Godinama slušam pojedine trenere na Crossfitu, ali i pojedince koji me okružuju u raznim sportovima kako treba svakoga dana napredovati. Kao da gledam neki bedasti jugoslavenski film u kojem “svakoga dana, u svakom pogledu napredujem”. Iskreno ću vam reći da je to za mene priličan bullshit!

Jasno mi je ako ste pretili pa želite smršaviti u neke normalne gabarite ili čak biti prilično “istesani”. Jasno mi je i ako ste profesionalni sportaš pa se vaš napredak mjeri u vašem napretku težine bankovnog računa. To mi ima smisla. Razumijem kad želite biti bolji, brži, jači,… što god! No nikako se ne slažem da treba biti fokusiran na stalni napredak. To je zapravo nemoguće.

Svaki pas ima svoj dan

Pozabavimo se samo amaterskim bavljenjem sportom u kojem nema želje za zaradom ili slavom, već to činite iz nekih drugih pobuda. Apsolutno je jasno da “svaki pas ima svoj dan” pa ćete i vi svako toliko zablistati i probiti neku svoju granicu i ostvariti svoj personal best. Svi se tome veselimo, no apsolutno je suludo očekivati napradak na svakom pojedinom treningu. Tko to uopće može. Zamislite da svaki put kad dođete na trening i radite recimo mrtvo dizanje, dignete 2 kile više. Pa vjerujem da biste za 2 godine bili najjači čovjek na svijetu… ako ne i prije. No, što se dogodi kad oborite svjetski rekord i sutradan dođete na trening? Dignete još dvije kile više? To se ne događa, a iskreno mislim da vaše vježbanje zapravo gubi svaki smisao na taj način.

Kad prijeđete 35-u sve lagano počinje ići “nizbrdo”. To ne znači da vi ne možete biti jači, brži, bolji,… to samo znači da morate dati puno više da biste napredovali. I naravno, sve ovisi s koje ste točke krenuli i kako brzo napredujete.

Ako je vaš prvi uspon po Bikčevićevoj do Puntijarke bio preko sat i pol u vašim ranim četrdesetima, onda je za očekivati da ćete učestalim odlascima na istu tu Bikču vrlo vjerojatno to vrijeme skraćivati, a da će se opseg vaše struka smanjivati, dok će vaše noge, pluća i srce bivati sve snažniji. No i dalje ste daleko od rekorda staze. E sad je pitanje koliko vam je to bitno. Koliko je to stvarno bitno za vas i koliko je to vama samima bitno… i za što. Ako pokušavate hraniti svoj ego, prestanite čitati i bacite se na neki drugi sadržaj, ovo vam se već ne sviđa pretpostavljam. Konstantna težnja napretku je prilično zeznuta stvar. Razmislite još jednom da kroz vaše starenje, jer ipak svi starimo, na jedan način zapravo propadate pa bi stagniranje na mjestu zapravo bio svojevrsni napredak jer se opirete zubu vremena i majci prirodi.

Ajmooooo, možeš ti tooooo!! Samo diši i ideeeeee! – Ma mami se to deri doma u čušpajz

Iskreno… prvo što mi padne na pamet da tu istu osobu steram u krasan k…c! Pa valjda ja, nakon tolikih stotina treninga znam koliko mogu.

Lijepo je kad vas trener potiče na to da možete trčati brže ili dizati više, no sami morate procijeniti koliko je to dobro za vas. Kad ste regular Joe koji vježba kao dio neke dnevne rutine, kao dio održavanja svojeg zdravstvenog stanja, mentalnog i fizičkog, teško mi je povjerovati da vaš napredak mora biti konstantan. Zapravo to se uopće ne mora. Pokušajte pronaći neku sredinu u kojoj na treningu ipak uživate unatoč naporu. Naravno da to nije jednostavno, no ništa u životu nije jednostavno osim kukanja.

Ja ne govorim da ne treba pokušati nadmašiti samoga sebe. I sam se trudim to učiniti, no ne treba to činiti stalno jer postajete opterećeni idejom o napretku koji bi vas zapravo mogao odvesti ili u zonu ozlijede ili u zonu mrženja treninga. Oba su scenarija loša. Ako niste potpuno fokusirani na taj napredak, u startu nemate šanse. I imate pravo reći “jebeš sve to” i odustati taj dan ili bar usporiti. To je vaše pravo. Ne trenira vam se? Pa kome je to bitno osim vama? Ako je vašem treneru bitnije da vi npr. dignete više nego vama samima, onda nešto ne valja. Stavite si uteg koji VAMA (!!) odgovara, a ne vašem treneru. Vi svoje tijelo poznajete bolje od vašeg trenera. Vi svoje ciljeve poznajete bolje od vašeg trenera. Jedina stvar koju vaš trener vrlo vjerojatno poznaje bolje od vas je način kako doći do cilja koji ste sami sebi zacrtali i koji ste dobrano podijelili i raspravili sa svojim trenerom no to ne znači da možda imate loš dan pa želite odraditi slabiji trening kako se ne biste ozlijedili. To se zove razmišljanje. To je ono što odrasli ljudi rade.

