Život nije stao. Nije niti pritisnuo pauzu, unatoč prilično dramatičnim slikama koje vidimo iz opustošenih dućana u kojima uglavnom nedostaje brašno, šećer i guzobris. Skoro pa 3 bijele smrti. Jer sudeći po količini zaliha naprijed navedenog prosječnog hrvatskog građanina, veća je vjerojatnost da biste se mogli do smrti usrati nego zaraziti virusom COVID-19. Nekako mi se čini uzročno posljedično jer od tolikog šećera i škroba ima se zaserete.

Never mind me being me.

No unatoč smanjenoj ponudi nekih artikala, prilično sam siguran kako biste u dućanu sasvim sigurno mogli kupiti ono što ja zovem pravom hranom, odnosno neprocesiranom hranom. Treba ju oprati, oguliti, očistiti, narezati, termički obraditi, začiniti,… uglavnom ne biti lijen. Da, tu hranu nećete moći ostaviti “za sudnji dan” jer će se vjerojatno pokvariti u međuvremenu. Ali onda morate ponovno u dućan što je vjerojatno vaše slijedeće pitanje. Pa iskreno, ako niste ona najugroženija kategorija stanovnika, pripadnik 3. generacije ili narušenog zdravstvenog stanja općenito, trenutno ne vidim razlog zbog kojeg biste trebali izbjeći ponovni odlazak u dućan. Virus vas ne čeka na ulazu u dućan poput kakvog predatora u zasjedi. Ne kažem da se nećete zaraziti ako odete u dućan, jer za to garancije nama, no uz normalne mjere predostrožnosti, održavanje higijene prema zdravom razumu (ili uputama koje možete vidjeti gotovo na svakom koraku; vidi plakat), iskreno imate više šanse da vam klavir padne na glavu nego da se zarazite. Barem prema trenutnim uputama koje dobijamo preko javnih medija od relevantnih ustanova i osoba.

No ako pomno proučite taj isti plakat sa uputama, a dobro ste ga pročitali, primijetit ćete kako šesta točka govori o kretanju na otvorenom. Mene osobno ne treba podsjećati na to posebno, ali čini se da bi nekim ljudima isto dobro došlo. UV ili ultraljubičasto svijetlo prema nekim navodima i istraživanjima ubija viruse i bakterije. Naravno, to ne znači da ćete se tako liječiti niti je ovo uputa za to. Iskreno, neću ulaziti u istinitost navedenog unatoč vrlo interesantnoj tezi, no prilično sam siguran da vam neće štetiti odlazak van prostora u kojem boravite. Naravno, ukoliko niste u samoizolaciji ili karanteni prema napucima nadležnih tijela. Kao što svako toliko morate proluftatit posteljinu tako je ljudskom tijelu nužno da izađe van. Meni je potrebno to učiniti i nekoliko puta dnevno kako stvari stoje. Ako ništa drugo zbog mog mentalnog imuniteta.

Većina mojih čitatelja su tjelesno aktivni, iako bih silno volio da moje tekstove čitaju oni ponajmanje aktivni kako bih povećao svijest o značaju tjelesne aktivnosti. No svim onima koji su s današnjim danom ostali bez pristupa svojim teretanama i crossfit boxovima, prostorima za jogu, grupnim treninzima trčanja, terminima za vaše tjedne tekme timskih sportova,… to ne znači da tjelesna aktivnost treba stati. Sva sreća da smo blagoslovljeni prilično ugodnim vremenom vani i prilično blagom zimom pa je apsolutno šteta provesti svo to vrijeme u zatvorenom, unatoč jasnim uputama epidemiologa da se više krećemo po vani.

Jutarnje trčanje u Maksimiru u subotu me podsjetilo malo na apokaliptični film I Am Legend, no sva sreća što sam umjesto na zombije naletio na svoju dragu prijateljicu Mariju i u duhu onog što ja nazivam BSI (beskontaktna socijalna interakcija), otrčali smo zajedno kilomtrić, izmijenili pokoju aktualnu informaciju te nastavili svako svojem domu.

