Iako mi je apsolutno najljepša staza iz Kvarner Trails serije ona duga na Risnjak Trailu vjerujući kako je to možda i najljepša utrka koju ova zemlja nudi, uz malo zadrške mogu jasno reći kako je Učka Trail Sebo Memorial 2023 donijela ono najemotivnije što organizator i sudionici (po kojoj god osnovi sudjelovali) mogu dati od sebe. I to se posebno vidjelo na kraju utrke nakon izuzetno emotivnog govora direktora utrke Elvira Sulića koji nije mogao suspregnuti suze podsjećajući na trag koji je iza sebe ostavio Sebastijan Sebo Rubinić, po kojem je nakon tragičnog gubitka njegovog života ova utrka dobila ne samo novi naziv, već i jedno sasvim drugo značenje za ekipu Kvarner Trailsa, ali i svih onih koji se rado poistovjećuju s njima. Teško je dočarati taj osjećaj zajedništva kroz pljesak za Sebota koji je trajao i trajao nakon što Elvir više nije mogao izreći ni riječi. To je tužno, ali i toliko veliko, toliko prijateljski, s toliko međuljudske podrške, toliko iskreno i emotivno da jače i bolje ne može biti. Volim te ljude i znam da ti ljudi vole mene, jer su ljudine!
No ne želim od ovog izuzetnog sportskog događaja napraviti kraval kakav nije jer tko nije bio, teško da bi mu mogao dočarati svu snagu emocije. Još jednom ne kažem da nema lijepih utrka u Hrvatskoj, ali i šire, no Kvarner Trails su uspjeli odgojiti cijelu jednu generaciju trkača različitih dobi. Da, upravo tako. Bez obzira kojoj dobnoj kategoriji pripadali, ovo je jedna velika generacija trkača iz puuuuno različitih država koja već godina pohodi njihove utrke. Sve su posebne, no Učka se nekako nametnula kao emotivno najsnažnija, a ujedno je postala i mandatorna za osvojiti prvo mjesto u Golden Trails National Series za Sloveniju, Hrvatsku i Mađarsku jer je finalna utrka, gdje pobjednik navedene serije odmah dobija kartu sudjelovanja u velikom finalu GTNS The Il Golfo Dell’Isola Trail race. Te su direktne “ulaznice” ove godine izborili Josip Meštrić (CRO) i Timea Horvath (HUN) i svaka im čast! Moram spomenuti kako je moja Martina (Pattiera) izborila treće mjesto unatoč prilično delikatnoj situaciji s ozlijedama. Pjenušac s logom GTNS i novac iz nagradnog fonda nedvojbeno razveseli i pomogne oporavku!
Ipak, za one koji to još ne znaju, Učka trail je jedina utrka iz serijala Kvarner Trailsa koja nudi 3 različite dužine: 16, 31 i 42 km, a utrka na 31 km bila je finalna utrka GTNS serijala za ovu regiju. Kad sam na početku spomenu “zadršku” da se malo ograđujem”, to se odnosilo na činjenicu da je jedina duljina koju nisam istrčao ova na 42 km. Jedina iz cijelog serijala, zanemarivši pritom utrku u Rijeci na kojoj nisam uopće sudjelovao, a već se nekoliko godina ne pojavljuje. Sve tri dužine imaju isti start s mola Mošćenićke Drage od kojeg se prema Mošćenicama trči lungo mare i sve tri dužine imaju isti uspon u prvih 7 km gdje se nakon okrepe utrke razdvajaju. Ove smo godine Martina i ja bili nešto sporiji u svim segmentima utrke, iako je i prošle godine pržilo sunce, no iskreno malo mi je to bitno u usporedbi sa sveukupnim dojmom utrke. Stazu poznajem. Mogao bih doći iz Novog Vinodolskog u bilo kojem trenutku godišnjeg, a ni