Neću puno, jer sam ju već obradio u drugom članku, no ova godina je posebna zbog izmijenjene trase što je rezultiralo utrkom kraćom cca 2 km. Je li nam što falilo? Ma kaj bi nam falilo?

Borošu sam prvi put trčao prošle godine i jednostavno je bilo odlučiti se ponovno za ovu vrlo interesantnu utrku. Taj fusion između cestovne i brdske utrke meni je osobno poseban jer povezuje moje dvije ljubavi – Centar i Sljeme. Neću posebno drviti o tim ljubavima jer sam se o tome izjasnio u prijašnjim postovima. Ukratko, ja sam dijete centra grada koje voli bežati u brdo.

Utrka je jednostavna. Pičiš najravnije moguće od Trga bana Jelačića, preko Nove Vesi, Ksavera i Gračanske na Leustek i onda… onda dođeš na Sljeme. Čini se jednostavno. No iskreno, i nije nešto naročito strašno. Ove godine nas je čekalo 12 km (bar moj Garmin tako kaže). Otprilike 2 km manje nego prijašnjih godina kada se išlo do Tunela pa do žice i na Leustek. Ove godine nas je vrijeme sasvim dobro služilo s obzirom na najave žešćih kijameta. Valjda nije bilo niti jedne prognoze vremena koja nije najavljivala opake kiše i olujne vjetrove. Od kiše zapravo nismo ništa vidjeli, a vjetar je bio blag do umjeren pa mi je zapravo godio da osuši i ono malo znoja sa mene. Temperatura je bila taman za trčanje, negdje oko 10 stupnjeva i zapravo, meni su uvjeti bili superica. Da je sve što je u narednim danima uslijedilo bilo na dan utrke, vjerojatno bi bilo mrtvih s obzirom na izvrnuta stabla na Sljemenu kao posljedica olujnog nevremena koje je slijedilo nakon utrke. Sreća prati hrabre i odvažne rekao bih.

Trasu utrke ukratko sam opisao, a ovaj put se sa Gračanske skretalo ulijevo prije onog najžešćeg uspona na njoj, no uspona nije nedostajalo. Po prelasku preko tramvajske pruge preko pješačkog mostića prolazi se kroz male uličice i nedugo potom ulazi na Leustek. Tu se nema puno za objašnjavati jer Leustekom ideš koliko inače brzo ideš. Nešto izgubiš energije od prethodnog trčanja do brda, ali te utrka tjera da daš više pa je to za one koji treniraju trčati po brdu, manje više isto. Tako je otprilike bilo i meni no ja nisam mjerilo jer iako trčim po utrkama, zapravo slabo gledam koji sam i u kojem sam vremenu. Trčanje šumama i brdima ima za mene jednu romantičnu notu povrh borbe sa održavanjem ritma unutar zone ispod 180 bpm… govorim naravno o otkucajima srca, a ne glazbi u ušima. Trčim koliko ima energije u tom trenutku i to je to. Ne ubijam se.

Cestovni dio je prilično brzo prošao, a Leustek… pa skoro isto. Vjerujem da sam trčao cca 3/4 vremena što mi je sasvim zadovoljavajuće. Morate znati da onaj najzajebaniji dio dolazi pred sam kraj. Posljednjih 400m je gotovo u rangu Red Bull utrke na Planici. Skoro pa četveronoške. Okrećem se ja nakon prolaska pored Stare Lugarnice i gledam iza sebe onako ovlaš i mislim si “gle nema nikog od mojih”. Naravno, nisam baš totalno aboliran od natjecateljskog duha. Moj frend Marko me konstantno prepišava na bajku pa sam se ipak potajno nadao kako ću se konačno malo revanširati jer trčanje nije njegova domena. Kreće uzbrdica ispod “sidra” na Činovničkog livadi, ta ista strmica o kojoj sam maloprije govorio, kad osjetim da me netko gura s leđa jer valjda smetam. Marko!! Ma daaaaaj! Eto ti njega, odmoran i veseo. Ja nisam više friški, ali si mislim kako bih ga mogao pratiti pa vidjeti mogu li poginuti za fotofiniš. Uglavnom – ne, ne mogu. Marko je finiširao snažno i zasluženo došao ispred mene. Zapravo, unatoč svojoj želji “da ga pobjedim”, iskreno sam sretan za obojicu. Jer zabavljali smo se i on i ja i hrpa naših frendova i totalnih anonimusa. Okružen sam ljudima koji me potiču biti bolji, a Marko, kao i Robi, Tamara, Luka, Kiki i hrpa drugih meni bliskih osoba s kojima se kužim kroz sport (nije ih moguće nabrojati), upravo su ti ljudi. Volio bih da njih veseli doći prije mene. To bi ujedno značilo da ja nešto ispravno radim i da u meni još uvijek ima dovoljno za dati i potaknuti.

View this post on Instagram

A post shared by Freud's Runners (@freudsrunners)

OK, obrišite suze, dođite k sebi da možemo nastaviti. Dosta romantike. Dolazak na vrh je zabavan! Kao i kod svih utrka AK Sljeme. Odlična atmosfera praćena vrhunskom glazbom, jedan te isti “voditelj programa” sa svojim i više nego osebujnim te vrlo zabavnim repertoarom tjeraju osmjeh na lice dok utrčavaš u cilj kako bi se okitio originalnom i lijepom finišerskom medaljom. A cilj drito ispod Tornja. Gle, upravo si istrčao od Trga do Tornja. To nemre sva’ko. Ma iskreno može tko god poželi to učiniti i pomaknuti guzicu s naslonjača, no ja “i ekipica” to delamo za gušt. Ovaj put sam zaista imao veselu ekipu trkača: Tamara, Robi, Bruno, Skole, Meco, Marko, Ico, Boki, Crni i Ivor. Bilo je još ekipe koju znam i koji su mi dragi, ali eto ovi su se došli podružiti.

Na kraju, moram spomenuti fantastične vatrogasce, curu i dečke koji su u punoj opremi odradili stazu. Čudesno! Ludo! Nestvarno! Svaka čast!

I da, naravno, vidimo se dogodine! Još jedan “bravo” za AK Sljeme!