#126: Hej ljubavi… imam karcinom dojke!

Da netko ne bi krivo shvatio ovaj članak, koji teško da može biti osobniji od ovog, odmah ću vam reći da je svaka riječ ovdje namijenjena razumijevanju onog što se ne događa drugima, već može svakome od nas ili u ovom konkretnom slučaju – svakoj ženi. Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, a nekako mi to kao muškarcu češće “prođe kroz uši” možda zbog kampanje o Movembru, odnosno mjesecu borbe protiv raka prostate koji dolazi u studenom. Prošlih sam godina čak sudjelovao i organizirao prikupljanje sredstava kroz dobrotvorne akcije, mahom sportskog karaktera, no nije mi palo na pamet da ću jedan dan čuti riječi koje sam čuo od svoje drage 28.9. i to dok sam bio na službenom putu: Hej ljubavi,… imam karcinom.

Ništa u toj rečenici nije skladno. Ne znam kako jedna lijepa riječ poput “ljubavi” može završiti u istoj rečenici s riječi “karcinom”. Njoj je to bio šok od kojeg se gubi dah, panika koja obuzima cijelo tijelo u nevjerici da je to stvarno. Ne bih govorio previše u njeno ime iako je svaku riječ ovog teksta pročitala, no zamišljam sebe kako pretjerano analiziram gdje je sve otišlo u kurac. Da, ja bih pizdio vjerojatno. Nju je na trenutak slomilo, ali istovremeno premalo je podataka bilo da bi pomišljala o bilo kakvoj predaji, no nije baš znala što i kako dalje. Sva sreća da poznajemo dovoljno doktora koji su se svi ponudili za pomoć (a vi, ako čitate, znajte da smo vam beskrajno zahvalni!), koji su davali upute što i kako dalje. Ne 5 koraka unaprijed već jedan do dva. Taman koliko si u tom stanju šoka sposoban napraviti. Fizički ne osjećaš ništa, ali nad glavom ti visi giljotina i tog se osjećaja ne možeš otarasiti.

Znam da vas ne zanima pretjerano kako sam se ja osjećao, ali reći ću vam za slučaj da vam se u životu dogodi da ste partner ili netko blizak oboljeloj osobi. Imate dvije opcije zapravo: cviliti ili biti racionalan. Nisam baš poznat kao miran, tih i povučen no ako na svijetu postoji netko Vulkanskog porijekla, možda bih to bio ja. Ja ne cvilim. Bar ne oko bitnih stvari. Pizdim na ljude u prometu, na sileđije i seronje koji krše sva ljudska pravila i pišaju po ljudskom dostojanstvu i na nepravdu. OK, i kad imam mušku temperaturu od 37,3 C, ali navodno to je legitimno. No ako mislite da je cviljenje i plakanje nešto što vašem partneru ili drugoj bliskoj osobi treba uz sva sranja kroz koja prolazi, onda je vrijeme da se osvjestite jer iskreno, niste u fokusu. Nije riječ o vama. Niste nebitni, ali valja se fokusirati na stvari koje treba popraviti. Jesam li plakao? Budem li plakao? Jesam i sigurno budem jer to je ljudski, ali treba misliti na onog kome je teže, a to sigurno nisam ja.

Još uvijek mi je teško prihvatiti tu bolest, to stanje moje drage, moje ljubavi, a kamoli shvatiti išta od toga jer iskreno nema baš nekog objašnjenja koje je logično. Ali fućkaš mene, nije o meni riječ. O njoj je, a ništa ni njoj nije jasno. Nema nikakve najave ni pompoznog uvoda. Jedna kvržica na dojci je jedina opipljiva i stvarna manifestacija tog užasa koji se nalazi u tijelu. Tumorske stanice nalaze se u svima nama, ali je pitanje hoće li “prevaliti” neku kritičnu masu, i hoće li stres koji se nakuplja u nama biti okidač koji će pretvoriti “spavača” u prokletog “bombaša ubojicu”. Uopće ne planiram ulaziti u teški doktorski žargon i čitanje nalaza koje više sliči čitanju listića lutrije u nadi da ipak nije “jackpot”, već neka “trojčica”. Moja draga je tu kvržicu napipala dva tjedna ranije, pred vikend i već je u ponedjeljak ujutro bila na ultrazvuku gdje su je doktori odmah punktirali, no citološki nalaz nije pokazao ništa posebno te je pozvana da napravi biopsiju. Rijetko poslovno putujem, no bio sam u Dubrovniku taj petak kad su je zvali da dođe na biopsiju jer citološki nalaz nije bio dovoljan. Prvo što mi je palo na pamet tada bilo je: A gdje si ti sad, jebote? Gdje si kad te ona treba?

