Zvoni mi još uvijek u glavi Belfast Child od Simple Mindsa… Brothers, sister, where are you now… One day we’ll return here… volim ovu škotsku grupu, a i tema ovog izdanja Risnjak Traila bila škotska, odnosno kilt sašiven od starog Salomon banera koji su mi ustupili Kvarner Trails. Hvala Elvir, vjerujem da sam se “odužio” ultimativnim outfitom. Hvala Denis i Tine što ste se sjetili tog banera! Kiša lagano rominja, a ja velim ekipi koja je sjela na kavu da moram ići do stola za podjelu startnih paketa pa mi govore kako su već preuzeli za mene (žurio sam na wc). Ja im govorim kako imam bitnijeg posla od preuzimanja paketa (iako sam zahvalan za preuzimanje) jer kao da i nisam došao ako ih sve ne izgrlim. Krećem sa Draženom pa Elvirom do Denisa i cura za stolom sa startnim paketima. Đurđa, Renata, Marina, Ingrid,… eto i Tine iz Salomona. E sad kad sam ih sve izgrlio i pozdravio mogu krenuti dalje sa svim ostalim. Sad utrka može početi. Sad mi je srce na mjestu. Prekrasni ljudi. Cure me nude kolačima, no najeo sam se i jednostavno pretrpao bih se.
Teško da bi meni netko samo tako mogao povjerovati da su ovo utrke apsolutni zakon nakon toliko pisanja o njima, ali ja si ne mogu pomoći da ne napišem još jedan članak, jer ova to prilika zaslužuje. Deseto izdanje Risnjak Traila, koje kao i do sada donosi dvije dužine: onu kraću koja je nekih 17km kretanja Horvatovom stazom koja vodi do Schlosserovog doma pa natrag preko Medvjeđih vrata do Leske i natrag u startno-ciljnu ravninu ulaza u NP Risnjak u Crnom Lugu te ona duža, 30km koja se od Schlosserovog doma odvaja prema Guslici, gdje negdje na pola puta po izlasku iz prekrasne šume nailazite na usku stazu po livadama podno Snježnika. Prekrasno. Nekako nas je vrijeme poslužilo, a kišu smo uglavnom čuli u krušnjama šume dok nam se sunce prikazalo blješčući kroz maglu/oblake na samom usponu na Snježnik što nikako nije pojednostavljivalo penjanje, ali sam ovaj puta držao jezik za zubima i nisam kukao. Zapravo nisam imao ni razloga jer sam se odlično osjećao.
Nema to što Risnjak Trail ne nudi, reklo bi se. Čak se i more može vidjeti sa Snježnika, ako nema oblaka. Kvarnerski zaljev je odmah dolje ispod Platka. Nakon Snježnika kreće silazak po grebenu, koji je ovaj puta nudio sasvim solidnu sklizavost jer kiša je fino namočila teren. Mislio sam si kako nema šanse da ovaj puta uspijem ispod pet sati istrčati ovo jer su vremenski uvijeti tjerali na sigurnost po skliskim stijenama i blatu, no sve se nekako činilo kao da ide svojim tijekom. Silazimo sa Snježnika i imam dejt sa fotografom Paulom Dukićem gdje nastaje još jedna fantastična fotografija kakvih već ima nekoliko, no ova s kiltom meni je nekako najdraža. Fala Paulo i da se i dalje nalazimo na vrhuncima. Malo silaska prema Platku pado prve pune okrepe (prethodna je bila samo napitci koje je dijelio Jura), gdje je uvijek veselo i viču mi odmah iz izlaska iz šume. Teško je tamo ne stati i “napuniti” se no treba znati kad stati i nastaviti dalje! Hvala Ivana! To je zapravo početak posljednjeg pravog uspona prema Schlosserovom domu nakon kojeg slijedi još mrvica nakon čega dolazi spust preko Medvjeđih vrata Horvatovom stazom do asfalta na Leski i u cilj.
