Tenisicom ili kotačem po “mojem brdu”

#mojebrdo

To je hashtag koji mi je pao na pamet prije nekog vremena kao neki lajtmotiv za otići tamo “gdje sam svoj”. Prilično sam siguran kako oznaka #mojebrdo nije baš moja, jer je vjerujem nekome pala na pamet prije mene, no ja ju prilično svojatam. Svojataju ju moji prijatelji iz Freud’s Runnersa, ali to smatram sasvim legitimnim jer nas Medvednica sve povezuje.

Na Sljeme sam otišao prvi puta kao klinac sa starim, na skijaču i nisam ziher da sam baš uživao kao danas. Kako to obično biva, povijest se ponavlja pa tako eto sad ja vučem svojeg sina i unatoč tome što se bez problema uspne Bikčevićevom i Leustekovom stazom, još uvijek to ne prolazi bez povremenog gunđanja (op.a. jednom je to uspio bez jamranja, ali zato što je pao dogovor da mu kupim 1000 V-bucksa… dobio ih je, samo ću toliko reći). To valjda mora biti tako sa klincima. U srednjoj sam ekipu iz razreda svako toliko vikendima vukao na Sljeme. Ja sam za razliku od njih uživao. Čini se kako cijeli život nekoga navlačim na ta brda. I danas to činim, no ekipu s kojom idem zapravo ne treba nagovarati već je dovoljno da jedan kaže da idemo i gotovo se uvijek nađe netko tko bi se pridružio. Do te mjere volimo to brdo da nam zapravo društvo ni ne treba, svi tamo idemo radi boravka u prirodi, ali i zbog treninga.

Nismo Hell’s Angels, puno smo benigniji

Kad sam se prije kojih 8-9 godina uspeo na Sljeme biciklom, po prvi put nakon gotovo 15 godina od zadnjeg pokušaja, krenuo sam sam i bio odlučan i uvjeren da to mogu. Naravno da sam već na Gračanskoj shvatio kako ovo neće biti “neka vožnjica”, ali sam se fokusirao na uspjeh koji u konačnici nije izostao. Bila je to epska borba mene i brda, u kojoj zapravo nije bilo gubitnika. Danas je “moje brdo”, moj trening poligon, moje utočište, moj auspuh,… Sve utrke, trail ili MTB su trenirane gore. Od tuda sam krenuo kao i većina mojih vrlo aktivnih prijatelja i reći ću vam kako se za gotovo sve utrke možete spremati na Sljemenu, zanemarivši utrke na krškoj podlozi, jer tu se stvari prilično mijenjaju.

Danas uredno vikendom sjednem na bicikl i zaputim se gore bez ikakve bojazni hoću li imati snage za to. Naravno da ću imati. Ako slučajno nema energije za makadam od Markuševca ili Leustekovom stazom, cestom mogu sigurno i na jednoj nozi. Kada je vrijeme ljepše, čak se odlučujem za cestu jer mi se ne jurca. Samo da vrijeme ide pa se dovezem do Stare Lugarnice na ručak i pivicu, sjedim i guštam. Često sam gore sa Freud’s Runnersima pa se već osjećam kao dio inventara. Možda je vrijeme da mi stave barcode za godišnju inventuru.

Nisam jedan od onih superodvažnih što skakuću nizbrdo kroz šumu jer mi je ideja o padu i lomu zastrašujuća, no nekako sam kroz godine spuštanja kroz šumu po stazama stekao neke određene vještine da se mogu odvažiti na većinu staza. Draga mi je Enduro staza, ali često se spustim i stazama koje su manje korištene od strane planinara, pogotovo kad idem pod tjednom jer onda nema puno planinara. A ni onda ne jurim. Meni se općenito ne žuri pretjerano na Sljemenu, no ne razvlačim se. Ja na svako ovakvo pentranje gledam kao trening.


Danas sam na Sljemenu barem jednom tjedno, a sasvim je normalno da idem i do tre puta. Ne trebam svaki puta društvo, iako sam “društvena životinjica”. Idem u rano jutro pa sam tako otkrio i Jutarnju gelender ligu (održava se kao underground utrka svake prve srijede u mjesecu sa startom u 0530 i ide po Gipsovoj stazi do tornja), tijekom dana, nakon posla, po danu i po noći, po snijegu, magli, kiši i suncu. Imam svoje Freud’s Runnerse koji, kao i ja, vole brži tempo kretanja, ali da odmah budem jasan, to nije neki posebno zavidan tempo, no unutar naše male trkačke skupine svi su sretni tempom kojim se kreću.