Komplicirano? Pa nije baš tako jako. Valja samo uključiti mozak. Bolje bilo kakav trening nego nikakav no to samo vrijedi kad uključite mozak. Uvijek uključite mozak zapravo, nemojte ga gasiti nikada jer je apsolutno nebitno istrčite li utrku za 30 ili 32 minute. Ako niste planirali pobijediti ili biti na postolju (znači da ste ozbiljni pretendent za postolje), onda je fakat y3ben0 nebitno koji dođete, četvrti ili posljednji. Ima li vam to smisla? Volio bih da ima. To što ste sretni da ste prestigli frenda na utrci, a trčali lošije nego inače znači samo da ste opterećeni svojim egom i da se niste fokusirali na sebe već na nekoga drugoga. Aaaaaapsoooooluuuuutno i nedvojbeno ste na krivom putu. To se promijeni u sekundi. Slijedeći put će vas frend prešišati i onda ste u banani. Osim, ako ste dali sve od sebe, sve što ste taj dan imali na raspolaganju. Onda ćete biti zadovoljni.

Comfort zone

Comfort zone je nešto što sami morate definirati. Jasno je, ako imate neki cilj, da ćete se morati maknuti iz zone ugode i dati 110 posto kako biste se bar pomakli s mjesta. Bez dodatnog napora nema rezultata odnosno pomicanja granica. I da naglasim kako nemam namjeru vam reći kako se ne bi trebali truditi dati više. Ja to često činim i veselim se i najmanjem pomaku nabolje. No trebate li to činiti na svakom treningu? Percepcija te iste zone razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Nekima je sam dolazak na trening izlazak iz zone ugode. Nekima je trening u crvenom i pomicanje granica. Sami morate odlučiti gdje počinje onaj dodatni napor koji morate uložiti da biste se pokrenuli sa mjesta gdje jeste. Ne morate biti najbolji na treningu, osim kada je riječ o tehnici! Tu slobodno pretjerajte do mile volje. Moje osobno mišljenje je da tu ne možete pogriješiti, no ubrzo ćete shvatiti da vas ljudi gledaju kao bedaka, što vas nimalo ne bi trebalo zamarati. Samo nastavite jer dugoročno vi pobjeđujete. Comfort zone je sasvim u redu, ako često trenirate. U tom slučaju ste ipak aktivni i vrlo je vjerojatno da uživate u tom što radite.

Dajte što imate

Moj je stav kod pripremanja za pojedine utrke da se pripremam već godinama. Tako je. Ne radim to samo mjesec, tjedan ili dva dana prije. Radim to godinama. OK, stavim možda naglasak na neki određeni segment u razdoblju pred utrku, no na sam dan utrke može se dogoditi deset stvari koje mogu objektivno, ali i subjektivno utjecati na rezultat. Znači da sve ono što sam radio prethodnih godina i ono kako se osjećam taj dan zajednički utječu na krajnji rezultat. Nisam opterećen rezultatom. Naravno da ću se veseliti boljim prolaznim vremenom nego prethodne godine recimo, no moram biti iskren prema sebi ako se to ne dogodi i reći da je ono što sam imao za dati tog trenutka i to je stvarno stanje. To je činjenica. Nema tu gruntanja jesam li mogao bolje. To je danas bilo tako i bok.

Budite sretni s onim što ste postigli u svakoj svojoj aktivnosti. Nemojte to pretjerano analizirati, kao ni bilo što u životu na što nemate potpuni utjecaj. Uživajte u svojim treninzima, dajte sve od sebe. Budite kompetitivni, ali ne opterećeni tuđim, ali ni svojim rezultatima. Neka vam vaš najbitniji suparnik bude onaj vaš ja od jučer. Vaš trening nije vaš život i nemojte dati da vas to određuje. Trening je dio vašeg života, kao i rezultati treninga. Vi ste daleko više od vašeg treninga i rezultata. Ako ste zaboravili uživati u onome što radite, onda je vrijeme da promislite o tome što radite i/ili kako to radite jer sport je nešto u čemu biste trebali uživati.