Hej kompa, se vidimo na blablabla maratonu? Ja trčim half.

– jedan moj poznanik… vrlo vjerojatno netko koga i vi poznajete jer šalje klasičnu forvardušu.

Koliko ljudi poznajete koji vam se kunu svim svecima, svojom djecom i susjedovom kravom (koja nek rikne bez obzira), da dolaze trčati za tri mjeseca polumaraton na koji ste se eto i vi prijavili?

Vi naravno potpuno kurtoazno odgovarate kako ste se prijavili, uplatili i jedva čekate. Iako do tada vjerojatno imate bar 2-3 utrke i jedno 5 raznih treninga tjedno, oprezni ste u davanje bilo kakvih komentara o tempu, prolaznom vremenu, odjeći,… i čitavom nizu pitanja koje vaš kompa ima za vas. Jer od danas do tog imaginarnog događaja ima sto vrlo mogućih scenarija koji na to mogu utjecati da bi bilo zaista neobično dati bilo kakav suvisli odgovor.

No vrhunac moje zbunjenosti dolazi iz jednog posebnog pitanja – koliko mi treba za spremiti half?

Količina upitnika iznad moje glave premašuje volumen tog oblačića, ipak moja silna želja za odgovorom nadmašuje nagone da ne kažem baš ništa i ja progovaram.

“Kaj ozbiljno dolaziš i ti?”, odgovaram onako u nevjerici, znajući da moj frend (taj frend dolazi i u ženskoj varijanti vrlo često) trči rjeđe no što u Sahari pada snijeg, ali ne želim baš ispasti totalni seronja jer iskreno, volio bih da se frendić pokrene s mrtve točke i istrči makar petardu. No u mojem glasu se uvijek čuje onaj lagani prizvuk nevjerice i zbunjenosti koliko se god trudio to prikriti.

Frendić sav nabrijan, jer “okreće novu stranicu u svom životu”, govori kako sigurno dolazi i ziher je da će biti spreman. Ja ga pitam shvaća li da je to za manje od 3 mjeseca, a slijedi onaj klasični odgovor tipa: “Kaj misliš da ja to nemrem?”. Ne želim sjebati frendu silnu želju da se pokrene pa mu onako ovlaš pokušam dočarati kako mišići, pluća i glava relativno brzo napreduju, ako si neke umjerene tjelesne građe, no kako tetive znaju biti problem i kako tu valja pametno. Pitam je li promišljao o kakvoj trkačkoj skupini, školici, klubu. Naravno da je, ali “nije to za njega, jer oni su sektaši“.

Ideš! Sektaši! OK. Što da mu kažem? A pitam kako to da se sjetio mene baš, na što odgovara kako je vidio na fejsbuku da ja “nešto trčim” i da sam se prijavio za half. Odgovaram ja svom dragom frendu da ja tako već treniram duži niz godina i da unatoč svemu imam respekta prema tih 21+km koje ipak želim istrčati u nekom pristojnom tempu. Ono, da ipak ulazi u kategoriju trčanja, a ne promenade. Danas svi nešto trče polumaratone kao da je to neka zajebancija. Malo mi ide na žifce to ne-trčanje, kao da postoji disciplina hodanje, ali to sam samo nadrkani ja kojem mnoge stvari nisu jasne pa tako i ova. I ne, ne čudim se ja tome jedini, ali bih i na rit progovorio.

Pitam ja frenda, da kako je on to zamislio, koji mu je plan treninga, jel već počeo trenirati, razgibavati se, kad je zadnji put trčao, nešto trenirao,… s druge strane slušalice grobna tišina. Opća zbunjenost “hrpom suludih pitanja” je glasnija od bilo kakvog odgovora. Uglavnom, ništa se nije radilo godinu dana. Ne želim daviti frenda frazama “pa kaj ti je bilo”. Zapravo bih zadavio sebe silom neiskrenih odgovora u koje ni on sam ne vjeruje jer to su zapravo izgovori, a ne odgovori pa mu predlažem da pronađe neki racionalni plan treninga i kombinira vježbe snage i rastezanja, ono kao sveobuhvatni pristup na što se isti zahvaljuje i prekidamo razgovor. Stvarno želim da uspije, a da se pritom ne ozlijedi.

Uglavnom, moj frendić se javlja ponovno nakon otprilike mjesec dana i pita idem li ja i dalje na taj half, kao da postoji opcija da nakon što sam prijavio i platio odlučim ne ići. Svašta se može dogoditi, no do sada se nekako nisam našao u situaciji da odustajem od utrka, onako unaprijed nekoliko mjeseci. On veli da i dalje ide, ali nije siguran hoće li baš biti spreman kako je planirao. HA?! Pa mulac, nemreš biti spreman nikako! U startu si već bio bar 3 mjeseca prekratak sa vremenom. Od čega bi bil spreman?! Promišljanja?! Jednom sam tako ad hoc (ilitiga na horuk) odlučio ići na polumaraton 2017. nakon duže trkačke stanke, unatoč svakodnevnom treniranju drugih sportova pa sam dobio takvu upalu tetiva stopala i pokosnice da sam jedva hodao tjedan dana. A ovaj stručnjak, jer ne znam kako bih ga drugačije nazvao, veli “da nije siguran da će biti spreman kako je planirao”. No shit Sherlock! A pitam ja trči li on išta? Veli on “da je bilo puno posla” pa je slabo uspio uskladiti raspored, “dijete je piškilo i kakalo”, “pas mu je pojeo bilježnicu”, “kiša je padala” pa je “bilo vruće”,… ali biti će on spreman za mjesec i pol. Naravno, dolazi “dan D”, njega nema ni na fejsbuku (gdje je stalno!), a kamoli na utrci, iako je sasvim jasno da je u gradu gdje se održava utrka. A još jučer mi je slao poruku kako se “sigurno” vidimo. Dan nakon utrke stiže poruka s “objašnjenje” koju ne čitam uglavnom. Nije uopće moja stvar.

Zašto si ljudi zadaju nemoguće zadatke, nije mi jasno. Trčanje bi trebalo biti gušt, kao i bilo koja druga tjelesna aktivnost. Stoga, ljubazno molim, nemojte biti taj moj frend, jer nemate pojma koliko bedasto zvučite nekom tko marljivo trenira skoro svaki dan unatoč svim drugim dnevnim zadaćama i dalje se muči na utrci jer eto, to je tako. Krenite srcem, ali uključite i razum jer ćete na taj način zajamčiti puno bolje rezultate i smanjiti mogućnost ozljeda. Trenirajte redovno i ne gledajte druge što mogu već se usredotočite na ono što vi možete i želite. Nema lošeg vremena, samo loše opreme, odjeće i obuće!