Volim trčati

Nije uvijek bilo tako niti je bilo lako. Počeo sam trčati prije otprilike 5-6 godina, čisto kao izazov samome sebi. I nije mi išlo. Zapravo nikako nisam uspijevao shvatiti ljude koji trče. Koji je njima klinac da mogu trčati? Za čime oni trče ili od čega oni trče? A onda je jedan moj dragi prijatelj, tadašnji moj šef rekao kako nas je drugi odjel trkački izazvao na predstojećoj seriji utrka 5×5 Run & Trek. Izazov! Može, odmah sam se složio. Nitko osim nas dvojice nije istrčao svih 5 utrka serijala te godine i to je bio moj početak. Kao crossfitteru mi je trčanje bila teža muka, no s vremenom sam počeo ulaziti u taj novi koncept vježbanja i svojevrsne meditacije, jer kad trčiš imaš stvarno puno vremena za razmišljanje. Došao je i moj prvi Noćni cener i tu se ljubav zacementirala. Trčanje centrom moga grada je bilo sve što mi je trebalo da više nikada ne dvojim o trčanju. No kad jednom shvatiš da ti trčanje ide, onda jednostavno počinješ tražiti nove izazove. Krenula su promišljanja o polumaratonu pa sam tako odradio svoje prve polumaratone 2016. – Noćni Grawe i Zagrebački, između kojih sam ugurao i jedan olimpijski triatlon, onako, “neka se nađe”. Ja stvarno volim trčati, iako se povremeno zapitam što to meni sve skupa treba.

Trčanje je lijepo, ima nešto u trčanju što smiruje unatoč činjenici da ti srce koji puta hoće iskočiti iz prsnog koša. Ali kad trčanje prebaciš u šumu, u prirodu… nekako se u meni počinje buditi Legolas (vilenjak iz Gospodara prstenova za one manje upućene) i imam osjećaj da skakućem po stazi među drvećem nestvarnom lakoćom, iako vjerojatno više podsjećam na Gimlija (patuljak iz iste priče). Kako god bilo, trčanje po brdima me odvelo na neka krasna mjesta pa sam tako u prošloj godini istrčao dvije utrke iz serije Kvarner Traila – Hahlići i Risnjak te uspio spojiti svoja dva lica u jednoj utrci, “gradskog dečka” i zaljubljenika u prirodu, istrčavši svoju prvu Borošu koja kreće sa glavnog zagrebačkog trga do vrha Sljemena. Kako ide nova Boroša, a prije toga je i Hahlić trail, neki sam dan, već slijedeće jutro nakon Omišalj 10K, odlučio otrčati od doma (blizina Maksimirskog stadiona) preko Bikčevićeve staze do Stare Lugarnice pa po Leusteku dolje. Teško? Pa sigurno nije lagano, jer bi to onda svi radili svaki dan, no morate shvatiti kako ništa nije toliko teško da bi bilo neizvedivo ukoliko to zaista želiš. Motiviran uspjehom i sa zacrtanim ciljem teško je pronaći drugu soluciju doli ispunjenja plana. Prilično jednostavno, zar ne?

Freud sa svojim “runnersima” pred sljemenskim tornjem

Ma išao bih ja još i apetita ima, no valja planirati razumno, jer postoje prioriteti, a u mojem je životu moj sin moj prioritet, bez obzira koliko njegov tatica voli bježati po brdima. Želim otrčati svih 100 milja Istre u slijedećih 5 godina. Mislim da to objektivno mogu no za to treba zaista ozbiljno trenirati, jer ipak, ja nisam David Goggins koji to odradi na snagu volje (dotičnog se gospodina planiram dotaknuti jednom drugo prilikom, no do tada informirajte se malo i o njemu).

Često se ne mogu odlučiti što bih radije, biciklom ili pješice na brdo jer sve nosi neke svoje posebne užitke. Često je to sa mnom tako jer uživam u tolikim aktivnostima pa mi se nije dogodilo jednom da vadim tenisice iz ruksaka dok skijam i odlučujem se za trčanje po grebenima (otiđite u Dolomite pa će vam sve biti jasnije o čemu pričam). Vikendom se obično od doma odvezem biciklom zato što ne moram promišljati o parkiranju na prenapučenom parkingu uz potok Bliznec. Sljeme nudi pregršt ruta za planinarenje i trčanje, a staza za bicikl ima više i više, no imajte u vidu da svaka nova staza zapravo narušava već ionako prilično načeti eko-sustav kako na Sljemenu tako i po drugim brdima. Zato apeliram da se držite već određenih ruta, ne smišljate nove niti postojeće proširujete jer nam za kretanje prirodom ne trebaju autoputi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: