Ne mogu se načuditi količini debljine kojoj sam imao priliku svjedočiti svakoga dana na plaži. Čak bih pustio vrlo osobno pitanje privlačnosti, pogotovo ako je jedna osoba fit, a druga pretila, već bih se orijentirao prvenstveno na aspekt zdravlja.

Odmah se želim ograditi od pomisli da ja tu nekoga osuđujem. Ne pada mi na pamet. To je osobni izbor svakog ponaosob. I vjerujem kako je riječ o svojevrsnom začaranom krugu iz kojeg je teško izići.

No ono što mene čudi zapravo su roditelji koji na plažama svojoj djeci prezentiraju obrazac ponašanja u kojem je ispijanje piva i cigareta nakon svakog praćakanja u plićaku gotovo jedino prihvatljivo. Kao roditelju nije mi jasno od kuda ti roditelji crpe inspiraciju. Jasno je svima da moje poimanje plaže sadrži vrlo minimalno mirovanja, no i ja se moram prilagoditi onima s kojima dolazim na plažu što bi značilo ili da i ja provedem nešto vremena u ležanju i šutnji ili da odem sam otplivati nekoliko stotina metara ne zamarajući svojom prisutnošću sebi bližnje.

Ipak, ne želim ovaj članak pretvoriti u neki moj osobni obračun sa pretilim ljudima. Iskreno vjerujem da im nije lagano, ali mnogi su oni koji svjedoče kako su smršavili ili bar prilagodili svoju kilažu kako bi si olakšali život. Vrlo malo ljudi iz mog životnog kruga je pretilo, no sve manje i manje, jer se svijest o pretilosti kao zdravstvenom problemu prije svega, počela razvijati u ljudskim glavama. Ima ljudi koji se trude i pokušavaju, ali su pomaci jedva vidljivi. Poruka njima je, zapnite jače. Posljednjih godina mijenja se svijest i o drugoj krajnosti, mršavosti. Nekada smo bili bombardirani fotografijama manekenki koje su trebale biti poput vješalica tanke, jer im je to i bila svojevrsna funkcija. Čini se kako je danas ideja o fit tijelu ili bar bolje balansiranom tijelu, interesantnija nego mršavost.

Svi bismo željeli imati taj čarobni štapić kojim bismo mogli mijenjati svijet u ono što vidimo kao savršenstvo. Ako nema štapića, barem neki prečac ili tajni prolaz kojim bismo zaobišli svu onu muku i silni trud za doći do željenog cilja koji se koji put čini nadomak, no od nas zahtjeva “nadljudske napore”. Namjerno to pišem pod navodnicima jer se nekom drugom to može činiti poput najjednostavnije stvari na svijetu dok je drugom ekvivalent uspona na Mount Everest. Ja ne vjerujem u prečace. Ako i postoje, sigurno nisu lagani. Zamislite da trčite trail utrku i umjesto dugog blagog zavoja koji morate istrčati, odlučite presjeći kroz šumu preko strmine. Tko je god to napravio zna da takva odluka za sobom povlači rizike i troši puno više energije. Ovo je vrlo banalan primjer.

Ipak, ono što nikako ne razumijem da su ljudi skloniji otići na plastičnu operaciju nego se uhvatiti u koštac sa svojom pretilosti. Upravo u tom leži problem. Nije toliko problem što ste pretili, ako ste se počeli kretati. Vaše tijelo se tog trenutka počelo prilagođavati. Počelo se i “buniti” naravno. Sve vas boli, umorni ste,… no to su sve privremene stvari. Ako pogledate na vremensku traku, tih 6 mjeseci, godinu ili dvije u vašem životu ne predstavlja gotovo ništa. Zanemarivo vrijeme u odnosu na višestruke benefite koje aktiviranje tijela nudi. Svaki put u sebi vrištim od smijeha kad vidim reklamu na kojoj su ljudi zamotani poput balzamirane mumije ili u nekim “svemirskim odijelima” gdje nam se svima pokušava prodati priča kako će se salo “istopiti” znojenjem. Znojenje služi za reguliranje tjelesne temperature, odnosno laički, pokušaj hlađenja. Ležite i mršavite! Ma ne zajebavajte me. Eto, ne mogu ništa drugo reći nego upravo to.

Ljudi su danas bombardirani informacijama. Iza svega se krije neka sakrivena reklama proizvoda koji vam nudi “užitak”. Super-brzi način življenja u gradu nudi malo vremena za aktivnosti i promišljanje o ispravnom načinu ishrane pa posežemo za onim “brzim punjenjima” ne shvaćajući kako su to sve stvari koje će vam dugoročno nanijeti više štete nego koristi. Nadalje, unatoč sve većem prodoru ideje kako je “fit tijelo” najbolja opcija, ljudi i dalje govore o mršavom kao nečem dobrom. Mršavo je jednaka krajnost kao i pretilost. Već sam ranije govorio kako je bolje biti pretio i aktivan nego mršav i neaktivan. Stvar je u kretanju! Kako kolanju krvi u krvotoku, tako i kretanju cjelokupnog tijela što pogoduje organizmu u cijelosti. Ljudima se konstantno nude “jednostavna rješenja”. Od čudotvornih pilula preko uređaja sa strujnim udarima do onih drastičnijih varijanti estetske kirurgije. Ono što niti jedna od tih varijanti ne nudi jest zadovoljavanje normalne ljudske fiziološke potrebe za kretanjem kojom bi se utjecalo na reguliranje ne samo tjelesne mase već na sve aspekte ljudskog funkcioniranja. Što ćete sa mršavim tijelom koje nije u stanju podnijeti dva kata stepenica jer nema mišića koji bi to podržali? Po čemu je to tijelo bolje od pretilog? Zauzima manje mjesta? Ovo je šala naravno.

Danas su ljudi skloni mjeriti svaki gram, svaku kaloriju koju pojedu. Smatram da je to bedasto kada je riječ o ljudima unutar neke umjerene pretilosti ili onih koji se redovno bave tjelesnom aktivnošću. A još je bedastije kad se samo oslanjate na kalorije. Dakle kalorije su daleko kompliciranije od pukog prebrojavanja. Nije isto jeste li pojeli 2000 kalorija ugljikohidrata ili proteina. Pitanje je koji je omjer, kakvoća tih ugljikohidrata, proteina i masti (držimo se osnova), jeste li pojeli xy grama tjestenine ili isto toliko sirovog povrća. Dakle, samo prebrojavanje kalorija je apsolutno bedasto. Razumijem kad ste profesionalni sportaš, pogotovo bodybuilder pa važete svaki obrok u grame pred natjecanje. Tu je riječ o znanosti (nutricionizam) no to se ne da mjeriti sa svakodnevnim životom nas običnih smrtnika koji tjelesnim aktivnostima upotpunjujemo svoj život. Unos kalorija opet mora biti u nekom odnosu i sa potrošnjom tih istih kalorija, što pak ponajviše može imati veze sa vašim bazalnim metabolizmom i koliko isti na dnevnoj bazi koristi, što pak ovisi o vrsti, intenzitetu i količini vašeg treniranja. Ništa od toga nije jednostavno, no apsolutno nije ni nuklearna fizika kako to mnogi prikazuju. Problem je što se ljudi fokusiraju na površne informacije.

Ono što tjelesna aktivnost daje osobi je osjećaj uspjeha, jer bez obzira na to koliko brzo se krećete ili kakav rezultat ostvarujete u nekoj tjelesnoj aktivnosti ili sportu, valja razumijeti da je najveća pobjeda zapravo činjenica da se krećete. Posebno kada je riječ o ljudima koji su to potisnuli ili izbacili iz dnevne rutine. Vjerujem da je osjećaj nemoći i prepuštanja sudbini jedno strašno stanje i imam ogromno poštovanje prema ljudima koji se s tim bore i žele promijeniti način na koji žive. Ono što sve te metode “sauganja sala” nude ima kratkotrajni učinak. Bolan i kratkotrajan. Zapravo me najviše čudi koliko ljudi ne razumiju da bez stvaranja sasvim novog seta navika nema pomaka na bolje. Što god vi učinili na brzaka, imat će taj kratkotrajan efekt i sve će se vratiti na staro jer ne postoji sigurnosni mehanizam koji će održavati vaše trenutno stanje.

Ja dakle nisam guru, nisam influencer, niti trener niti nutricionist. Ne pretvaram se da sam bilo što od navedenog. Ja samo imam potrebu izreći ono što mi je na pameti, a što je refleksija iskustava mojeg dosadašnjeg života. I reći ću vam da ne postoji ta čarobna pilula. Ne postoji ni čarobna pilula koja će vam dati hrabrosti i upornosti. Tko može, neka se pouzda u dragoga Boga, ostali u što god vjeruju ili u sebe same. Jer pilule nema. Ako želite utjecati na sebe u bilo kojem životnom segmentu, nema vam druge nego potruditi se oko toga. To je kao kad vam se svidi neka cura (ili dečko, ovisno o preferencama) pa date sve od sebe da joj se svidite. Pokažite ono najbolje u vama, no ovaj put samom sebi i promijenite ono što smatrate da možete bolje ili jednostavno želite drugačije.

Nemam razumijevanje za ljude koji smatraju da će im lijeganje pod nož riješiti stvari. Da će im taj “kirurški usisivač” odstraniti salo i da će postati prekokrasni. Liposukcijom ćete izvući masnoću, no ostat će višak kože koji također treba odstraniti. To je još jedan ekstra napor i trošak. Postepenim gubljenjem mase, moguće je paralelno utjecati i na postepeno skupljanje kože. No nemojte zaboraviti kako ljepota dolazi iznutra. Ona mora reflektirati vašim zadovoljstvom. Hoćete li više biti zadovoljni samim sobom kad godinu dana kasnije stanete pred ogledalo i vaše tijelo je rezultat vašeg teškog rada ili nekog estetskog kirurga? I ne, ne krivim njih. Oni imaju i svoju svrhu i svoju publiku. Mišljenja sam da će vaša osobnost dobiti na snazi i težini, ako je vaša transformacija rezultat vašeg napora.