Danas svi žele neke prečace. Pročitati post na Facebooku koji završava nakon što pritisnete “prikaži više” opciju zapravo je rijetko kada opcija. Ljudi navodno nemaju vremena… iako istovremeno mogu buljiti u kojekakve pizdarije po raznim portalima. Svi bi nešto skraćeno. I moj sin bi isto tako, vjerojatno bih i ja tako dosta često, no iz onoga što sam do sada naučio, pokušavam dočarati sinu koliko je bitno pomučiti se za prave stvari. Koliko je osjećaj zadovoljstva jači kad uspiješ u onome što se isprva čini puno težim. 

Već neko vrijeme “treniram” košaricu sa sinom. Počelo je na njegov prijedlog jer se želio uklopiti u društvo i u tom segmentu, a ne gledati postrani. Naravno, u čemu god i kako god mogu pomoći svojem djetetu, ja pristajem bez pogovora, pogotovo ako je riječ o sportu gdje se dobro osjećam. I tako smo počeli malo po malo, po 10-15 minuta odlaziti na koš koji imamo u susjednoj ulici. Isprva bi dao samo jedan koš i nakon toga bi uslijedilo mučenje. Jednostavno nije išlo. Uporno sam mu objašnjavao kako se oko stvari koje su bitne valja potruditi i da uspjeh ne dolazi preko noći. Naravno, objašnjavati to devetogodišnjaku… uffff! Sretno vam bilo tko god bude pokušavao. Ipak, sinko je odlučio ići pucati na koš, a ja sam se trudio ne forsirati no ipak ne popuštati. Našli smo se nekako na pola puta. I nikako nije išlo. No malo po malo je uspijevao dobaciti do koša sve češće. To je stvarno proces kad si visok 135cm. Uglavnom, jedan dan prije cca tjedan dana zabije on jedan jedini koš i nikako sretan pa mi kaže kako on to više ne bi jer mu ne ide. Ja mu kažem da je odustajanje njegovo legitimno pravo no da promisli o tome da ipak ne odustane. Pitam ja njega misli li on da ja odustajem kad trčim na utrci ili trčim na Sljeme? Misli li on da meni nije teško? Naravno da mi je teško, kažem mu ja, no predaja nije opcija i da mi je cviljenje, pogotovo ono moje najgora stvar. I što tata učini onda? Stisnem zube i trčim brže! Jer ne želim da me strah niti neuspjeh determiniraju.

Gleda on mene, gleda koš, gleda loptu,… ja si mislim: “Da me bar dio razumio.”, kad odjednom okreće se prema košu, diže ruke i puca. Čini se kao da vrijeme staje u tom trenutku. I onda – KOOOOOOOŠŠŠŠŠ! I to suza, ne dira obruč ni tablu! Paralelno tome uslijedi moj usklik ushićenja: “TOOOOOOOO!!!!!”, na što se gospođa koja šeće psa okreće u čudu i nasmiješi, shvativši roditeljsko veselje i ponos! A moj sinko pomiješanih osjećaja gdje je uspio “nemoguće”, nešto što nije uopće pomišljao da bi mogao i one kombinacije blagog srama zbog nevjerojatne sreće njegovog oca i “apsolutno neprimjerenog urlanja” uslijed iste te sreće. Ja naravno, idem korak dalje i dajem mu blagi vritnjak i pet, a obojica se cerimo. OK, on se pokušava suzdržati. Ja nimalo. Ja presretan i spontan. No nisam samo sretan zbog njegovog uspjeha. Sretan sam i zbog toga što se ipak odlučio potruditi i bilo bi mi svejedno je li pogodio ili ne. Sretan sam iskreno i zbog sebe, kao oca, roditelja koji je ipak uspio prenijeti nešto, misao, ideju, mudrost.

Za mene je kao roditelja to svakodnevica. Svaki dan imam nešto što bi mogao otpiliti ili si dati truda. I svaki dan iz početka, novi izazov, novo veselje uspjehu jer neuspjeh kao finalni proizvod nije opcija.

U jednom meni teškom životnom razdoblju (nadam se ne periodu, jer bi to upućivalo na moguću repeticiju), jedan moj prijatelj mi je rekao da sve što budem činio pokazuje mojem sinu kako se pravi muškarac ponaša i nosi s problemima. Nikad to neću zaboraviti. Imao sam priliku biti seronja i voditi se povrijeđenim egom ili činiti ono što sam smatrao ispravnim. Lakše se prepustiti jadikovanju i cendranju, no nisam dvojio što je ispravno, jer moj sin uči iz mojih postupaka.

Što god radili u životu valja imati na umu kako se treba potruditi za one najbolje ljude, najbolje stvari, najbolje osjećaje. Sport te nauči mnogim tim stvarima koje su primjenjive u ostatku života. U sportu pa tako i u životu općenito uspijevaju uporni, ne talentirani. Pljuvati po svemu je superjednostavno. Svatko od nas je rođen s tim “talentom”. Inspirirati je sve samo ne jednostavno jer se morate izdići iznad prosječnosti i baš ništa ne garantira da će se ljudi voditi vašim pozitivnim primjerom. Ipak, budite više i inspirirajte svoju djecu i ljude oko sebe!