Naravno da je to vrlo osobno i vrlo individualno pitanje, no obje kategorije imaju svoje prednosti i mane. Evo kako ja to vidim.

Specijalist

Kao specijalist vrlo je vjerojatno da ćete ostvariti svoj puni potencijal u tom jednom uskom području vaše specijalnosti, onome u čemu ste najbolji. I kao takav ćete se istaknuti jer će vaš fokus biti orijentiran na samo jednu stvar. Ima nas svakakvih pa je dobro da ima i specijalista. U “stvarnom” životu, ne onom sportskom, specijalisti pomiču granice u znanosti recimo. Uzmimo ovu situaciju s koronom recimo pa zamislimo nekog vrhunskog znanstvenika koji pokušava otkriti lijek ili cjepivo za virus. Njemu nema ravnog u tome što radi no možda ignorira svoju obitelj, zanemaruje svoj zdravlje, super je frend taj jedan dan u godini kad ga uspijete dobiti na kavu i/ili ni baš neko čudo od roditelja jer ga nikad nema doma koliko je fokusiran samo na jednu stvar. Ali to ne umanjuje činjenicu da će spasiti svijet od opakog virusa. Naravno da sportaši ne spašavaju svijet od virusa, ali postavljaju određena mjerila u sposobnostima ljudskog tijela. Nedavno sam gledao video o čovjeku koji je napravio 50 Ironmana u 50 dana. Dakle, on je čudo i u medicinskom smislu jer su mu doktori rekli da neće uspjeti. Doduše, on nije baš skroz specijalist, ali govori o tome što je ljudsko tijelo sposobno. Specijalisti su u stanju to dotjerati do savršenstva. Tu jednu jedinu stvar će odfurati tamo gdje oni koji nisu specijalisti to nikad neće ili će to specijalist učiniti s daleko manje napora.

E sad zamislite na što je sposobno tijelo jednog specijalista u jednoj posebnoj stvari. Ljepota čudesnih rezultata u samo jednoj disciplini zasigurno je fantastična i ne treba ju umanjivati nikako. No ne treba ju ni veličati unatoč činjenici kako niti jedan all-rounder neće dostići rezultat jednog specijalista u pojedinoj disciplini. Kao specijalist vjerojatnije je da ćete ostvariti svoj puni potencijal u jednoj disciplini ili jednom uskom području. Ako imate jasno postavljen cilj istrčati neku posebnu dužinu, dignuti neku određenu težinu ili osvanuti na podiju nekog vama bitnog natjecanja, vrlo je vjerojatno kako ćete se ponajviše morati fokusirati upravo na tu jednu stvar, dok će sve ostalo biti podređeno tom putu do cilja. Zamislite da planirate pobijediti na Sljemenskom maratonu. Za pretpostaviti je kako će vaše trčanje šumom imati prioritet. Teretana će biti samo u funkciji održavanja vašeg mišićnog tonusa i volumena kako biste bili snažni i stabilni, no nikako neće smjeti prelaziti ono zacrtano kako ne bi ispalo da imate “previše mišića”. Vaše uobičajene vožnje na biciklu biti će svedene možda na “active recovery” te će ideja o nekoj dužoj vožnji morati biti pomno ukalkulirana kako ne bi došlo do previše “trošenja”. Odlasci na nogomet i košarku s vašom ekipom iz kvarta će vrlo vjerojatno ili nestati ili biti svedeni na miminum, a roštilji i ispijanje pive također bi mogli ostati na minimalcu. Dakle, sve što nije dio zacrtanog treninga koji jasno daje objektivne mogućnosti za vaše osvajanje titule najbrže(g) na Sljemenu, biti će reducirano ili u potpunosti eliminirano. Grozno? Možda, ali stajati na postolju i reći da si bio prvi zasigurno je fantastičan osjećaj. Upravo gruntam jesam li kada osjetio takvo što i možda sam najbliže došao kad bih prvi stigao Bikčevićevom to Puntijarke ili prvi odradio trening tog dana na Crossfitu. Inače, ne bih znao.

No što ako niste sportaš natjecateljskog duha? Što ako je vaša specijalnost zapravo vaša jedina strast (u sportskom smislu, naravno) i ako nemate nikakvih želja baviti se trčanjem pored penjanja na stijenu recimo? Pa iskreno volio bih da uživate u tome što radite. Vjerujem da specijalisti, bez obzira imali natjecatljsku crtu ili ne, mogu puno brže napredovati u svojoj disciplini jer im ništa ne odvraća pozornost pa su fokusiraniji, no istovremeno držim da ne bi smjeli zanemariti benefite implementiranja određenih vještina drugih sportskih aktivnosti.

Neki dan me na penjanju jedan penjač pitao koliko dugo penjem, jer smo raspravljali o smjeru koji smo obojica proučavali. Ja kažem dvije godine, on odgovara jednu. On je ispenjao smjer brže. Pustimo što je mlađi jer to nema veze u ovom slučaju. Jednostavno brže napreduje jer se fokusira samo na jednu stvar i super ga je bilo gledati kako ispenjava smjer. Pravi gušt. Ja na kraju nisam uspio, ali biti ću ustrajan pa možda i uspijem.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

All-rounder

Odmah ću reći kako sam pristran jer se vidim u ovoj grupi, no trudim se biti maksimalno objektivan. Da se ikad odlučim biti specijalist, bio bih maksimalno fokusiran na to jedno, tu dvojbi nemam. Takav sam. No iskreno vjerujem kako svaka vještina i iskustvo čovjeka oplemenjuje.

Ja se ne mogu odlučiti za jedan sport i kad me netko pozove da probam nešto drugo, kao malo dijete sam – odmah bih sve. U stanju sam i opremu kupovati, ako se vidim u tome. Mislim da je otvorenost za mnoge opcije, kada si rekreativac naravno, daleko bolja stvar.

Zašto? Evo jednog plastičnog primjera. Uvjeren sam da nije bitno toliko koliko brzo ili daleko trčiš, koliko je bitno u čemu sve to trčanje možeš primijeniti. Prije koji tjedan me prijateljica Tereza pozvala na PlivTrk na zagrebački Jarun. Uvjeti za sudjelovati su da možeš isplivati 1.3 km i istrčati 6.4 km. E sad, naravno da je u natjecateljskom smislu bitno koliko brzo trčiš, no zapravo činjenica da trčiš te da plivaš, kao dvije vještine, otvaraju ti mogućnost sudjelovanja u fusionu poput PlivTrka.

Trčanje i planinarenje u kombinaciji daju ubitačnu vještinu trail running-a! Meni osobno najbliži i najdraži način tjelesne aktivnosti. CrossFit, unatoč svim svojim nedostacima u praksi nudi jednu fantastičnu stvar, a to je otvaranje cijelog niza sportskih dimenzija o kojima klasični teretanlije pojma nisu imali. Uključujući i mene. Otvara vam put prema gimnastici i olimpijskom dizanju, street workout-u, ali i ideji da sportove možete i pomiješati. CrossFit mi je pomogao u ispravljanju mnogih tehnika i kretanja s teretom kroz prostor te u različitim gimnastičkim elementima što sam itekako imao prilike iskoristiti u onih nekoliko utrka s preprekama kao što su Spartan Race i Legionar. Za mene nije bilo nesavladivih prepreka niti preteških tereta. I uz sve to sam trčao, a ne hodao.

Otvorenost prema mnogim sportovima otvara vam mogućnost druženja s većim brojem ljudi, novim prijateljima, novim iskustvima, možda i novim ljubavima, ali svakako stvaranjem novih vještina za koje nikad ne znate kad će vam dobro doći u životu. Ljudi s više vještina, sposobnosti i iskustva lakše se uklope u druge aktivnosti i brže napreduju u novim izazovima. Posjeduju neka predznanja koja olakšavaju lakše savladavanje prepreka, tehnika i pokreta.

Ja osobno najviše volim činjenicu da sam sposoban napraviti “još jednu novu stvar”, ali izuzetno mi je bitan taj društveni aspekt u kojem mogu upoznati neke nove ljude i družiti se s njima kroz sport.

Naravno, ne postoje bolji i lošiji u svemu tome. Meni bi osobno bilo premonotono biti specijalist, no istovremeno bi me netko mogao nazvati sportskom prostitutkom ili bar površnim s obzirom na moju, gotovo ADHD nemogućnost fokusiranja samo na jednu stvar. Ali to je mač s dvije oštrice, novčić s dvije strane. Svatko pronađe nešto dobro u svakoj od tih verzija i ništa baš nije tako crno-bijelo. Ja se smatram izuzetno sretnim što sam probao mnoge sportove i u nekim bio sasvim solidan te mi činjenica da ni u jednom od njih nisam bio vrh uopće ne smeta niti stvara bilo kakav osjeća neostvarenih snova. Hoću li ikad stajati na kakvom postolju? Vrlo vjerojatno ne (iako nikad se ne zna), no bio sam nekoliko puta blizu i znam da je odličan osjećaj biti medu onim vodećima.

Da vas čujem! Koji je vaš odabir? Jeste li allrounder ili specijalist i zašto?