iz Zagreba nije neka ozbiljna vožnja, no dolazak na utrku mi je obavezan jer volim biti dio Kvarner Trails priče, a priroda Učke je nedvojbeno jedan izuzetno snažan dio tog osjećaja. Učka je prekrasna, ali ozbiljna planina koja je i u nekim drugim utrkama znala iznenaditi svoje sudionike i vrućinama, ali i snijegom i kišom, a prošlogodišnje izdanje koje je krenulo sunčano imalo je svojih opakih proloma oblaka koje smo Martina i ja uspjeli izbjeći ulaskom u cilj i skokom u more taman s prvim kapima kiše koja je zatvorila pogled prema Kvarneru. Ove godine kiše nije bilo ni danima blizu pa su se svi nadali vjetru no nije se načelno ozbiljnije osjetio sve do izlaska na prvi greben. Jednostavno vrućina stoji u šumi, cijediš se na tom usponu od prvih 800m visinske do prve okrepe. A onda je sve lako? OK, nije lako, ali ide lakše jer je tih preostalih 700+ metara visinske u ovoj utrci od 31 km zapravo fino raspoređeno pa se manje osjete ti usponi i utrka je izuzetno trčljiva. Još jednom ponavljam, kako ne znam kako je na ovoj najdužoj verziji, ali “recenzija” pobjednika Pavla Kruljca i njegov izraz lica govorio je dovoljno o tome koliko respektira i utrku i planinu, unatoč činjenici da je na domaćem terenu. Za sve one koji su propustili KT utrke, najgori dio svih utrka je odlazak sa okrepne stanice. Da je rakije, ostali bismo tamo uz finu papicu i ne bismo nikad otišli dalje. Ali valja doći u cilj jer tamo je lijepo.
Od mora do neba i nazad. Iako je utrka na 31 km išla do Male Učke, meni je to sasvim dovoljno neba kojeg želim vidjeti. Kapa dolje za one koji su išli duže, no ništa manje kapa dolje i za sve one koji su išli kraćom utrkom, bez obzira na tempo. To je uvijek probijanje osobnih granica, išli vi brže ili sporije. Ja osobno volim doživjeti prirodu kojom trčim, našaliti se, poviknuti i podružiti se s ostalim sudionicima utrke u nekom vrlo laganom i neformalnom kratkom razgovoru. A volim i sresti fotografa Paula Dukića na silasku i veselim se njegovoj fotki koja ne jednom krasi moj profil na društvenim mrežama. Ovaj puta nije na vrhu, ovaj puta je pred sami kraj.
Ne volim trčanje asfaltom, no s obzirom na sporiji tempo ove godine i puno kočenja nizbrdo, što nikako nije nalik meni (ali ove godine je bilo tako), onaj komad do Mošćenica na povratku mi je zapravo odgovarao, a pri silasku s Mošćenica ne ide se stepenicama kojima se penje, već se singlicom spušta kroz kanjon i gotovo isušeno korito potoka, gotovo do samog longo mara. Tu znaš da još imaš kilometar kroz šetnicu uz more. Koji put su ljudi bolje raspoloženi navijati, koji put manje, ali uvijek se nađe natko tko ti plješće. Vjerujem da je zabavnije onima na kraćoj utrci jer je zgusnutije pa se više ljudi kreće trasom, što možda skreće više pozornosti na sam događaj. Ne znam ima li to veze ikakve, no ulazak u ciljnu ravninu je uvijek fantastičan! Neizostavni Dražen Zima, glas, ali i stas ove utrke koji cijeli događaj vodi besprijekorno, najavljuje ulazak trkača, a mnoge poznaje dugi niz godina pa je vrlo izvjesno kako ćete dobiti sasvim osobnu poruku pri ulasku u cilj. Ja se osjećam privilegiranim što to dobijam već godinama.