Jarun prije par dana!

No oboje smo odlučili ostati hladne glave (koliko je to moguće) iako je trebalo preživjeti vikend, a ja sam došao kasnije u subotu. Biopsija je napravljena u ponedjeljak, a ja sam morao ponovno otputovati u Dubrovnik. Nije da sam otišao do Rijeke ili Varaždina pa da se vratim autom, već na krajnji jug Lijepe naše. I dolazi taj ponedjeljak, a draga me zove i kaže da su potvrdili karcinom te da sad mora na magnetnu rezonancu. Kakav karcinom?! Kakva magnetna rezonanca?! Kakvi bakrači?! Koje su to pizdarije, je-bo-te? I zašto sam ja tako daleko dok njoj treba podrška? Ali da, to je život! Ukratko. Razgovaramo i slažemo se kako jedino što sad imamo je boriti se. Nema druge. Ja ostajem odraditi posao zbog kojeg sam otišao na put i trudimo se živjeti normalno. Malo zajebano kad si misliš da žene od toga umiru. No ne i moja draga. Jok! Ne ona. Javljam svojima na poslu i govorim kako ostajem odraditi posao, a poslije ćemo vidjeti što i kako. Svi su puni podrške.

Javljam nekim bliskim ljudima i nevjerojatno je kako su se svi ponudili pomoći, na ovaj ili onaj način. Pokušavam ne googlati i tražiti laka rješenja, ali čitam dva-tri članka u kojima jedino razaznajem stvari koje su mi bliske, a vezane su na ono o čemu pišem. Puno drugih stvari je napisano, no prestručne su da bih ih mogao usporediti s nalazima koje dobivam od drage i jednostavno su nerazumljive nestručnjaku poput mene.

Ono što mi zapinje za oko su stvari kojima možete utjecati na sprečavanje nastajanja ili razvoja raka, a čitam na stranicama koje su službene stranice medicinskih ustanova, poliklinika pa je malo vjerojatno da su u krivu jer nekako se slaže i sa zdravom logikom te govore o onome što ja zovem četiri jahača apokalipse koji stvaraju povoljan teren za ovog tihog ubojicu. Kažem tihog jer moja draga osim te kvržice nema niti jedan simptom.

  1. konzumacija alkohola
  2. pušenje
  3. tjelesna neaktivnost
  4. loša prehrana nakrcana šećerima
View this post on Instagram

My tinny little monster… my #tinkerbell🧚🏼‍♀️

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause) on

I opet, da me ne bi krivo shvatili, kada biste se odrekli svega ovoga i dalje biste mogli biti meta tog tihog ubojice (mislim na rak općenito). Ništa od ovoga moja draga ne prakticira u nekim ozbiljnim količinama. Povremeno piće, cigareta jednom mjesečno, jede prehrambene proizvode iz prirodnog uzgoja. OK, možda je malo zakazala u tjelesnoj aktivnosti, unazad nekog vremena zbog poslovnih i drugih obaveza, no čak smo i u prvom valu COVID-19 pandemije doma trenirali. Bi li moglo bolje? Sigurno. No kad smo razgovarali o tome, pitala me vrlo interesantno pitanje: “Pa kako je onda Lance Armstrong dobio rak testisa kad je kretanje toliko bitno?”. Vrlo legitimno pitanje osobe koja niti je pretila niti ima bilo kakve druge simptome. Uostalom, sigurno ste ju vidjeli na nekoj mojoj fotki. Sićušna prekrasna žena! My Tinkerbell!

I ne pada mi na pamet pametovati, niti njoj niti bilo kome drugome. Ipak vraćam se na ono, je li moglo bolje? Vjerujem da je, no lako je biti sada pametan. Kad sam krenuo u preobrazbu svojih životnih navika tamo prije nekih 10 godina, šogorica mi je nedugo nakon toga oboljela od karcinoma (ne dojke), a bitku je s istim, u 41. godini svog života nažalost izgubila. No puno sam stvari kroz to razdoblje naučio. I donio sam neke odluke za koje se nadam da će utjecati na kvalitetu mog života. Stav koji imam prema tome nije da za nešto što činim postoji garancija kakvog vječnog života bez bolesti. Ideja je smanjiti rizike što je više moguće bez mentalnog stresiranja zbog toga i usvojiti što više dobrih navika koje imaju dugoročne rezultate.

