Tjedan dana prije meni najosobnije trail utrke, na najravnijem dijelu Leustekove staze, u langzam tempu, izvrćem skočni zglob do te mjere da sam mislio da je jedini put nakon toga drito u traumu. Ipak, još dok je sve to skupa bilo friško, noga zagrijana, uspjevam nakon kraće stanke u kojoj sam imao priliku povezati sva zvježđa poznata svemiru i bez fantastičnog Hubble teleskopa (čitaj: usred bijela dana vidio sam sve zvijezde) nastaviti dalje otrčati s prijateljem Antonijom, sve do auta. I mislim si kako to i nije tako dramatično. Pa onda još sa sinom odlučim za vikend otići penjati u Hive no penjačice su me toliko istiskale (ili se svemir urotio na neki drugi opaki način) da mi je palac opako natekao i bolno pulsirao slijedećih nekoliko dana da sam čak po prvi put otišao i kod pedikerke u nadi da će mirakulozno sve skupa nestati, kao rukom odnešeno. No ni to, kao ni odlazak na Rebro na hitnu nije dalo nekog željenog rezultata, a jedini takav glasio bi: da, spreman si i sposoban trčati Hahliće. Naravno da sugestije u stilu to je vjerojatno zato da ti se ne dogodi nešto gore, imaju nekog određenog smisla i bio bih sklon u to povjerovati, no ideja da idem na svoj mikrogodišnji je bila prilično kontaminirana činjenicom da me Hahlići (trail utrka) neće vidjeti pa čak ni na kratko stazi! Da stvar bude dodatno blesava, Zvonko (op.a. Čubrić, vlasnik Bonka), moj dragi prijatelj i partner u podcastu Bez pauze, kaže mi kako ništa ni od njega zbog ozlijede koju vuće. Pa dobro, koji je ovo sad k… Što je sa svemirom? Ali zapravo mislim si, idem na more. Idem vrtlariti, kupati se, šetati Vitu koliko ide s tom jednom i pol nogom, namakati nogu u more (jedina prava preporuka doktorice na Rebru)… i idem na Hahliće navijati za prijatelje, družiti se s prekrasnom ekipom Kvarner Trailsa i život može biti lijep i bez mahnitog jurcanja brdima koje toliko volim.
I stvarno, unatoč propuštenoj prilici da trčim utrku, ne mogu reći da sam otišao ništa doli sretan. Martina (Ferić Pattiera) je uskočila umjesto mene, a Dario (Mišković) je zvao da ima frenda koji bi trčao pa tako nije propala ni kotizacija od Zvonka! Bitno je da netko ima želju trčati i da smo popunili mjesta. To su još dva ozarena i vesela lica u cilju ove prekrasne, ali teške utrke. Ali kako teške? Pa samo 21 km… pa to vam je zapravo vrlo jednostavno. Kad imate dugačku utrku, onda se pejsate, a kad imate kraću utrku, onda dajete sve što imate, a u subotu je to bilo posebno izazovno jer je dan bio prilično topao, da ne kažem vruć. To nikako ovu utrku ne čini laganom. I imajte na umu da od 21 km prvih i posljednjih 3km (dakle ukupno 6) je po ravnom pa zapravo cca 1200+ metara visinske ugurate u nekih 15 km.
Ok, pa ni to nije neka drama. Naravno da nije, kada biste išli po singlicama samo, no naravno da ni to nije baš tako! Nakon prvih 3 km, rokate po isušenom koritu preko kamenja i onda vas odjenom staza lansira u serpentine od šodra i zemlje put neba. Pa malo singlica pa malo livada po šoderu pa po travi… pa nakon nekog vremena kroz šumu izbijete pred uzbrdicu koje bi se i sama Gipsova staza na početku prilično posramila, a Plazur se čini kao šetalište. No pogled s vrha nakon kojeg slijedi jurcanje nizbrdo (pa opet uzbrdo) je divota. Da, prava divota. Ako ste sreće, naići ćete na krda konja (ja jesam pa znam) pa opet uzbrdo prema Kolcima s kojih opet puca čudesan pogleda prema Kvarneru i otocima, Učki, dolje prema Velebitu i Grobničkom polju, a ako ste sreće neće izostati ni prekrasnih pogleda prema Gorskom Kotaru i Sloveniji. I tada slijedi jurcanje nizbrdo, naravno za one hrabre, odvažne i koji znaju. Pa preko šoder singlica kroz borovu šumu do okrepe na kojoj bih ja najradije ostao i preko grebena dolje jurcanje singlicama s tehničkim dijelovima (stijena ima nešto) prema ravnici do cilja. Zvuči izizpizi, no nije. Ali je gušt. Isprazni vas fizički, ali napuni emotivno.
