoj se ta utrka u različitim formatima trči već 38. godinu. Kada je počelo vjerojatno nije bilo puno opcija za lokacije trčanja niti je trčanje bilo toliko popularno kao danas. Imate popularni grafit koji se godinama farba i prefarbava na zanimljivom mostu kojim samo vlakovi i bedaci prelaze… i na koncu imate glazbenu legendu Hendrixa koji vjerojatno nikada nije istrčao ni metra, ali je legenda i ima zvučno ime.

Zapravo bravo za AK Sljeme, iz nečega potpuno osrednjeg ste napravili fantastičnu priču. Imate stvarno odlične i originalne utrke (op.a. i one underground također), originalan, ležeran i duhovit pristup pa se veselim i Boroši i MedvedRun-u koji slijede su svibnju i lipnju.