Martina tu počinje već opako voditi i vuće me prema cilju. Ja uvijek imam taj psihofizički rat u posljednjim kilometrima, a iako sam kao nikad do sada, popio na utrci 6 bidona (3 litre) izotonika i osjećao sam se snažno cijelu utrku do tad, osjećaj da noge više ne slušaju nakon mnogih stepenica prema Schlosserovom domu mi polako najavljuju da će zadnja 2-3 kilometra biti dosadnjikavo tabananje i čisto držanje ionako polaganog tempa. No to je moj tempo i moja utrka. Moj život. Martina počinje trčati ispred mene nekih 20 metara čisto da se ne bih opustio jer cilj je doći ispod 5 sati, a sve upučuje da ćemo uspjeti, no nema opuštanja dok cilj ne bude izvršen. Oni mali usponi koji se nižu jedan za drugim dolaskom na asfalt vade mi mast na najjače, ali znam da je cilj “iza ugla” i da će ulazak u cilj uz najavu Dražena Zime izbrisati svu eventualnu patnju i donijeti osmjeh na lice. U ciljnoj ravnini propuštam Martinu ispred sebe i oko vrata mi Ingrid vješa finišersku medalju. Dobio sam naravno i zagrljaj jer kakav bi to ulazak bio u cilj bez zagrljaja. Elvir daje medalju Martini i prijateljski mi daje ruku! Fakat volim te ljude.
Moram reći kako sam na Risnjaku bio u svim godišnjim dobima, što uključuje i zimski uspon po snijegu (dva puta), ali ovaj puta je sve kompletirano osjećajem monsunskog perioda Vijetnama jer bilo je izuzetno toplo i vlažno. Svi smo se cijedili što od znoja što od vlage u zraku od ono malo kiše što nas je oprala, ali nikako ohladila. Još jedno prekrasno iskustvo!
Svaka čast ekipi Kvarner Trailsa, koja je ovo izdanje bila nekako bez ljudi na koje sam načelno navikao poput sestara Bostjančić, bilo da bi trčale ili volontirale, jer su bile (s juniorima Andrejom i Davidom) na grobničkom izdanju Backyard Ultre, a nije bilo ni Mršnikovih, Kristine i Briana! No Dražen je ponovno bio nenadmašan na mikrofonu kao i svaki put do sad, a volonteri…. ma to nitko ne može nadmašiti. Renata opet donosi poslastice za Vitu… ne vjerujem koliko pažlje i ljubavi ima u ovim ljudima. Jednostavno to morate doživjeti.
I opet je bila odlična ekipa i na utrci. Veselilo me vidjeti Ivu i Ingrid na startu i svaka čast za odličan rezultat. Davida Marota, koji je inventar utrke. Anže Sobočana pred sam odlazak. Marka Hermana i Anamariju, ljudi uvijek je pravo zadovoljstvo. Đinu Gajskog, koji je taman malo iza Marka došao, ako sam dobro shvatio. Falila mi je malo Maja Urban i njena posebnost, no Marin (Mandekić) je nedvojbeno bio pravi “rezervni” domaćin utrke te je sve nas Freud’s Runnerse pozvao na roštilj na tratini parkinga ispod doma NP Risnjak. Hvala i oprosti što nismo uspjeli navratiti, ali jurcali doma klincima svi skupa. Hvala Martina što si me opet vukla kao i na mnogim utrkama do sada, uz nešto izmijenjenu “ulogu” ovaj put! Hvala i mojim dragim prijateljima Freud’s Runnersima koji su me čekali kao posljednjeg koji je došao na pivu na kojoj sam također zahvalan kao i na štrudli. Hvala Ana-Marija, Vlatko, Robi, Darko, Tajana, Mijo, Luka i Maja, Matija i Bojan! Lijepo je što nas je puno i da je ovo jedan pravi obiteljski izlet!
Dragi svi koji ste eto došli do kraja ovog mog članka, nadam se da se vidimo na Učka Trail Sebo Memorijalu, koji je kao i Risnjak Trail jedna od četiri utrke Golden Trails National Series za Sloveniju, Hrvatsku i Mađarsku. Učka će nas podariti startom iz Mošćenićke Drage na tri dužine, od kojih je ona na 31 dio te velike trkačke serije. Nemojte se pitati treba li ići na nju, jer sve dužine nude nešto posebno, a život ne treba ostavljati za neka druga vremena. Ugrabite svoje mjesto jer Učka je trkački bombon koji se ne propušta, a prolazak kroz šetnicu uz more može podsjećati na neke velike utrke dok ekipa navija za vas. I da, trčanje u Salomon kiltu mi je bilo baš super i nedvojbeno da će se ponoviti! Tomorrow Is Yours!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku Kvarner Trailsa i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Jedan komentar Dodaj vlastite