Današnje trčanje odraslih, novopečenih trkača temelji se u većini slučajeva na povjerenju kako se od njihove mladosti do danas ništa nije promijenilo i kako je trčanje nešto prirodno. No čak i da ste se bavili sportom i u svojim kasnim 30-ima otkrili čari svakodnevnog bavljenja sportom, prilično je moguće da vaše trčanje nema nikakve veze sa ispravnim trčanjem. No neću govoriti o tehnici trčanja jer ima stručnijih ljudi od mene za to. Ako nemate urođeni trkački talent ili ste angažirali stručnjaka koji će vas ponovno naučiti plakati, odnosno trčati, razmislite o nekoliko stvari o kojima ću govoriti u nastavku jer vas ništa ne koštaju, a vjerujem kako u njima ima neke jednostavne logike.
Želio bih vam skrenuti pozornost na to kako gaziti i kako što efikasnije iskoristiti obuću ovisno o podlozi po kojoj gazite. Kad planinarim ili trčim trail, prilično sam koncentriran na to gdje gazim i kako gazim. Želim biti što sigurniji i stabilniji. Naravno da ni tada ne postoji garancija da se nećete poskliznuti, spotaknuti i/ili pasti.
Prije no što podijelim s vama pokoju pametnu želio bih skrenuti pozornost na nešto što ja smatram bitnim. Primjećujem kod nekih ljudi kako pri usponima staju isključivo na prste, što mogu shvatiti kad je riječ o većim nagibima, no kod blagih, umjerenih i srednje teških nagiba moj je stav kako treba koristiti cijelo stopalo. Zašto? Nekoliko razloga. Prvi je da na taj način radim na svojoj mobilnosti jer se stražnji kinetički lanac rasteže i fino razgibavamo tetive (full range of motion). Istovremeno, ukoliko je kompletno stopalo na podlozi, postiže se maksimalno trenje na podlogu i na taj način osiguravamo maksimalnu stabilnost, a koristimo i petu za podizanje tijela, odnosno korak. Današnje trail tenisice osiguravaju prilično dobro prijanjanje na podlogu gdje tenisica drži podlogu i kod bržeg trčanja. No stajanje samo na prste definitivno nije najbolja ideja, pogotovo nizbrdo. Ako pogledate potplat tenisice sa fotografije (Salomon XA Enduro), primjetit ćete kako su užljebljenja postavljena tako da drže prednji dio tenisice pri usponu, dok su užljebljenja pete postavljena da osiguraju stabilniji i sigurniji silazak. Stoga, stajanje na prednji dio, gazeći na prste, zapravo svakim korakom riskirate klizanje, koje može rezultirati ozljedom, bilo od pada ili nagle raznoške uslijed koje ozlijeđujete tetive prepona.
Trenirajući crossfit dugi niz godina naučio sam koliko je tijelo stabilnije kad je oslonjeno na petu te da tijelo gura tlo sa centrom u peti. Isti princip dizačkih tehnika primjenjujem i kod hodanja po stepenicama. Ne na prstima već na punom stopalu, gurajući tlo preko pete.
Još jedna stvar koja mi je zapela za oko je kako ljudi gaze, gurajući prednji dio stopala prema unutra ili prema van. Jasno mi je kako smo rođeni s nekim stvarima, no uvjeren sam da se na neke može utjecati pa tako držim da se “patkasto” gaženje da popraviti na način da koncentrirano pazite kako stajete. Na taj način ćete moći kontrolirati i bolje prianjanje na podlogu jer je za očekivati da će najveće trenje vašeg potplata u odnosu na podlogu biti onog trenutka kada je stopalo maksimalno paralelno sa kosinom po kojoj se krećete. Svako odudaranje od toga smanjuje stabilnost. I ne brinite, nisam briljirao iz fizike i matematike pa vjerujem da ako mogu ja, zašto ne biste mogli i vi.
Evo nekih ideja kada je riječ o podlozi:
1. zemlja – kada je suha, idealna je. Grip uvijek najbolji, no kada je mokra i/ili blatnjava tražite bolju opciju, kao što su kamen ili korijen jer su fiksniji i nema prosklizavanja.
2. Lišće – nije korisno po suhom jer je skliskije od suhe podloge, a veće nakupine lišća sakrivaju korijenje i kamenje zbog kojih možete izgubiti ravnotežu ili ozlijediti stopalo. No, ja biram lišće kada je utabani snijeg alternativa jer nudi više trenja
3. snijeg – mokri mekani neutabani snijeg i dobar potplat su solidna varijanta pri trailu. Po suhom snijegu je relativno lako, pogotovo neutabanom, pod pretpostavkom da imate snage za to. Utabani snijeg / led je opcija koju vrlo često na stazama ne možete izbjeći pa tražite lišće, korijenje, čvrste stijene, zaobiđite kroz neutabani snijeg… ili koristite dereze!
4. Korijenje – ja ga izbjegavam, osobito kada je manje. Obično “nudi” izvrtanje noge. Ako je podloga suha, ne budite dijete (obično to moj sinko radi) i junačite se već izaberite rutu koju nudi ponajmanje spoticanja kao mogućnost. Ponavljam, kada ste na zaleđenoj podlozi ili blatu, korijenje nudi više trenja, bolje prianjanje na podlogu i može poslužiti kao svojevrsna stepenica.
5. Kamenje – kada je suho, može biti sasvim ok, osim ako nije glatko, a imate opciju gaženja po suhoj zemlji. Kad je blato/led, zna biti korisnije, poput stepenice, ali jako ovisi kakvu obuću nosite. Gojzerice imaju tvrđi potplat pa se može više sklizati u odnosu na tenisice. Čvrsti kamen je bolja opcija od šodera, pogotovo kad trčite.
6. zaleđeno jezero ili rijeka – ako vam život nije ugrožen od divlje zvijeri poput medvjeda, mislim da je nepotrebno hodati po toj podlozi.
Razmišljajte o tome gdje hodate/trčite. Gledajte koji metar ispred sebe i projicirajte rutu. Nije to tako teško, a kad idete na intenzivniji trail/planinarenje svaka ušteda energije je dobrodošla, da ne govorim kako promišljanje o tome gdje stajete i prevencija potencijalne ozlijede može imati za ishod da se vaše druženje sa prijateljima s kojima planinarite na primjer, ne završi u obližnjoj bolnici. Naravno da vas neće ostaviti, ali možda ste im zeznuli savršen dan za biti na vrhu planine jer “tko će se baviti time gdje hodam… pa to je staza, tu svi hodaju”. Koncentracija treba ići do kraja, niste u “sigurnoj zoni” 500 metara ili 2 minute prije kraja… kad ste završili, onda se možete opustiti. Ili stanite, odmorite, resetirajte se i nastavite kada ste sposobni koncentrirati se.
Treba znati hodati u derezama i sa štapovima, vježbajte, jer to su super pomagala, ali lako se spotaknuti na dereze jer zapnete ili se dereza zabije/zapne za podlogu pa letite. A štapovi znaju postati “uteg za vježbanje” umjesto sredstva kojima ćete se odgurivati i preuzeti jedan dio tereta sa nogu ili odlično pomagalo za balans na uskoj stazi.
I na kraju, dižite noge, ne vucite ih. Manje su šanse da ćete ozlijediti prste, natuči ili slomiti nokte te se spotaknuti i slomiti nešto više.
Thomas' Life Without Pause 