A ako ste Maja Urban, onda to odradite gotovo rutinerski jer ovo je utrka u kojoj Maja stoji na postolju kad dođe. Sasvim zasluženo. Bravo Majo, opet je bilo gušt slušati tvoje vesele priče. Puno je tu lica koja dolaze godinama. Ljudi se vraćaju s razlogom. Ovo je izuzetno dobro organizirana utrka, na prekrasnom mjestu, sa svim elementima trail utrke kako sam naveo gore, s divnim ljudima u organizaciji, odličnim nagradama, tombolom, ali iskreno, ljudi čine utrku posebnom. Ovdje je to jedna sinergija trkača i organizatora koja se osjeti od samog ulaska u startnu ravninu. Nema tu mrkih lica. Svi su nasmijani. Svi osim Elvira. Direktor se smije na kraju. Kad sve završi. Kad zna da je sve napravljeno kako treba i kad svi dobe nagrade. Ja do sada nisam bio konkurentan za nagradu no meni je uvijek bila nagrada biti tamo. Od početaka u Decathlonovom prsluk-ruksaku i crossbranding stilu u kojem nije sve bilo sa superiornim znakom S (Salomon) pa sve do danas kad mi istog brenda gotovo ne nedostaje… ok, povlačim to, Salomona nikad dosta. Osim opreme, sve drugo je ostalo isto. Ostao je onaj prekrasni osjećaj na startu kad su svi nabrijani, kao i onaj fenomenalni osjećaj bez obzira kako otrčao kada ti Dražen (Zima) izgovori ime i najavi ulazak. Osjećaj je ostao isti, ali utrka iz godine u godinu bih rekao da raste pa tako i moje veselje dolaska. Čak i kad ne trčim, već navijam i grlim se s ljudima. OK, popijem i koje piće.
Današnja ekipa je bila nova na Hahlićima, bar ova zagrebačka, moja. Matija (i Alma), Pele , Vlatko i Martina. I rekao bih da se vraćaju. Za Martinu sam prilično siguran jer smo prije nekoliko tjedana išli u izvid staze pa mi je utoliko lakše što sam propustio danas trčati. Miško (Dario Mišković aka Medical Yoga Centar) je rutinerski odradio svojih 21 km. Bilo je stvarno lijepo vidjeti sve te ljude ponovno i visiti na štandu Salomona isprobavajući nove modele. Salomon je od rebrandinga izbacio čitavo čudo tenisica, a danas sam uživao navlačiti neke novije verzije tenisica koje već imam. I sve su lakše i lakše! Ali posebno me veseli činjenica da sam konačno nabavio materijal za kilt! Od starog Salomon banera i sad to treba sašiti kako se spada i biti spreman za Risnjak Trail. Hvala Elvir za to! Hvala i Denis što si ga podsjetio! I ekipi iz Salomona što su se toga dosjetili jer rebranding zahtjeva novi logo. 🙂 Meni je i stari super! Baš se veselim i nadam se nekoj dobroj šjajderici koja će to znati složiti.
Draženeee, tvoje vođenje još jednog događaja Kvarner Trailsa je besprijekorno! Zabavan, tečan, točan, s anegdotama iz povijesti pojedinih trkaka, poznavanje natjecatelja,… fenomenalan si! Znam da to znaš, ali valja to izreć! Seke Bostjančić… vas je uvijek veselje vidjeti! Volonteri… ajme! Ne znam što bi bez vas! Ali da Renata vadi poslastice za Vitu… Mirjana, Ingrid, Kristina, Đurđa, Marina,… opet sam nekog zaboravio ziher, ali znajte da vas volim svih (jel tako kažu u Rijeci?). I kolači su super! Oni od banane su jednostavno nestali niz grlo! Ali ove godine su dečki Andrej i David postavili ljestvicu visoko u svojim prodajnim vještinama i vjerujem da je svijetla budućnost u biznisu za njih (3 eura predbilježba za buff je apsolutni favorit! ahahahahahahaha).
Elvir i njegova ekipa čine to sve kao skladna obitelj. Čini se rutinerski, no taj bi pojam možda iskrivio sliku o prilično intenzivnom i gotovo vrlo osobnom načinu na koji oni svi skupa pripremaju ovu utrku. Znam da svatko zna svoju ulogu i da su izuzetno dobro organizirani. Dođe s vremenom. Ali nevjerojatno je kako uvijek nađu vremena za mene. Da se izgrlimo, da izmijenimo nekoliko kratkih riječenica jer im nikako ne želim smetati, a istovremeno iskreno im se veselim. Oni su moji i ja sam njihov. Znam da ima dobrih utrka i dobrih ljudi po Hrvatskoj. No ja sam svoj trail running svemir otkrio na Hahlićima. I treba dražati do tih korijena. A moji korijeni su Goranski. Tamo negdje jako daleko, a unatoč činjenici da ne mogu biti više “zagrebački dečko”, očigledno je da ta privlačnost prema primorsko-goranskoj regiji izvire iz dubine mog genetskog koda, a tko drugi to može tako dobro prezentirati nego utrke Kvarner Trailsa. Nazovite me i pristranim. OK, ali nedvojbeno je da ćete se zaljubiti na prvu kad jednom dođete na bilo koju od utrka Kvarner Trailsa. Ja jesam. I zato, vidimo se na Risnjaku!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 