Dakle, priroda još uvijek nije na “no go” popisu no nikad se ne zna što nam slijedi. Bitno je da niste u gužvi i da postoji pristojna distanca u odnosu na druge ljude. Ako ništa drugo, krenite na posao pješice. Zašto ne? Ili biciklom, romobilom i rolama. Naravno da odaberete što vam najviše odgovara, posebno ako radite u odijelu i kravati pa je malo zajebano obući role u tom slučaju, no siguran sam kako ćete biti interesantni vašim sugrađanima dok projurite pored njih na rolama i s aktovkom. Ako je to vama ok, samo navalite. Ja sam danas otišao na posao biciklom, a stvari sam zarolao u ruksak. Ništa na meni nije izgužvano i ne izgledam kao naplavina. Ako sve pametno složite, sve se može. Vani je bilo prilično friško tako da vjerujem kako bi bilo prilično izazovno uznojiti se. Osim ako se zabundate. Shvatite da je i to trening. Kratki i lagani, ali jest. Nekakav. Bolje nego nikakav.

Bez ozbzira na udaljenost koju ćete prijeći, definitivno je bolje tako nego da se gužvate u javnom prijevozu gdje biste možda pobrali kakvu boleštinu. Pri tom ne mislim na Corona virus već bilo koju drugu boleštinu na koje smo trenutno zaboravili u potpunosti zbog totalnog medijskog bombardiranja informacijama o Corona virusu. Iskreno se ne bojim neke “posebne” zaraze. Zapravo odbijam se bojati ičega u životu ili bar da me strah determinira kao osobu. Meni kao hiperaktivcu najgore je kad moram ostati doma. Nije mi toliko drama šmrkljav nos, temperatura ili kašalj samo po sebi koliko me nervira činjenica da se osjećam onemogućeno, osakaćeno gotovo. Ok, grozan sam kao bolesnik. Nemoguć. Muška temperatura od 37.3 me totalno strga pa mi ideja o nekakvom virusu ide prilično na živce. Ipak, realan sam. I vjerujem stručnim službama. Ne slušam i ne čitam prepametne na sve strane, već se vodim službenim informacijama.

View this post on Instagram

A post shared by Freud's Runners (@freudsrunners)

A službeno se od nas traži da smo što više na otvorenom. Pa kako odoliti tome? Ja ne mogu. Nedjeljno jutro je započelo šetnjom psa da bi se nastavilo rolanjem na Jarunu s dragom. Poslije ručka sam malo umjesto autom, otišao biciklom do drage i otišao trčati s bratom. Odlazak biciklom na posao, kako je planirano je također odrađeno, a nakon što sinko završi svoju TV edukaciju navečer, otići smo trčati jer su njegovi treninzi juda odgođeni do daljnjeg pa smo se dogovorili kako ćemo tu aktivnost zamijeniti treningom trčanja. Bilo je to ili ćemo navući kimono. Meni svejedno, ali trčanje mu se činilo jednostavnija opcija. Meni all-rounderu sve je dobro.

Da rezimiram. Kada je riječ o corona virusu, moja zabrinutost nije okrenuta prema meni, jer realno ne spadam u ugroženu kategoriju, no ne želim zbog svoje nepromišljenosti dovesti u pitanje zdravlje ljudi starije životne dobi koji me okružuju, odnosno okružuju meni bliske ljude. Nisam čak zabrinut ni za sina jer statistika govori da djeca uglavnom lakše podnose tu bolest od starijih, no svi možemo biti prijenosnici i toga moramo biti svjesni. Stoga, budi oprezniji, izdržite pomanjkanje društvenog (fizičkog) kontakta, ostanite kod kuće ako možete, izađite u prirodu distancirajući se od drugih ljudi, ne idite u gužve i reducirajte šopingirajte na minimum. Siguran sam da imate kakvu knjigu koju ste željeli pročitati, a niste imali vremena. Sad biste ga mogli pronaći. Možda pogledati kakav film. Posvetite se svojem partneru… i to se može bilježiti kao tjelesna aktivnost, zašto ne. Isprobajte neki recept koji ste već dugo željeli pripremiti vašim ukućanima… ili sebi samom. Budite odgovorni i racionalni.

Subscribe – like – comment – share the blog!

Tekst je autorsko djelo autora bloga Thomas Kezele’s Life Without Pause i kao takvo nije dozvoljeno njegovo neovlašteno korištenje. Isto će se u protivnom smatrati kršenjem autorskog prava.