3. ožujka 2020. ja prijavljujem Kalnik trail u nadi da ću posvjedočiti utrci na tako fantastičnom mjestu! Čini se da je prvo izdanje ostavilo odličan utisak na sudionike je slušam samo dobre stvari o utrci, a kao penjač (na umjetnu stijenu), slušam od drage već neko vrijeme kako je Kalnik poznata destinacija za penjanje na otvorenu stijenu i kako bismo trebali otići. Utrka je bila odgođena zbog situacije s pandemijom, no ipak je doživjela svoju realizaciju, a iskreno, ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bio na utrci uživo.

Uglavnom, prijavio sam se za dužinu od 16 km (PECA) i to za minimalno novaca – 50kn! Samo broj i medalja te obrok na kraju (temeljem broja). Fenomenalno ako mene pitate. I ne, nije riječ o škrtosti, jer puno je novaca već otišlo na utrke, već zato što mi je pun klinac majica u startnim paketima, koje nikad ne nosim. Sve sam ih raspodijelio ekipi koja tek počinje trčati, nećacima, dao dragoj gdje sam mogao naručiti žensku XS,… a ožujska mi ne treba jer sam još uvijek platežno sposoban kupiti si pivu nakon tekme. No cijenim svaki paket koji organizator ponudi. Prema paketu koji sam vidio od Robija (koji nažalost nije mogao nastupiti), čini se da su si dali truda. Majica, piva, energetsko piće, medalja, svašta-nešto,… no iskreno sam sretan što postoji opcija broj-medalja-grah (naravno, uz fotke i organizaciju!!!!). Mislim da je to ekološki prihvatljivije, što definitivno nije za odbaciti.

Uglavnom, Kalnik Trail se potrudio ponuditi nekoliko opcija sudjelovanja, gdje su time privukli priličan broj ljudi. Rekreativna utrka na 6.3 km, zvana BOR za sve uzraste i stanja uma. Prilično djece sam vidio na stazi, no nisam siguran jesu li došli planinariti ili sudjelovati. Kako god bilo, dan je bio upravo prekrasan za biti u prirodi. Topli jesenski sunčani dan, a opet ne pretopli. Možda bi organizatori mogli promisliti o prebacivanju termina jer ovo je bio pravi zgoditak. Iste dužine je i canicross utrka što definitivno daje na značaju i štimungu utrke. Psi su si prilično dali truda dati do znanja da su spremni za utrku. Glasni lavež četveronožni ljubimaca i trkačkih partnera dao je naslutiti kako je sve spremno za još jedan veseli dan na brdu.

“Glavne” utrke bi onda trebale biti srednja, PECA od 16km i duga, GABRINOVEC od 31km. I jedna i druga su zapravo duže od toga, ali neka bude koliko je organizator naveo – 16,7 i 31,8 km. Kako sam rekao ja sam trčao Pecu i reći ću kako je super ruta. S obzirom na suhi dan, ali dovoljno padalina prethodnih dana, bilo je svega. Trave, zemlje, šodera, blata, korijenja i kamenja, šumskih cesta i singlica te na početku i kraju ponešto asfalta (ali minimalno). Apsolutno raznoliko. Vidika je bilo ponešto, ne pretjerano što je sasvim razumljivo za taj predio i ne treba očekivati Dolomite. No pogledi su uglavnom dolazili nakon najtežih uspona što bi malo popravilo stanje tijela i duše, pogotovo na najvišoj točki gdje je bila okrijepa… i precizno oko Zvonimira Mikašeka (3sporta.com) da kroz objektiv svojeg fotića zabilježi moje oduševljenje što je taj najstrmiji dio utrke završio. Fakat je bilo strmo no moje Salomon Ultra 2 SLAB nisu pokazale niti jednu slabost pa proklizavanja nije bilo. Ni na uzbrdici niti na i jednom drugom segmentu, a posebno sam sretan što me drže dok trčim nizbrdo jer tu stvaram prednost ili nadoknađujem zaostatak.

O dugoj verziji ne mogu ništa reći iako ide jednim dijelom zajedničkom trasom kao i srednja, no činjenica da je moj frend Kiki Dolenac te neki drugi iskusni dugoprugaši poput Danijele Horvat trče upravo tu dionicu, reklo bi se da se definitivno radi o jednoj vrlo interesantnoj utrci.

