Jel ima slučajno opcija bez oblaka? Čisto sumnjam…
Prošle godine smo moj dragi frend Robi i ja odlučili probati Kvarner trails utrke i tako smo započeli seriju s Hahlićima. Prošle godine, dan prije utrke, podižem brojeve na prekrasan sunčani dan i ne vjerujem prognozi koja bi trebala biti dan kasnije – uglavnom oblačno. No dolaskom u subotu ujutro, na dan utrke, u ravnicu pred mjesto Dražice od kuda utrka počinje i pogled prema Hahlićima govorio je sve – ogromna fronta oblaka zapela je na planini iznad Grobnika i ne ide nikamo. Lagana jakna koju sam ponio me spasila od blagog pothlađivanja jer vjetar koji je gore pri vrhu počeo derati bio je prilično snažan, no nije bilo kiše ako ništa drugo. Utrku sam završio za nekih 2 sata i 48 minuta. Medalja u cilju i osmjeh od uha do uha. Robi je naravno požurio malo kako bih ja imao lijepe fotke u cilju.
Poučeni prošlogodišnjim lijepim iskustvom, Robi i ja se opet odlučujemo za dolazak na Hahliće 2019, nadajući se bar malo boljem rezultatu, ali i boljim vremenskim uvjetima no ništa od ovog drugog . Zapravo, bilo je gore. Nakon ispijene kave sa djevojkom te Robijem i Skoletom, svojim trkačkim partnerima, kreće odbrojavanje i traženje najbolje pjesme za start utrke u Dražicama, gdje je sve još bilo suho i pristojne temperature, ugodne za trčanje. Čak je bilo i vruće na prvim usponima, sve do izlaska na livade gore gdje se oblaci počinju nagomilavati po okolnim brdima. Ali mislim si ja, nema vjetra i ništa ne pada pa mi se čini da je to ok. Vremenska prognoza je govorila da će kiša ipak padati no ja se pravim kako se to neće dogoditi dok sam ja na brdu. Šipak! Odjednom počinje grmiti sa sjeverne strane i jasno mi je kako će se moja iluzija raspliniti vrlo brzo. I bilo je tako. Ali nije počela kišica! Ooooo ne! Počinje ni manje ni više padati tuča, sva sreća ne krupna jer bi nas prilično natuklo tamo gore na čistini bez ikakvog zaklona.
I dalje mi je toplo, no vadim laganu jaknu iz ruksaka i prebacujem ju samo preko glave dok nastavljam hodati uzbrdo. Trčanje jednostavno nije dolazilo u obzir u tom trenutku jer ne bih dobio na brzini već bih samo ubrzao puls i otežao disanje. Uostalom ne žuri mi se nigdje baš tako. Priroda na brdima iznad Dražica i Grobnika je prekrasna, a pogled na Kvarner je poseban. U tom trenutku promišljam kako je šteta samo da nije bilo bar malo više sunca, odnosno manje oborina. U tom kijametu uspijevam se uspeti preko zadnja dva prilično strma uspona i dospjeti do vrha ispod kojeg se odvajaju staze na 18 i 32 km. Robi i Skole su već prilično ispred mene, jer… pa jer mogu. Tuča prelazi u kišu i moči stazu na 18 km tako da postaje neugodno skliska na momente. Podloga je uglavnom zemlja i sitni kamen ili kombinacija toga dvoje. Promišljam samo o tome kako je moj godišnji odmor upravo počeo i kako imam još 5 dana za uživati te mi bilo kakva povreda pri padu jednostavno nije opcija. Trudim se ne spičkati po toj sklizavici, što mi većinu vremena i uspijeva. Prolazak pored doma na Hahlićima znači zadnji uspon prema Kolcima i strmoglavi silazak niz padinu. U tom trenutku se pojavljuje sunce. Pogled za 10! Ona mješavina sunca, oblaka i plavetnila sa okolnim brdima i zelenilom koje ih prekriva čini pogled prema Kvarneru čudesnim. Tu slijedi i kratka okrijepa koja pak nije nešto čudesna, ali za tu distancu nije ni presudna jer ipak to je samo 18 km (samo neki sokići, čini mi se da je prošle godine bilo bolje, ali kaj sad…). Nastavljam silazak prolazeći crnogoričnu šumicu i trkom preko grebena slijedi silazak na posljednja 3 km prema cilju koji su načelno ravni.
Tu trčim po travi i zemlji i tempo se diže. Zapravo, sad već želim da utrka završi. To vam kao kad se probudite jutro zadnjeg dana godišnjeg. Uživali ste, ali lagano je vrijeme za pakirati se. Bar je meni tako. Sad samo želim tu medaljicu i maznuti mrzlu pivu sa ekipom u cilju. Zaslužio sam, mislim si.
U cilju me dočekuju djevojka i Robi, spremni ovjekovječiti moj spektakularni ulazak u cilj pa se osjećam gotovo kao da sam pobjedio na utrci, a ne došao tamo negdje 30-i, što uopće nije loše. Ja zadovoljan u svakom slučaju, posebno što sam poboljšao svoje prošlogodišnje vrijeme. Ne znatno, ali jesam.
Hahlići Trail utrka je i ove godine opravdala svoje postojanje i nadam se kako ću nastaviti dolaziti u godinama koje slijede. Iskreno se nadam kako ću dočekati i utrku bez padalina, no ne priželjkujem neki ludo sunčani dan jer gore nema hlada. Bar ne na usponu, što može prilično otežati uspon. Ma kako bude biti će i prilagoditi ću se. Robi i Skole su došli skoro pola sata prije mene što je sasvim razumljivo i iskrene čestitke. Bitno je da smo svi skupa poslije sjeli na pivu i prilično dobar gulaš koji je organizator stavio u startni paket uz lijepu majicu u slatkoj platnenoj vrećici. Sve u svemu, još jedna utrka iz serije Kvarner Trails koju toplo preporučam svima koji vole trčati po prirodi i brdima.
Thomas' Life Without Pause 
Jedan komentar Dodaj vlastite