Učka Trail nam je vratila sve one koji su izostali s Risnjak Traila pa je postava bila puna! Mršnikovi i seke Bostjančić su se vratile (svaka je trčala svoju utrku), a zajebanti Andrej i David su ovaj puta osim buffova izbacili i nešto iz svog osobnog asortimana na svom štandu pa je teško bilo odoljeti. Štand poput onog na kakav smo navikli kao klinci, s izronjenim školjkama, obogaćen crtežima i oslikanim kamenčićima vraća u prošlost, a istovremeno daje nadu da za budućnost imamo djecu koja su maštovita, ali i poduzetna! Bravo za roditelje (znate koji ste!). Sama dodjela nagrada bila je apsolutno fantastična, ispunjena odlično raspoloženim ljudima među kojima bih samo spomenuo povratnika Pavla Kruljca, ali i prošle godine ozlijeđenog Marina Mandekića. David Marot nosi inventarski broj pa bi bilo sasvim neobično da ga nije bilo. Maja Urban osvojila ponovno postolje na 42km. Drago mi je bilo vidjeti i Đinu Gajskog koji se ustalio na postoljima, a nakon 24h Ivanščice 2022. ponovno sam imao priliku svjedočiti brzini i snazi jednog od braće Meštrić (Josip), koji je pobjednik utrke na 31km te kako sam napisao vlasnik zlatne karte za veliko finale GT. Josip Toljan se ukazao i posvjedočio ovom serijalu stajanjem na postolju također. Kralj underground utrka, Vedran Sabljić Sablja došao je iskazati poštovanje Sebotu (ovako je ispravno na Kvarneru) i pridružio nam se na srednjoj utrci, ali u konačnici uz pićence nakon proglašenja pobjednika. Lijepo je bilo biti u toj glasnoj skupini koja je aplauzom, vikom i zvonjavom odavala priznanje svim onim laureatima ovogodišnjeg izdanja Učka traila, ali i ljudima iz Kvarner Trailsa koji su se kao i svaki puta do sada svojski potrdili da ovo bude događaj za pamćenje! Malen je moj udio sudjelovanja spram nekih ljudi ovdje koji dolaze 10 godina, a s organizatorom se znaju i duže. Osjećam se izuzetno privilegiranim biti dijelom ovako intimne zajednice.
Ogromnu ulogu u uživanju u ovoj utrci, ovom prekrasnom danu moram priznati i još jednim domaćinima u Mošćenićkoj Dragi, a to su Nataša i Dario Mišković koji nas već godinama udomljavaju u svom stanu čija terasa se nalazi odmah iznad startno/ciljnog prostora utrke, no njihovo čudesno i prijateljsko društvo u kojem smo uživali i prije, a posebno nakon utrke uz piće i večeru čini ovaj događaj još vrijednijim jer prijateljstvo se ne može mjeriti. Hvala vam od srca!
A kad smo kod prijatelja, iako je sasvim jasno kako već koju godinu prijateljujem s Elvirom, Denisom i mnogim drugima, posebno me ispunjava srećom ono što uvijek napravim na početku i na samom kraju utrke, a to je da odem izgrliti Mirjanu, Ingrid, Đurđu, Renatu (opet sam dobio poslasticu za Vitu i dovodim ju na kraj sezone), Martinu, Marinu, Ivanu, Vanessu, Kristinu,… ali i sve druge drage ljude koji već godinama drže ove ove utrke uzbudljivima i osobnim. Znam da vas sve smetam, ali vas puno volim i valjda ćete mi oprostiti. Slijedeće godine Kvarner Trails serijal pritišće pauzu. Ostaje samo utrka Malinska Trail, kao dio Malinska Outdoor Weekend-a, što nam predstoji kao zadnja utrka i ove sezone pa vas pozivam da dostojno ispratimo ovaj serijal u Malinskoj u studenom. Izuzetno će mi nedostajati ovaj serijal u 2024. no poštujem Elvirovo resetiranje i nadam se kako će se u 2025. vratiti s pregršt novih ideja i još jačim elanom! Iskreno hvala na toliko toga lijepog što ste mi priuštili, a ponajviše prijateljstvu! Vidim ose u Malinskoj!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku Kvarner Trailsa i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 
Jedan komentar Dodaj vlastite