Neobično mi je kako već nekoliko tjedana nisam napisao ništa na blogu. Od kad sam počeo, svaki tjedan bih napisao jedan članak. Barem jedan. I ovaj neće biti nešto čudesno, ali ionako je to samo dnevnik mojih misli, a vama na promišljanje. Zašto ne pišem? Zato što mi se nakupilo sranja u medijima. Svijet je političko-ratnom kaosu, društvo se polarizira. Nekad bih tvrdio da je raznolikost bogatstvo čovječanstva, a različitost razdvaja. I dalje to tvrdim, ali se ne usudim to reći na glas, jer neki tvrde kako je raznolikost štetna. I jest kad počinjemo naglašavati svaki i najmanji njen dio. Onda više naglašavamo raznolikost. Treba o tim stvarima jednostavno šutiti i kao nordijske zemlje, ne truditi se previše isticati. Jer budimo iskreni, vrlo malo je ljudi koji se stvarno mogu isticati nečim, a ponajmanje nečim bitnim.

Posebno “bježim” od trkačkog svijeta koji me toliko interesirao i kojem dugujem mnoge članke, mnoga poznanstva (neka prijateljstva) i puno lijepih uspomena. Istovremeno, sve više otkrivam zamke koje krije, lažne heroje, borbe ega, kako unutarnje tako i međusobne, oko rezultata koji u stvarnosti ne predstavljaju baš nikakav uspjeh da bi bile bitne za neku objavu na društvenim mrežama. Isto vjerojatno bi ljudi mogli reći o ovom, no s druge strane, ja plaćam ovu platformu svojim novcem i imam pravo napisati što god me volja. Trčanje je dobro za zdravlje u smislu onog potrebnog endurance dijela tjelesne aktivnosti. Natjecatelji su izmišljotina i apsolutno ništa drugo nego hranjenje ega. I tu je priči početak i kraj. To nije nešto čime bi se trebalo posebno dičiti, osim ako niste svjetski ili olimpijski prvak… ili bar na tom nekom nivou. Ostalo je… ostalo! Pa tako i mnoge discipline koje danas postoje u stvarnosti ne bi trebale postojati, imati knjigu koja se zove po mojem najdražem pivu, a kamoli da bi trebale biti odskočna daska za samopromociju pod krinkom dobrotvorne akcije. Ako hoćeš skupljati novce, skupljaj novce. Poput “ice bucket challenge”-a, gdje je najbolji “drop the mic” napravio Sir Patrick Stewart (vidi dolje video). Sve ostalo… vrlo diskutabilno.

Prije tjedan dana sam se vratio s dugo potrebnog godišnjeg van Lijepe naše i otkrio ponovno iz početka, koliko zanemarujemo umjerenost! Naš život je fokusiran na jače, više, brže,… a eto nekako sve više razumijem danski koncept Hygge (označava udobnost, toplinu, uživanje u malim stvarima, intimnu atmosferu i osjećaj zadovoljstva sadašnjim trenutkom), izraz koji sam eto ovaj tjedan naučio. Talijani imaju izraz “Dolce far niente“, Francuzi “Joie de vivre” i “Bon vivant“, a Edith Piaf pjevala nam je “La vie en rose“. Japanci poznaju “Ikigai” (razlog za postojanje, pronalaženje sreće u onom što volite, u čemu ste dobri i što svijetu treba) te Wabi-Sabi – koji slavi ljepotu nesavršenosti, prolaznosti i jednostavnosti. Uživati ne znači raskvasiti se i postati “rastopljeni sladoled” ili krmak od 200kg. Ne, to znači pronaći mjeru jer naše tijelo to treba. Treba balans između dopamina i kortizola. Nikad savršen jer savšenstvo kakvo mi zamišljamo ne postoji. Ljudi su počeli komplicirati oko svega. Iz totalnog ludila prežderavanja koje čovjek ne poznaje do unazad nekih 70 godina (rekao bih od kraja 2. svjetskog rata), do današnje “zombi apokalipse pretilih” te manijakalnih trendsetera koji se prikazuju savršenima i nakon cijelog dana provedenih u teretani sole pamet ljudima koji od svojih obaveza jedva da stignu prošetati psa i 2 puta tjedno u teretanu ili potpuno fulani koncept fitnesa: aerobik.

Takoder, filozofiramo previše. Vjerojatno i ja sada. Na jednostavna pitanja dajemo komplicirane odgovore. Dijelom zbog još uvijek retardirane potrebe da uljepšamo istinu (govno je govno, nije se pas pokakao) ili da sebe učinimo puno bitnijim. Ne pametnijim, jer ima puno pametnih ljudi, ali (si) nisu dovoljon bitni. Ili nisu dovoljno autentični sami sebi pa unatoč činjenici da posljednjih 20 godina nisu dignuli niti jedan uteg ili otrčali za tramvajem makar, govore o bitnosti Zone 2, dok svoju tjelesnu masu kontroliraju Ozempicom, Mounjarom ili kojim drugim sličnim lijekom za pretilost. Zato volim Tomislava Bišćana i Daria Miškovića jer govore jednostavnim jezikom. Ne nedostaje njima fensi riječi, već govore tako da ih većina svemira razumije, a samo je to bitno. Ne oni koji traže prećace kroz “protokole” i “detox”. I da, onda se stvarno pitam što ja točno radim i na što se trošim (pa tako i vrijeme svojih prijatelja Zvonka i Rudhy) radeći podcast gdje ljudi ne mogu ostaviti lijep komentar (da bar imam neki balans na hejtere), a sve to vrijeme zapravo nisam prisutan tim nedjeljama popodne kada bih mogao biti uz one koje volim najviše. Ne znam što me drži još da nisam odustao, ali vjerujem kako ću snimiti još 3 epizode, zaokružiti na 100 pa ćemo vidjeti dalje. Ovo nije kukanje! Ovo je stvarno stanje stvari. Iskreno se divim ljudima koji organiziraju sportska i kulturna događanja jer vrlo, vrlo malo ljudi to istiniski cijeni, a mnogi kritiziraju jer eto, nisu nikad mogli sami nešto napraviti. Znam ih dovoljno (svih skupina kojih sam se u ovom tekstu dotakao) da bih sa sigurnošću rekao da “nismo baš svoji”, da nam treba odmor, odmak od društvenih mreža (meni prvom!!!) i priličan reset na neke bolje postavke. I ne, nisam down, jednostavno sve više shvaćam svoje prioritete i sve bolje razumijem što mi paše, a što me guši. A bolji sam i u odbacivanja stvari koje me guše, i grljenju svih onih i svega onoga što me toliko ispunjava i veseli!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!