Stoga svojoj dragoj nisam mogao dati odgovor na to zašto je Lance dobio rak testisa, kao što ne bih mogao reći zašto je baš ona dobila karcinom dojke. No činjenica da ga ima je zastrašujuća.

Netko bi mogao izvući podatak da žene koje nisu rodile obolijevaju četiri puta češće no od jednog mojeg dragog i bliskog prijatelja majka je oboljela u ranim 40-ima, nakon što je rodila četiri sina. Danas je sva sreća živa i zdrava. Teško je to objasniti. Neki moji najbliži članovi obitelji gledaju na moju hiperaktivnost kao kakvu opsesiju, a odlazak na tržnicu im je najbliže fizičkoj aktivnosti no i dalje odolijevaju (hvala Bogu!) kakvoj malignoj bolesti. Teško bi bilo objasniti rak kod jedva rođene djece također, jer istini za volju nisu ni stigli pokvariti svoje navike.

Kako god bilo, ovo je situacija koja je činjenična i s kojom se moja draga mora boriti. Namjerno ne govorim u množini. Nećemo se mi boriti. Ona će se boriti. I nije da ja ne bih vrlo rado se borio umjesto nje, nego ovaj put to nije moja borba. Mi svi oko nje biti ćemo potpora i preuzeti što god se bude moglo, no istini za volju, to je borba jedne žene i jedne bolesti. A ostati pribran i staložen kad zamišljaš što ti predstoji neopisivo je teško. Količina pretraga koje se treba napraviti u normalnim okolnostima je prilična, a kad još nadodate posebne pandemijske uvijete te vrlo vjerojatno višestruka testiranja na COVID-19, definitivno ne idu u prilog jednostavnosti. Jedno od glavnih pitanja koje će onkolog postaviti mnogim ženama jest jesu li rodile, odnosno žele li još rađati jer sam tijek liječenja karcinoma za sobom povlači mnoge rizike među kojima je i kasnija nemogućnost trudnoće. To pak za sobom povlači odgađanje kirurškog odstranjenja karcinoma i uzimanje terapija zbog pohrane jajnih stanica, a za koje žena mora prolaziti kroz svakodnevno pikanje hormonima. Dakle, koliko sam shvatio, sve one koje žele postati majke (ponovno ili prvi put), moraju proći kroz još jednu “torturu” i hrpu zasebnih pregleda kako bi si dale šansu (i svojoj obitelji). O samom kirurškom zahvatu, mastektomiji ne bih pisao. Vrijeme strašno brzo ide, leti, a čak i kad imate sve doktore ovog svijeta na raspolaganju da vam pomognu, ništa ne ide preko noći. A ta neizvjesnost stvara dodatan stres koji je ionako nabrijan.

Ima li što bolje od sljemenske šetnje? Sljemenski ručak!

No ovo moje čudo od ljubavi se još uvijek smije, radi, voli, nježna je i stoički trpi moje konstantne potrebe za izlaskom na zrak. Ali ne moje kao moje, već naše. I na Sljeme i na Jarun i oko kvarta… jer vani je bolje nego unutra. Ima više kisika, a tijelu treba kisik da bi (bolje) funkcioniralo. Izbacili smo i ono malo slatkog i alkohola. Iz solidarnosti sam se i ja odrekao, iako me svaki dan gledaju napolitanke na polici i čokolada do njih. Možda bi netko rekao kako je sad kasno za to, no nikad nije kasno za poboljšati kvalitetu svog života i dati si veće šanse. Radimo najbolje što znamo i trudimo se ne klonuti duhom.