Na startu srećem Sanju iz TK Swibir s kojom komentiram kako nemam ništa sa sobom, osim mobitela. Ni vode, ni hrane, ni prve pomoći,… baš se nisam nekako pripremio za danas. Iskreno, na 16 km trčim unutar Intermittent Fastinga što znači na tašte ujutro i nemam nikakvih problema s tim, a istrovremeno dvije su okrijepe po putu. Evo ovaj put sam ostavio majicu na sebi. Mislim da sam ovaj put stvarno dao sve od sebe u tom smislu. Počinje odbrojavanje, a Sanja i ja si želimo dobar provod i sretno na utrci (btw, Sanja je rasturila!!). Peca je kao i sve druge dužine krenula ispred škole u mjestu Kalnik i odmah uzbrdo. Nekih dvjestotinjak metara po asfaltu i onda odmah u trail verziju. Prošli smo između starog grada i planinarskog doma te nastavili šumom još malo uzbrdo. Uglavnom se izmjenjivala podloga s kamenom i zemljom, odnosno kombinacija, nalik sljemenskim šumskim cestama. U tom smislu ništa novoga. Sve je bilo ok do strmice prema najvišoj točki utrke, tu kao da je sve malo otišlo u slow motion. Dakle Peca je nudila četiri šiljka na elevacijskom dijelu gpx zapisa od kojih se iskreno najviše osjetio onaj drugi, malo prije spomenuti, prema fotografskoj busiji Zvonka Mikašeka. Najviše mi je išao na živce onaj treći šiljak, a četvrti kao da nisam ni osjetio. Kada mi je Igor iz Vujec Running Team rekao da sad samo ravno do kraja, neki 1.5 km pred cilj, nagazio sam da su me pete lupale u rit. Već mi je bilo dosta treninga za danas. Znao sam da me sin i draga čekaju u cilju jer sam ih nazvao taman pred vidikovac gdje je bila druga okrijepa. Okrjepa je bila sasvim solidna. Energetska pića, voda i voće. Mislim da je to sasvim solidno.

Ulaza u cilj je slijedio ubrzo nakon uputa domaćeg trkačkog tima uz sportski prefer upozorenje na cestu. Doduše, organizator je čini se mislio i na to pa su organizirali i čovjeka koji je pazio na promet. Fantastično. Istovremeno, da se i je nešto dogodilo, HGSS-ovaca je bilo u obilju. Čini se kao da imaju neko imanje na korištenje tamo pa ih se skupilo u priličnom broju. A bilo ih je sasvim dovoljno i po trasi utrke. Ne propustim priliku svaki puta se zahvaliti na licu mjesta vrijednim ljudima koji paze na nas. Pokušajte se toga sjetiti kad protrčite pored volontera ili nekog policajca, vatrogasca, bolničara ili hageesesovca na stazi. Jedno obično hvala nije na odmet. A osmjeh s druge strane se čini kao dodatno gorivo za razvaliti ostatak utrke.

Utrka za svaku pohvalu. Iskreno, ne bih mogao naći zamjerku. Grah u cilju nisam kušao jer mi je bilo bitno nastaviti se družiti s najmilijima koji su me ipak čekali gotovo 2 sata. Sva sreća pa je dan zaista bio prekrasan. Medaljica je slatka, kamena s logom utrke. Nepretenciozno, ali lijepo. Što se tiće COVID-19 situacije, organizator je mjerio temperaturu sudionika pri registraciji te preko razglasa svaki čas upozoravao na distanciranje sudionika i poštivanje 1.5 m razmaka te nošenje maski ili buffova. Mislim da konja možeš dovesti do vode, ali ga ne možeš natjerati da pije, a organizator se navodio tom poslovicom. Sasvim korektno rekao bih.

Falio mi je moj dragi trkački partner Robi, ali bih volio vidjeti još Freud’s Runnersa u slijedećem izdanju KT. Sjajnih je tu lica bilo, a žao mi je što se nisam više uspio podružiti s Ninom i njenim curama te opaliti jednu fotku sa sveprisutnim Mariom aka Ludi Lovro, no takav mi je dan bio. Dakle, priželjkujem povratak na utrku slijedeće godine i iskreno, mislim da ću ponovno na Pecu. Zašto ne najdužu varijantu? Pa iskreno, mislim da treba balansirati između svojih potreba, a moja je svakako da provedem i dan u prirodi s obitelji. Treba pronaći neki dobar balans. Mislim da smo ga mi ovu subotu našli te poslije utrke otišli na ručak u planinarski dom (odličan srneći gulaš) te se prošetali starim gradom. Kalnik Trail svojom lokacijom, organizacijom i ljubaznošću definitivno zaslužuje da ga se posjeti više od jednom i svakako ga preporučam. Za svakog se može naći ponešto!