Trčeći Budimpeštom u studenom dosjetio sam se kako mi ovo nije prvi put kako trčim gradom u kojem sa odsjeo, bez obzira radi li se o privatnom ili poslovnom putovanju. Kako god bilo, uvijek uzmem tenisice. To bar uvijek stane u kofer.

U Budimpešti sam bio bar pet puta i svaki put bih vidio nešto novo, ali je pravo čudo kako neke bitne stvari nisam vidio. Uglavnom bih to pripisao poslu jer ni jednom do sad nisam bio u privatnom aranžmanu. No ovaj put sam odlučio povezati neke bitnije turističke točke, s naglaskom na dvije, na ovoj ruti najudaljenije – Margitin otok i Citadelu. To mi je nedostajalo. Prekrasan jesenski dan, sunčan, s ugodnih 8-10 stupnjeva Celzijusa bio je kao stvoren za trčanje. Krenuo sam iz Budima preko Ribarke utvrde prema Dunavu. Kakav bi to trk bio bez imalo brda, no to nije bio jedini planirani uspon. Ljudi oko mene zabundani u kapute i šalove u totalnom čudu gledaju u bedaka koji u šorcu i majici kratkih rukava beži uz rijeku. Popeo sam se na most kako bih ušao park na Margitinom otoku. Tamo sve vrvi od ljudi, bez obzira radi li se o šetnji psa, igranju s djecom ili trčanju uz rijeku. Sve u simbiozi i bez nervoze. Divno. Imaju čak i trkačku tartan stazu uz rub parka. Naravno, ja sam trčao u krivom smjeru jer sam želio proći i kroz park pa mi je lijepše bilo natrag trčati uz Dunav. Nitko mi naravno ništa nije rekao. Ljubazan narod. Prešao sam potom na drugu stranu rijeke i nastavio prema impozantnoj zgradi Parlamenta te sam ponovno prešao rijeku preko Széchenyijevog lančanog mosta i uputio se prema Citadeli gdje sam taman došao na zalazak sunca pa je malo i temperatura pala. Izvadio sam šuškavac i nastavio ponovno uzbrdo prema Budimskom dvorcu da bi se potom vratio na točku s koje sam krenuo. Gotovo 17 km čistog gušta. Brzina ovdje nikako nije bitna, dokle god uspijevate vidjeti ono što ste planirali. Nakon toga sam se presvukao i otišao šetati središtem koje je odisalo Adventskim ugođajem.

Ne uspijevam uvijek otrčati kad putujem. Koji puta je to zbog poslovnih obveza i satnice, a koji put nisam u mogućnosti zbog obiteljskih obveza. No trudim se. Jedan od ljepših trkova je zasiguno gradu Washingtonu (D.C.) gdje trčite uz National Mall, park-šetnicu na kojoj je čitav niz muzeja i memorijalnih parkova te Bijela kuća. Iskreno, meni je najljepši dio uz memorijal Thomasa Jeffersona uz plimni bazen. Moja apsolutna preporuka. Trčao sam tamo nekoliko puta i mogu samo reći da je uvijek puno ljudi koji se bave sportom, što je prekrasno za vidjeti. Čak i u 5 ujutro nisam bio sam, što je stvarno neobično. Uspio sam se prijaviti i za jednu manju utrku na 5km, Washington Spooky Sprint, čisto kako ubilježio i jednu utrku na drugom kontinentu. Mala, ali vrlo simpatična utrka, nešto nalik utrkama u Maksimiru. Vrlo opušteno i nepretenciozno, no cijenom poput razvikanijih utrka u Hrvatskoj ($35 u early bird verziji!).

Od većih europskih gradova spomenuo bih još Pariz i reći ću vam samo da se tamo puno lakše izgubiti. Preporučam da se držite Sene (Seine) ili neke velike avenije, no promet je nemoguć čak i u rano ujutro. S druge strane, kod sightrunninga niste opterečeni niti posebnom rutom niti vremenom, u smislu da se nešto mora. Ne možete predvidjeti gustoću promet i paljenje zelenih svijetla na pješačkim prijelazima pa je nemoguće izračunati koliko ćete vremena provesti trčeći. S druge strane, moguće je da ipak imate neka određena ograničenja zbog možda nekih drugih dogovora ili događanja na kojima morate biti pa ćete morati skratiti vaš trk kako bi na ista stigli, jer ste vrlo vjerojatno zapeli na svim mogućim kipovima, statuama, crkvama i drugim arhitektonskim čudima koje ste zacrtali na svojoj ruti. Imajte na umu kako ste vrlo vjerojatno odjeveni u trkačku odjeću pa je moguće da vas neće pustiti u vjerske ili državne objekte, što je sasvim u redu. Niste primjereno odjeveni i tu ne treba dramiti. S druge strane, malo je vjerojatno kako ćete u detalje proučavati detalje objekata na vašoj ruti, jer se hladite kad god stanete. To i nije neka drama u ljetnim mjesecima, no kad je vani hladnije, do 10 celzijevaca onda ćete svoje razgledavanje tome prilagoditi. To je zapravo svojevrsno razgledavanje na fast forward. Meni je to ok. Ionako imam problema s fokusiranjem na jednu stvar pa mi takav način u potpunosti odgovara.

