Tema o kojoj u profesionalnom sportu se gotovo ne smije govoriti. Sjetimo se samo kolika frka nastane kad neki od nogometaša skine gornji dio dresa, ispod kojeg osvane poruka zahvale “nekome”.

Kad kažem “vjera” pokušavam ne govoriti o vjeri u nekoga ili nešto konkretno. Budimo otvoreni, građani sekularne države u kojoj svi imaju pravo vjerovati u što god žele… ili čak ne vjerovati uopće. To je osobni izbor, kao što je moj izbor biti katolik. Zašto sam to sad naveo? Pa iz dva razloga. Prvi je taj što želim nedvojbeno naglasiti u što ja vjerujem i ne sakrivati se iza generaliziranja. Stava sam da se čovjek ne treba sramiti svojih uvjerenja. Drugi je razlog što unatoč mojoj vjeri (i religiji), prihvaćam da svatko ima svoja uvjerenja, svoju vjeru i u ovom članku želim govoriti o vjeri općenito i kako naša vjerovanja u “nešto više” djeluje na nas.

Molitva

Sport je naporan. Tu dvojbi nema. Možemo mi govoriti o tome kako uživamo u sportu no prilično često nam se dogodi da se tjeramo u crveno. Koji put do samih granica izdržljivosti. A potom shvatimo da možemo i dalje jer je um u stanju potjerati tijelo dalje od onog što smo inicijalno zamišljali no u nama mora postojati snažna želja i odlučnost. Koji puta želje ne nedostaje no svima se kad tad dogodi taj trenutak u kojem “više ne možemo”. Kad nam misli odlutaju u negativu, kad izgubimo i kompas i fokus. Ne govorim o fizičkim manifestacijama, već o gubitku volje, interesa dovršiti ono što smo započeli. To zaplitanje i pretjerano samo-analiziranje često završi odustajanjem.

No oni koji vjeruju, uvijek imaju s nekim/nečim podijeliti svoju bol, nemoć, slabost kroz molitvu, promišljanje, meditaciju, mantranje ili kako god vi to zvali. Naravno oni kojima takvo što nije strano. Pokušat ću objasniti to malo plastičnije na vlastitom primjeru. Ja obožavam plivati. Nisam nikad trenirao plivanje kao klinac, ali eto, uporan sam i tijekom godina poboljšao sam svoju tehniku plivanja pa mi 2 kilometra nije neki posebni kunst otplivati. No naći se u 6 ujutro u moru sam, iako samo desetak metara od kopna, okružen plavetnilom i tišinom koju prekida moji zaveslaji i uzimanje zraka… za mene znaju biti tjeskobni. Potpuno mi je jasno da u Jadranu je najveći morski pas modrulj koji teško da će me napasti no uvijek postoji ta nelagoda. Teško se koji put dići iz kreveta, a kamoli ići sam plivati gdje, ako ti se išta dogodi, nitko te neće čuti. U 6 ujutro ili idu spavati iz izlaska ili još uvijek nisu budni… pa na godišnjem su! No iskreno, ja se nikad ne osjećam kao da sam sam jer znam da se uvijek mogu obratiti Bogu. Ako se do sada čitali koji od mojih članaka trebalo bi vam biti jasno kako sam prilično realna osoba koja čvrsto stoji sa obje noge na zemlji. No moja vjera je moja snaga.

Omnia possum in eo qui me confortat.

– poslanica Filipljanima, 4,13 – Sve mogu u Onome koji me osnažuje.

Većina nas ima nekoga ili nešto u što vjeruje. Neki vjeruju samo u sebe, neki vjeruju u Alaha, neki u svih ne-znam-koliko grčkih bogova, neki u prijatelje, neki u vanzemaljce, šumske vile i dobru Majku prirodu, a neki to čine osnaženi vjerom da to što rade predstavlja neko veće dobro zbog kojeg ne smiju odustati.

Moj je stav da mi je dragi Bog dao život da ga živim. Bol je prolazna. Nije ugodna, nije lagodna, ali sam naučio da se za sve što u životu imalo vrijedi treba potruditi, a poneki put to iziskuje prilične napore. Koji put smo spremni sve sami, a koji put trebamo pomoć. Meni molitva pomaže i osnažuje me jer kad pomislim kroz što je sve Sin Božji prošao, ovo moje plivanje postane praćakanje u moru i stavi me na pravo mjesto. Ovo je moja paralela, a svatko može imati neku svoju i uopće mi nije namjera ući u debatu čije je bolje. Meni je moje najbolje i poštujem da svatko ima svoj izbor koji je njoj/njemu najbolji. Vaš trud i napor koji ulažete pri bavljenju sportom ili nekom tjelesnom aktivnošću čini vas snažnijima u borbi sa svakodnevnim preprekama, problemima i zadaćama koje se stavljaju pred vas.

Dano mi je

No ne sjetim se ja svoje vjere samo kad mi je teško. To bi bilo licemjerno. Kao da kažem da mi je moja vjera potrebna i da sam zahvalan samo kad je frka.

Znate li koliko sam puta vozio bicikl po Sljemenu dok moj Zagreb spava, trčao utrke uz sve te fantastične ljude koji me okružuju, plivao Jadranom bez obzira na lokaciju, planinario i šetao sa sinom Gorskim Kotarom ili se s njim penjao na umjetnoj stijeni, trčao po stijenama uz plažu, hodao među konjima na Velebitu,… znate li koliko sam puta izrekao zahvalu? Svaki put! Zahvalio sam se što hoću i mogu, što mi je dano. Jer mnogi žele, ali nije im tako dano.

Je li vam poznat osjećaj kad završite neku napornu utrku ili se popnete na neki vrhunac za što vam je trebalo i one hrabrosti za koju niste ni znali da ju imate? Taj osjećaj sreće. Zadovoljstva što niste odustali iako ste vjerojatno posustali i nekoliko puta. Onaj osjećaj kad iz desetog pokušaja uspijete dignuti uteg koji do tada niste uspjeli dići. Kad iz tko za kojeg pokušaja uspijete ispenjati smjer koji vam se do jučer činio kao znanstvena fantastika? Pa možda ni sami niste vjerovali da ste to sposobni, ali su ljudi oko vas to vjerovali i bodrili vas. Vaši prijatelji, roditelji, djeca, partneri pa čak i neki totalni anonimusi koji su se vukli za vama cijelu utrku misleći: “Ako on može, mogu i ja!” pa su vjerujući u vas počeli vjerovati u sebe. E pa ta vjera! Ta vam je vjera zaslužna za tu vašu sreću i budi zahvalni na njoj.

Stoga budite snažni u svojoj vjeri i neka vam vjera bude vjetar u leđa, bez obzira prema kome i čemu je ta vjera usmjerena ili kako vi tu vjeru nazivali.