Kad kažem ime Mario Lovrić, u trkačkoj zajednici odmah zazvoni. Da, to je onaj “što iskače iz paštete”. Je, istina je. Nije jedini. A ovo nije priča samo o Mariu Lovriću jer o Mariu znam vrlo malo iako sam čovjeka upoznao na jednom druženju Run Croatia u Bonku.

E sad, zašto ja pišem o čovjeku o kojem ne znam gotovo ništa? Pa zato što je Mario Lovrić aka Ludi Lovro zapravo personifikacija svakog od nas. Nema dvojbi da Mario voli trčanje. Pa tko bi se toliko mučio trčati, a da to ne voli? Je li Mario influencer željan pažnje? Svi koji objavljuju na društvenim mrežama spadaju u tu kategoriju pa bih daljnje trubljenje o tome izostavio. Samom mi je tako, uostalom. U ovom tekstu Maria ćemo koristiti kao “ogledni primjerak”.

Zašto je svaki Mario dobar za trčanje? Naš Mario, ovaj pravi, Lovrić dakle voli trčanje i silno se trudi dati to svima do znanja. Zapravo mu prilično dobro ide i nije da netko trči umjesto njega pa se on kiti tuđim perjem. Nije fejk, lik stvarno trči. Nije zajebancija. Znoji se, trudi, ima dobre i manje dobre dane, bori se s motivacijom, s dnevnim obvezama, roditeljstvom, poslovnim obvezama, suncem, kišim, hladnoćom i vrućinom,… baš kao i svi mi. No ovaj naš Lovro stalno promovira to što radi, gotovo svakodnevno. I na utrci gotovo da svi znaju za njega. Pa po čemu je Ludi Lovro toliko poseban? Iskreno, osim što je ekstrovert koji nema problema reći, napisati, objaviti što je radio, ni po čemu se ne razlikuje od ostatka trkačke zajednice.

No ono zbog čega ga ljudi rado čitaju, susreću, pitaju, iako nije nikakav ekspert u trkačkom svijetu niti bilo kakav autoritet? Pa upravo zato što to nije. I ne, ovo nije kritički osvrt na Maria Lovrića. Baš suprotno. Ja sam Mario Lovrić. Mnogi su, da sad ne pišem kako smo svi mi Mario Lovrić. Mario je amater i piše, govori i objavljuje iz te perspektive. Ne nudi rješenja o temama o kojima nema dovoljno znanja. Ne nudi plan treninga jer nije trener. On govori o svojim iskustvima, o svojem napretku, o svojim utrkama, o svojem životu. I zato ga ljudi razumiju. Zato što se lakše mogu poistovjetiti s čovjekom koji prolazi kroz iste probleme, kroz istu trkačku flajšmašinu. Jer se radi o sasvim običnom trkaču iz kvarta, ne profesionalcu koji to radi za život. Svaka čast profesionalcima, ali teško ću se ja uspoređivati s jednim Antom Živkovićem u bilo kojem smislu. Ne govorim o uspoređivanju rezultata samo, već u svemu. I ne govorim kako se treba uspoređivati s bilo kim jer u životu trebaš uspoređivati sebe od prije i sada, no uči se na tuđim greškama. Pametni ljudi to rade. Osluškuju tuđa iskustva i ponekad to iskoriste pa si olakšaju život. Mario je kroz svoje neke odluke i ustrajnosti u želji da promijeni što mu nije bilo po volji, doživio neke preinake koje su mu život učinile ljepšim i ugodnijim no do njih nije došao laprdanjem, već ozbiljnim radom i stoga je njegovo iskustvo i njegova riječ apsolutno relevantna.

Trebalo mi je vremena da skužim Maria. Nije mi legao na prvu, iskreno ću reći. Zapravo, uopće ne znam razlog tomu i sada je to nebitno. Možda zato što dva glasna u istom prostoru ne mogu lako koegzistirati. Nismo prijatelji (još), ali vjerujem kako se razumijemo. Vjerujem kako smo jedan drugom trkačka podrška, a istovremeno smo podrška svima onima koji nas u trkačkoj zajednici okružuju. Kao što je trkačka zajednica podrška nama. Svima nama. Mario je influencer, u onom dobrom, pozitivnom i ispravnom smislu u kojem poticajno djeluje na zajednicu s ciljem popularizacije sporta i aktivnog života. On je vidljiviji dio spektra te trkačke duge i jasno daje do znanja što je sport, koje su njegove vesele i dobre strane te što je potrebno proživjeti, proći i izdržati kako bi se došlo do cilja. I nemojte misliti da je Mariu lakše nego vama, ali vjerojatno si promišlja kako sad ne može stati kad ga drugi gledaju! Tako da svi koji u njega gledaju ga istovremeno pokreću. To je zapravo nekakav začarani krug ili motivacijski perpetuum mobile.

Stoga, želim nam svima što više Ludog Lovre, Skoleta i njemu sličnih. I nadam se Lovro da ćeš se pojaviti na brdu s Freud’s Runnersima da se podružimo.

Sve fotografije osim naslovne su proslijeđene od Marija osobno, a za naslovnicu pouzdano znam da je djelo majstora Dinka Bažulića.