U Hrvatskoj mi je možda najdraže trčanje bilo na Srđ iznad Dubrovnika i kad god dođem u Dubrovnik samo gledam kako bih našao kakvu rupu u uvijek prezgusnutom rasporedu da otrčim na Srđ. Poseban je to ugođaj trčati križnim putem, bar meni kao vjerniku. Pogled na grad i pučinu hrani oči, a pogled na prikaze stanica križnog puta meni puni dušu. Kad na trenutak pomislim da mi je teško, sjetim se da je Isusu bilo puno teže. A onda se sjetim i svih onih koji su tu patili tijekom Domovinskog rata pa više nije baš teško. U svoj uspon prema Srđu uvijek ubacim trk Stradunom, jer ipak kako bi to bilo trčati Dubrovnikom, a ne proći Stradunom. Naravno, nije jednostavno ako trčite u turističkoj sezoni. Gdje dok idem na more, pronađem neku trkačku rutu pa makar 5 kilometara. Ukoliko idem privatno, vrlo često uzmem i bicikl pa napravim i rutu biciklom, od čega bih posebno izdvojio pedaliranje na otoku Visu.

Žao mi je što nisam uspio trčati Londonom jer tamo svi trče. I bicikliraju. Iako sam u Londonu također bio nekoliko puta, tada kad sam bio trčanje mi nije bilo u fokusu koliko je to danas. No nisam baš došao i ne radio ništa.

Crossfit zajednica je posebna pa sam tako imao prilike odraditi treninge u nekim poznatijim crossfit boxovima. U Londonu sam imao prilike otići u CF Themes, gdje je i velika Sam Briggs trenirala. U Parizu sam nakon jutarnjeg trčanja u 6 ujutro uhvatio trening u CF Louvre koji je također jedan od poznatijih boxova u Europi, u kojem je također išao prijenos uživo za CrossFit Games Open Workotu 17.1. u kojem su se sukobile Sam Briggs i Kristin Holte. Drop in fee se plaća bez obzira što ste član nekog drugog affiliate-a, za razliku od američkih gdje možete donijeti svoju majicu i zamijeniti ju za njihovu, a iz mojih iskustava taj jedan dolazak se ne naplaćuje i drago im je što ste došli. Bar su mene tako dočekali u Shenandoah Crossfit i Crossfit Fairfax. I treninzi su im drugačiji. Iskreno, u Americi se trenira manjim intenzitetom nego u Europi. U Hrvatskoj sam uživao u gostoprimstvu CrossFit Split i reći ću vam da su superdragi, a trening im je smislen, zanimljiv i naporan. Baš kako treba biti.

Iako je inicijalno tema ovog članka bila trčanje, jasno vam je da želim odaslati poruku kako vaša tjelesna aktivnost ne treba stati samo zato što ste na putu. Ja sam otkrio kako je trčanje vrlo jednostavno za putovanje jer vam oprema ne uzima puno mjesta u putnoj torbi, a gdje god išli (pod uvjetom da nije opasno), moći ćete odraditi svoj trening pa makar na pokretnoj traci u hotelskoj teretani. Iskreno, nisam ljubitelj hotelskih teretana i uvijek ću dati prednost odlasku van pa makar u šetnju. Volim osjetiti grad koji posjećujem i njegovu vibru. Volim šetati gradom, sjesti na kavu i gledati ljude, no trčanje gradom i fast forward razgledavanje mi savršeno odgovara jer nakon sjedenja u autu ili avionu satima do destinacije, jedva čekam pokrenuti se. Apsolutno preporučam onima koji nemaju velikih apetita za detalje.

Ujedno, prije koji dan sam doznao podatak da su adidas Runners najveća globalna trkačka zajednica te da biste na svom putovanju možda mogli pronaći istomišljenika u većini svjetskih gradova i zajedno odraditi trening. Dobro je to znati.

I da, ako već do sad niste, naviknite se odmah da će vas dosta ljudi gledati kao bedaka dok tako polugoli trčite među do zuba zabundanim ljudima. Možda je vrijeme da se i oni naviknu da i mi njih gledamo s čuđenjem.

Ako vam je ova tema bliska, molim vas ostavite komentar ispod, a ako imate i gpx rute koja vas je posebno oduševila tijekom vaših putovanja, prilijepite i to u komentar bloga.