View this post on Instagram

#noshavenovember #startingclean

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause) on

Stoga, nemojte čekati listopad… ili studeni da vas mediji podsjete na redovne kontrole. Vaše tijelo nije vaš neprijatelj. To je, bar na ovom svijetu, jedina ljuštura koju imate i na vama je da se o njoj brinete. Ni tada nema garancija ni za što, ali dajete si veće šanse. Vjerujem kako neću prestati govoriti o tome. Pipajte se, kontrolirajte krv, vježbajte (bar umjereno), idite na redovne lječničke kontrole, jedite zdravo i umjereno, izbacite alkohol i cigarete jer malo je stvari tako neatraktivno poput jurcanja na pljugu zbog koje svemir mora stati,… nemojte dati da vas vaše negativne navike i ovisnosti određuju i diktiraju vam kako treba živjeti jer sranja dođu nepozvana, a vi nemate rezervno tijelo u koje biste mogli prebaciti um i dušu. Snažne i otporne ljude teže je uništiti, a karcinomi su vrlo zajebani protivnici. Borite se srčano, ali pokušajte racionalizirati stvari.

Ja trčim, ona rola

Je li bilo suza? Bilo je. Hoće li ih biti još? Sigurno. Znamo li kako će sve to završiti? Ne. Hoće li biti teško? Preteško će biti. Je li to razlog da se prepustimo sudbini? Nikako! Draga i ja se prilagođavamo novonastaloj situaciji na način da smo izbacili neke rizične faktore, trudimo se svakodnevno kretati makar krug oko kvarta bez obzira na vremenske uvijete, a vjerojatno ćemo morati ažurirati postavke kako ćemo postajati svjesniji detalja ove situacije. Ona se mora osnažiti za borbu koju nije planirala (jer to nitko ne radi), a ja joj moram biti podrška. Kaže da sam Drill Sergeant kad ne posustajem u planiranjima rolanja, hodanja, planinarenja, joge… samo da se tijelo kreće. I neću odustati. Život ne staje, a mi pokušavamo živjeti i raditi stvari koje bismo inače radili te planiramo nove stvari koliko je planirati moguće jer želimo biti dio tog života koji ne staje.

Nas dvoje imamo dogovor da nastavljamo istim tempom kao i do sada. Radimo, treniramo i živimo isto kao i do sada. Sinko treba tatu, draga treba partnera. A taj isti lik treba biti na visini zadatka. Da bi to bilo tako, ništa se ne mijenja do trenutka kad ona kaže da ne može sama. I složili smo se da tako treba biti. No tako bi bilo i da je potpuno zdrava. Ali svaki trk, teretanu ili stijenu bih rado zamijenio za šetnju s voljenima. Zaboravimo li to koji puta? Možda više smetnemo s uma, ali bitno je da su nam prioriteti jasno postavljeni i da se znamo vratiti u ravnotežu iz koje nas životne okolnosti nerijetko izbace.

I na kraju bih samo nadodao kako ovo nije poziv na sažaljenje, jadikovku, pozive i poruke u kojima želite izraziti svoju zabrinutost i empatiju, jer iskreno bolesnik se ne stigne baviti još i sa svom silom dobronamjernih, ali ipak znatiželjnih ljudi. Puno je tu posla. Razlog ovome je sasvim jasan – brinite se za sebe, i ne samo u listopadu. Jer ovo nije nešto što se “događa nekoj drugoj”. Ne odgađajte (samo)preglede i ne trpajte stvari pod tepih jer bi moglo biti kasno. Sretno!

5 thoughts on “#126: Hej ljubavi… imam karcinom dojke!

Add yours

  1. Nije čovjek pametan što napisati, naravno da svi žele podršku, tako i ja. 😊
    Evo imam neke primjere, od vrlo bliskih osoba, prijateljica (nekoliko čak), koje su imale kao loš nalaz, no odmah nabacile osmijeh na lice i rekle kako vole život više od svega. Sve one, uz terapiju, su prešle u tom trenutku na extra clean prehranu, razne dodatke, sve mliječne proizvode off iz prehrane i jednostavne ugljikohidrate na nulu isto. Rezultat je bio da su se onkolozi čudili brzini oporavka nakon svake terapije, a nakon odrađenog op. zahvata, sve u najboljem redu.
    Nakon svega su nastavile samo kvalitetnije živjeti, uvele su neke trajne zdrave promjene u životu, koliko znam sve se bave sportom i rekreacijom redovito i prenose pozitivno priču o tome svakoj osobi kojoj slučajno zatreba.
    Evo, podrška da i s tvojom dragom bude neka takva priča, koja će jednog dana inspirirati druge. Sve je to samo neka prolazna faza, situacija, ne baš očekivana, ali nema predaje. Držim fige 🤞🏻🍀
    Lp,
    Zoran 😊

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: