Pišem o dvije “verzije” zone komfora. Dva pogleda na taj vrlo mistificirani pojam od dvije riječi. Nemojte se dati zeznuti.

Bijeg iz zone komfora

Prvi je onaj “klasični” o kojem ljudi uglavnom govore. I uglavnom to banaliziraju kao da je riječ o nekom neslućenom pomicanju granica koje događa svakodnevno. Istina je da ukoliko želite biti nešto više, ukoliko se želite pomaknuti s mjesta da morate stisnuti zube i pregrmiti kad je teško. Neki ljudi to čine s manje napora, nekima je to nesavladiva prepreka. Meni je recimo “držati jezik za zubima” nešto što je u toj Growth zoni. No u toj istoj zoni je i jednorog paaaa… nekako sumnjam da će mi se to ostvariti. Povremeno napnem sve u sebi da ne odreagiram na kakvu budaletinu, no u većini slučajeva ostajem u comfort zoni i velim što ga ide. No ajmo se maknuti od zabavnog marginaliziranja ove teme.

Često ljudi govore kako je napredak neophodan, da trebate ostvariti svoje potencijale, da trebate biti brži, jači, vjerojatno i pametniji onda. No moramo li to baš svi? Mislim da ne. Naravno svi imaju priliku, no iskreno, mislim da je bolje da što manje ljudi to radi jer onda oni koji to stvarno žele zapravo iskaču. I to potpuno zasluženo. Ne trebamo svi biti “super”. neki mogu slobodno ostati prosječni i ispodprosječni, ako mene pitati jer kako bi se inače oni koji se trude mogli pokazati kada to ne bi bilo tako. Upornost je ključ. Treba biti fer i reći kako nemaju svi ni iste startne pozicije. Neki su blagoslovljeni kojekakvim podrškama drugi ljudi pa ne moraju misliti o kakvim “banalnim stvarima” poput egzistencije te se mogu posvetiti svojem razvoju. Drugi nisu toliko blagoslovljeni pa moraju raspoređivati svoju energiju. To je realnost. Negdje je to boja kože, vjersko uvjerenje ili ateizam, spol možda,… moguće je da je riječ o jednostavnoj činjenici da ste se rodili bez nekog ekstremiteta i na taj način ste možda zakinuti za karijeru baseball igrača. No to su prepreke koje svatko dovoljno uporan može savladati.

Posljednjih desetak godina mojeg aktivnijeg bavljenja sportom, mogu vam reći da sam tek sad u nekom zenu. Neopterećen time koliko ću utega dignuti, kako ću brzo trčati utrku ili se popeti na Sljeme. Zona komfora se ne probija svaki dan. Nemoguće je svakodnevno rasti. To sam već jednom i objasnio. Zamislite da vas svaki trening netko traži da budete brži nego prethodni put. Pa kroz godinu ili dvije biste tom logikom trebali trčati brzinom zvuka. Je li to stvarno realno za očekivati? Ne, naravno da nije. Trebate stvoriti neka očekivanja prema sebi. Odrediti si neki cilj. Ja sam definitivno za izlazak iz zone komfora, odmah ću vam reći, no ne baš tako kako to drugi ljudi gledaju i kako interpretiraju, a to je da je napredak konstanta. Ne, nije i ne treba biti. Napredak se događa povremeno i za njega se koji put treba pomučiti junački. No izlazak iz zone komfora koji puta znači da ste se maknuli iz naslonjača i otišli u teretanu ili ste se ujutro digli jedan sat ranije kako biste istrčali vašu neku sasvim uobičajenu rutu. Izlazak iz zone komfora ne mora biti nešto spektakularno kako to obično ljudi žele prikazati.

Imaš to! Možeš ti to! Sad ili nikada! Ajmooooo, dižiiii! Stisni i obori svoj osobni rekord!

– možda vaš nadobudni trener ili wannabe trener/partner

Nisam pretjerani ljubitelj bodrenja, a pogotovo ne kad ti trener kaže: “Samo diši i rokaj!”. Kad bih imao zraka za izgovoriti išta u tim trenucima, svašta bi preko jezika prešlo. Možda samo nisam ljubitelj pretjeranog bodrenja da se poigram riječima.

Ne kažem da ne postoji zadovoljstvo nakon vašeg PB-a (Personal Best) i naravno da ste sretni ako ste probili tu barijeru, no vaš napredak se može gledati i kroz vaše starenje. Činjenica da ste svaki dan stariji radi za vas samo do neke određene godine, odnosno dok se razvijate fizički. U jednom trenutku ta krivulja počinje ići u drugom smjeru, jer eto, starimo svi… ok, ja malo sporije, ali starim. 🙂 Vaši bi rezultati tom logikom trebali biti sve lošiji i lošiji, jer pred svoje tijelo stavljate iste one izazove kao i kad ste bili mlađi. Stoga, kada biste i zadržavali sve svoje rezultate na istom nivou vi biste zapravo svakoga dana napredovali. Ima li vam to ikakvog smisla? Ne budite prestrogi prema sebi. Dok se god budite i ne predajete letargiji, vi ste van takvog viđenja zone komfora.

Bijeg u zonu komfora

U jednom od posljednjih blogova spomenuo sam nešto na tu temu. Evo vrlo osobnog primjera. 2016. smo se supruga i ja rastali i za mene, kao i sve normalne, obične ljude na ovom svijetu, to je bilo traumatično iskustvo (bilo je za oboje, ali smo odlučili ipak biti ljudi). Ako ste se rastali, a nije vam bilo traumatično iskustvo makar malo, vi ste ili srećković ili čudak. Kako god, svoje sam frustracije rješavao kroz mnogobrojne treninge. Ja nisam profesionalni sportaš, no u prosjeku sam trenirao 15 puta tjedno. Paralelno sam pripremao polumaratone i triatlone, uz sve svoje roditeljske i poslovne obaveze. To se nastavilo i u 2017. rekao bih. Nije bilo umora, nije bilo muskulfibera, nije bilo ničega što bi me zaustavilo. Morate također znati da su triatlonske discipline zajebane ako vas more misli. Imate jaaaako puno vremena samo za sebe i za svoje misli. Stoga, možda je crossfit bolja verzija jer je izvjesnije da ćete samo razmišljati o disanju i preživljavanju. Pa sam uz plivanje-bicikliranje-trčanje i dalje se držao crossfita. Napor kojem sam se izlagao definitivno nadilazi sve zone sa one krasne fotkice s početka. U tom smislu, apsolutno sam bio u zoni napretka, razvoja, jako daleko od zone komfora reklo bi se s obzirom koliko sam znoja ostavio (suza ne baš, nisam taj tip).

Ipak, ja sam se nalazio u zoni komfora. Apsolutno i nedvojbeno. Taj fizički napor kroz sport pa čak i rezultate koje sam polučio definitivno me maknuo od mojih negativnih misli. Nisam uopće imao iluziju da sam ja sad nešto bolji od drugih jer toliko treniram, jer često ćete čuti izraz: Manje je više (Less is more). Da, pretreniranost je vrlo često pojavi kao rezultat sumanutog i nesmislenog treniranja. O tome bi se dalo pisati također, no neću sada. Meni je u jednom trenutku bilo dosta i prestao sam. Stabilizirao sam se. No i dalje nema dvojbe da sam u teškom trenutku posegnuo za izuzetnim fizičkim naporom, nečim što je prosječnom čovjeku brutalno, teško i možda nezamislivo. Meni je taj napor bio zapravo moja mirna luka, moja zona komfora i to mi je pomoglo. Nisam se osjećao strgano i izmoždeno. Osjećao sam se fantastično.

Kako god bilo, neka vam vaš sport, koji god bio bude vaša životna zona komfora. Makar da se ispraznite od napornog dana i učinite nešto za sebe. I ne mora biti jedina. S druge strane, priželjkujte si napredak i pomičite svoje sportske granice, no budite realni u tome jer to se ne događa svaki put kad odete na trening pa kad vam trener kaže treći trening za redom kako to mora bolje, mislim da je vrijeme da ga sterate u … gdje god želite i nađete nekog normalnijeg. Žene često kažu: Ništa ja više ne moram, #namorala sam se dovoljno.

Ja ne bježim ni od čega. Za sebe bih rekao da sam problem solver i ne volim ništa ostaviti za kasnije niti trpati ispod tepiha. Kad je ispred mene problem, ja se s istim suočavam. Neki bliski ljudi kažu da sam kao pitbull i da ne puštam. Pitbull je prekrasna pasmina pa si nekako mislim da to baš i nije neka kritika. Sport ne vidim kao bijeg od stvarnosti već kao najstvarniju stvarnost. Nema fejkanja. Neku paralelnu stvarnost uz sve druge s kojima se i drugi ljudi suočavaju i žive. No trčanje brdima ili šetnja prirodom je moja istinska zona komfora i bez obzira koliko naporno bilo, meni svaki trenutak puni baterije i svakim se korakom osjećam bolje.

Trenirajte za sebe i prepoznajte trenutak u kojem ćete probiti tu neku barijeru. Neka to bude vaša stvar prije svega, bez obzira koliko kompetitivni bili. Želja za napretkom je sasvim dobra i ja ju u potpunosti razumijem. Ono što ja sebi ne želim je da propustim sve što mi se događa na putu do cilja jer sve što osjećate, upijate svojim osjetilima i na bilo koji drugi način iskusite zapravo vas obogaćuje i dio je tog razvoja. Ne samo cilj na koji ste se fokusirali. Budite više je dobra ideja jer zašto ne biste željeli biti bolja verzija sebe, no ja sam stava kako ne treba biti oštar prema sebi već se sagledajte u cijelosti pa možda shvatite da ste cilj kojem stremite već daleko iza vas.

Veselim se svakom vašem komentaru i nadam se kako vam se ovo što pišem čini smislenim. Dijelite dalje onima koje mislite da bi interesiralo ili ako ništa drugo pošaljite nekom koga bi ovo iritiralo. Nemam ništa protiv čuti stav koji se kosi sa mojim.